“Doista, Zakon o životnom partnerstvu dopušta takvu mogućnost, pa su dvije žene u životnom partnerstvu podnijele prijedlog na koji im Zakon daje pravo, a spomenuti je sud postupio primjenjujući propis koji je na snazi. Prijeporna je formalna i sadržajna ustavnost spomenutoga Zakona, odnosno pojedinih njegovih odredaba. Zakonu bi se moglo prigovoriti i iz drugih razloga, kao što je npr. nepostojanje obveze zajedničkog življenja, što bi trebala biti jedna od temeljnih poveznica zajedništva ili nejasne odredbe poput ‘prava na međusobno zajedništvo’ ili utuživost obveze ‘međusobnog pomaganja i pružanja njege i pomoći u slučaju bolesti’. Posebice je upitno tzv. neformalno životno partnerstvo i njegovi učinci. No, za sada, zakon je u primjeni i sudovi ga trebaju primjenjivati”, istaknula je za naš portal prof. dr. sc. Dubravka Hrabar, dekanica i predstojnica Katedre za obiteljsko pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu komentirajući vijest da je ovih dana dodijeljena prva partnerska skrb dvjema ženama.
Identitet žena i djeteta ostaje nepoznat javnosti, a one su prve koje su godinu dana nakon ostvarivanja prava o životnom partnerstvu osoba istog spola ostvarile i pravo zajedničkog skrbništva nad djecom.
“Koliko je moguće razaznati iz medijskih napisa, pretpostavljam da je sud donio odluku o partnerskoj skrbi dodijelivši je partnerici žene koja je dijete začela u postupku medicinski pomognute oplodnje. Iako odredba čl. 44. Zakona o životnom partnerstvu predviđa takvu situaciju kao iznimku, očito će iznimka postati pravilo koje je, vjerujem, zakonodavcu bilo na umu već od početka, kao oblik stvaranja obitelji“, pojasnila je dodavši: „Ono što čudi to je – kako je žena mogla biti podvrgnuta postupku medicinske oplodnje, kad Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji predviđa mogućnost oplodnje žene samice, a ne i žene u životnom partnerstvu, premda i ta odredba spomenutog medicinskog zakona nije korektna jer se govori o tome da je medicinska oplodnja oblik pomoći neplodnoj ženi. A je li moguće prosuđivati o neplodnosti žene bez muškog partnera – prosudite sami!”.
“Sustav će se očito u tom području izigravati, jer će žene uoči postupka medicinske oplodnje izjavljivati da su samice, a u stvarnosti će biti u formalnom ili neformalnom životnom partnerstvu. Dakle, sustav je izigran na dvostruk način. Daljnji problem vidim u tome što prema Zakonu o medicinskoj oplodnji dijete ima pravo uvida u registar kako bi saznalo tko je njegov biološki otac, a bilješka o partnerskoj skrbi upisuje se u maticu rođenih. Dakle, valja očekivati da će dijete u svojem pravu na saznanje podrijetla, koje štiti Konvencija o pravima djeteta, biti zakinuto. O potrebi djeteta da ima majku i oca puno više znaju stručnjaci koji se bave dječjom psihologijom”, naglasila je prof. Hrabar.
“Osobno držim da je glede partnerske skrbi Zakon o životnom partnerstvu stvorio paralelni institut braku, dajući mu sve bitne sastavnice i pravne posljedice braka. Zabrinjavajuće je što taj propis zaobilazi pozitivnu diskriminaciju braka (opravdanu legitimnom svrhom) koja je dopustiva na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije osobito u cilju zaštite prava i interesa djece. Valja spomenuti i da Sud u Strasbourgu državama daje veliku slobodu urediti obiteljske odnose u skladu sa shvaćanjima i potrebama konkretnog društva, pa nije jasan odnos definiran referendumom o braku i životno partnerstvo kako ga uređuje Zakon o životnom partnerstvu. Njime su trebala biti uređena mnoga područja života partnera, ali nipošto ne i roditeljska skrb (nazvana partnerska), čemu svjedočimo u ovom slučaju koji spominju mediji”, zaključila je.
