Razdoblje je maškara, pa i obmane ili kostimirane samo-obmane. Ušli smo u akutni crescendo hrvatske commedije dell’arte, izrežirane predstave oko utvrđivanja je li naslovnica Novosti sa Željkom Markić s hitlerovskim brčićima legalna satira ili govor mržnje, dok se pritom bezrezervno u mainstream medijima deklarira kako fotomontaža predstavlja očiti govor mržnje. U takvoj komediji sudjeluju brojni harlekini, plaćeni sluge-spletkaroši i razni politički prevrtljivci.
Granice između uvrede, difamacije i političke satire nejasne su i fluidne, a jedino pravosudna tijela, a ne dnevno politički samoproglašeni analitičari, u praksi mogu interpretirati i odlučiti radi li se o legalnoj i legitimnoj satiri ili uvredi i difamaciji. Sudac je taj koji suvereno procjenuje kontekst, formu mentis i amplitudu, kao na kraju i granicu između slobode izražavanja i povrede osobnih temeljnih sloboda, reputacije i ugleda. I tu nastaje zbrka i interpretacijski problemi, jer s obzirom da su granice ekstenzivne i nejasne to otvara put bizantinizmu u samoj pravosudnoj praksi i interpretaciji.
Primjerice, 30-tih godina prozivka „komunist“ bila je uvredljiva, dok 20 godina kasnije nije, a poslije ’68 postaje i poželjna i popularna u krugovima europske „kavijarske ljevice“, dok je danas politički korektno stigmatizirati etiketom „fašista“, „islamo-fašista“ „neonacista“ i kada je to potpuno fiktivno i neprikladno. Treba uzeti u obzir da vrhovna pravosudna tijela europskih Vrhovnih sudova, sve do Europskog suda za ljudska prava, uzimaju u obzir kao kriterij trenutni kontekst političke debate kao i poštivanje članka 10. europske konvencije o ljudskim pravima.
S obzirom da sama sudska praksa i struka nisu u stanju povući jasnu crtu te iste granice, otvoren je put prema svim mogućim špekulacijama i politizacijama takvih rasprava koje svakako idu u prilog trenutne dominantne mainstream lijevo-liberalne političke kulture, medijske naklonjenosti, koja zapravo šteti samom pravu i zaštiti osobnog i temeljnog prava protiv uvrede i difamacije kao stupa temeljnih osobnih pojedinačnih sloboda i same demokracije.
Na temelju pravosudne prakse Europskog suda za ljudska prava, pravne restrikcije i ograničenje prakse političkih satira mogu biti opravdani kada je satira suprotna «demokratskom društvu i demokratskim načelima» i kada treba zaštititi nacionalnu sigurnost, osobne reputacije i osobna prava. Europski sud za ljudska prava temelji se na tri glavna kriterija povrede: povreda reputacije (narušavanje časti, uvreda i difamacija), poštivanje privatnog života, drugo zaštita vjerskih prava i treće kad je riječ o govor mržnje. U takva tri slučaja pravo na satiru može biti ograničeno ali i sankcionirano ako ne udovoljava istim kriterijima.
Iz takvih presuda je razvidno kako je sudbena praksa europskog suda za ljudska prava vrlo ekstenzivna u poimanju prava izražavanja i legalnosti satira, kada ostaje u okvirima političke i polemične debate, ali i da se kažnjava satire koje čine tešku povredu osobne reputacije i krše osobnu privatnost. Također se uzima u obzir koliko je povrijeđena osoba izložena u javnosti (često je riječ o parodijama ili satirama političara) kako bi se procijenilo karakter uvrede ili narušavanja ugleda.
Dobru ilustraciju takve nepreciznosti i same proturječnosti pravosudne prakse koja ponekad ekstenzivno sistematski daje pravo autoru političke satire ili kažnjava autora zbog uvrede i difamacije čine zadnje presude Europskog suda za ljudska prava u slučajevima Pavel Ivanov c. ((2007) et Garaudy c. (2003), » „Jersild c. (1994) „Leroy c. (2008) » Otto-Preminger-Institut (1994) »Wingrove c. (1996) I.A. c. (2005).
Isto tako politički je pristrano i redukcionistički proglasiti naslovnicu Novosti sa Željkom Markićom u svojstvu Hitlerovog lika, legitimnom satirom, a fotografiju na kojoj je potpredsjednica Hrvatskog Sabora Milanka Opačić prikazana u majici s četiri ćirilična slova “S” govorom mržnje motiviranim mržnjom i netrpeljivošću. Riječ je o frapantnom selektivnom tumačenju jer ne postoji nikakva razlika između lakog etiketiranja i postupka „nacističke sotonizcaije“ ili „reductio ad hitlerum“ i prikazivanja jedne druge javne osobe sa četiri ćirilićna slova C koja su nosile četničke paravojne postrojbe koje su nedavno harale po Hrvatskoj.
Ako ćemo se temeljiti na pravosudnoj praksi i jurisprudenciji Europskog suda za ljudska prava ( pravni presedani) , trebalo bi uzeti u obzir političko-medijski kontekst i atmosferu eskaliranja takvog sukoba na relacije U ime Obitelji i Novosti. Čak iako se u Hrvatskoj široko i daleko više negoli u nekim naprednim zapadnim demokracijama poštiva sloboda medija i sloboda izražavanja putem političke satire kao legitiman iako neukusan način izražavanja, treba imati na umu da se tjednik Novosti specijalizirao već od samog osnivanja za naručene i izrežirane protu-hrvatske pamflete, hajke, napade, difamacije i širenje poluistina na račun političkih i svjetonazorskih neistomišljenika, a neupućeni čitatelj može zaviriti i razumjeti o čemu je tu riječ (članci primjerice „Korov na HRT”, 11. listopada 2016., “Rekvijem za HRT”, 25. rujna 2016., “Ustaški krešendo“16. prosinca 2016, „Treća sječa”, 08. srpnja 2016. i drugi).
Unatoč tome što je riječ o uhodanoj i planiranoj praksi pamfletskog i difamatorskog pseudonovinarstva dodatno je neobranjivo i skandalozno da iste novine crpe i financiraju se iz fondova SNV, znači iz proračuna i novca hrvatskih građana, kojim financiraju takve kampanje. Dakle, ako uzmemo u obzir da je eskaliranje sukoba nastalo s obzirom na učestale difamacijske uradke i naslovnice isključivo uperene protiv jedne ciljane populacije i javne osobe, legitimno je postaviti pitanje radi li se tu zaista o političkog satiri ili zapravo o organiziranoj mrziteljskoj novinarskoj skupini koja podiže tenzije kako bi opravdala svoj status „ugrožene manjine“ i na kraju osigurala svoju materijalnu egzistenciju? Uz put rečeno, i u trenutku rasplamsavanja žurnalističkih strasti i polarizacije društva, marširaju šaka „crnokošuljaša“ sa limenom glazbom i osvanjuju morbidne uznemirujuće naljepnice po Vukovaru, koje se ekspresno tumači kao pojavom opasnog neonacizma u Hrvatskoj, ( dok se istovremeno toleriraju mitinzi i ispada antifašističke franšize, Radničke fronte i brojne druge ekspoziture koji otvoreno negiraju ustavno-pravni poredak hrvatske demokratske države) a nitko još nije nakon gotovo dvije godine otkrio tko je organizirao „svastiku“ na Poljudu . Sve su to već uhodane šprance auto-viktimizacije koje se mazohistički neprestano serviraju hrvatskoj javnosti u maniri palanačkog martirološkog karusela.
Drugo last but not least, s obzirom da nije prvi ni zadnji put da Novosti ustraju u recidivima, treba se također zapitati da li je zadnja i najnovija naslovnica Ku Klux Plan sa sjenama jedne obitelj u obliku kapuljača Ku Klux Klana doprinos širenju tolerancije i vjerske nacionalne snošljivosti, i po čemu takva naslovnica ne bi vrijeđala različita svjetonazorska uvjerenje ( recimo pravo na obitelj u ovom slučaju ?? ) ili ne predstavljala govor mržnje?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
