„Nama pod hitno treba novu oluja i lustracija našeg društva“, izjavio je predsjednik Hrvatskog etičkog nacionalnog sudišta prof. dr. Zvonimir Šeparović pred punom dvoranom Hrvatske katoličke misije u Offenbachu u lipnju 2015., a prenosi portal Croatia rediviva
Šeparović je bio u pravu. Hrvatskoj doista treba nova oluja i to takva koja će neizostavno dovesti do revitalizacije odnosno preporoda hrvatske kulture i znanstvene misli, ali i našeg mentalnog sklopa. Riječ je o neminovnom dijelu odrastanja u svim mladim demokracijama, a katarza kroz koju hrvatsko društvo mora proći nemoguća je bez revizije povijesti koja će nam omogućiti da shvatimo što smo od naših predaka naslijedili i kakvu bolju budućnost na takvim spoznajama možemo izgraditi. No, što to točno iz povijesti možemo naučiti ako imamo opravdanog razloga sumnjati u „dogmatsku“ i zacementiranu verziju povijesti i to u društvu u kojemu se prirodan tijek znanstvenog istraživanja, dakle revizija, sustavno nameće kao razlog za osudu i linč?
U hrvatskoj modernoj povijesti mnogo je primjera koji bi nam mogli poslužiti za temeljitu analizu ovakve žabokrečine u koju su hrvatske humanističke i društvene znanosti gurnute nakon komunističkog osvajanja 1945. No, među njima je i jedan koji je u ne tako davnoj prošlosti izazvao veliku pažnju medija – suđenje Dinku Šakiću. Odvijalo se to pod budnim okom sveprisutnog Efraima Zuroffa, direktora Centra Simon Wiesenthal koji je od argentinskih vlasti tražio Šakićevo uhićenje. Šakić je uhićen 30. travnja 1998. u svom domu u Argentini i to na datum kada se obilježava Dan hrvatskih političkih uznika, a Hrvatska je podnijela zahtjev za njegovo izručenje na koje je Šakić pristao. U svibnju 1998., dok je Šakić još sjedio u argentinskom pritvoru, pojedini hrvatski novinari izvještavali su o „desničarskom hrvatskom proljeću“ kada se obilježavaju „datumi iz Drugog svjetskog rata i njegova kraja“ i u kojemu su „likvidacije kvislinga, kao i tzv. Križni put (…) važne točke u desničarskoj ideologiji“. Isti autor zaključio je tada da će Šakićevo izručenje „sigurno dodatno razbuktati desničarske duhove“. No, umjesto „desničarskih duhova“ temeljita analiza Šakićeve optužnice i presude otključava ormar prepun komunističkih izmišljotina i konstrukcija kakvima se hrvatski javni prostor, osam godina nakon Šakićeve smrti, još uvijek truje.
Šakić je izručen Hrvatskoj 18. lipnja 1998. i smješten u zagrebački zatvor Remetinec. Već sutradan na zagrebačkom Županijskom sudu održano je prvo ročište na kojem se Šakić branio šutnjom. Suđenje je započeto u ožujku 1999., a nakon čitanja optužnice Šakić je izjavio da se ne osjeća krivim niti za jedno inkriminirano djelo. „Suđenje Šakiću (…) ima, naime, izvanredne izglede da se izrodi u najobičniju sudsku farsu“, pisao je već 1998. novinar Ivica Đikić koji je svoj stil izbrusio u Feral Tribuneu, Novom listu i srpskim Novostima. „Državno odvjetništvo Dinka Šakića, inače, tereti za dvanaest, što pojedinačnih, što grupnih, likvidacija u Jasenovcu i Staroj Gradiški, ali je samo u dva slučaja uspjelo identificirati imena žrtava“, istaknuo je Đikić navevši da je riječ o hrvatskom piscu Mihovilu Pavleku Miškini i crnogorskom liječniku Mili Boškoviću. „Čini se, dakle, da je optužni prijedlog postavljen na prilično krhkim nogama, a to više što Državno odvjetništvo bivšeg jasenovačkog zapovjednika nije odlučilo teretiti za genocid, nego za ratni zločin nad civilnim stanovništvom“, nastavio je Đikić zaključivši da „pravni stručnjaci, koji su proučili rješenje o provođenju istrage, smatraju da Šakića neće biti teško braniti ukoliko se ne pronađu novi čvrsti dokazi“ kojih „trenutačno nema, a bolji poznavatelji naravi hrvatskog policijsko-pravosudnog aparata tvrde da neće ni biti pronađeni“.
Đikić nije slučajno bio u krivu jer svaki bolji poznavatelj naravi policijsko-pravosudnih aparata u bivšim komunističkim zemljama zna da će „dokazi“ po potrebi uvijek biti pronađeni. U listopadu 1999., nakon šestomjesečne rasprave, Sudsko vijeće je nakon trodnevnog vijećanja proglasilo Šakića krivim za počinjeno kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva i osudilo ga na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Ovakva presuda donesena je, kako je to u obrazloženju navedeno, zato što je Šakić u zbivanjima Drugog svjetskog rata, tijekom kojeg je na području tadašnje NDH, provođenjem rasnih zakona i zakonski odredbi protiv tzv. „nepoćudnih i pogibeljnih osoba“, u vremenu od 1941. do 1945. u logor Jasenovac internirano, zlostavljano, mučeno i poubijano više desetaka tisuća civila, uglavnom Židova, Roma, Srba i Hrvata, a nakon što je od veljače 1942. do travnja 1944., kao pripadnik i časnik „Ustaške obrane“, u zapovjedništvima logora Stara Gradiška i Jasenovac obnašao razne dužnosti te kao zapovjednik logora Jasenovac u razdoblju od svibnja 1944. do 28. listopada 1944. zlostavljao, mučio i ubijao zatočenike, bilo da je takve radnje osobno naređivao i sudjelovao, bilo da kao zapovjednik nije ništa poduzimao da u tome spriječi podređene. Proglašen je krivim i zbog loših uvjeta u logoru usred čega je od gladi, teškog fizičkog rada, zlostavljanja i mučenja stradao neutvrđen broj logoraša. Na graniku, Gradini i drugim logorskim stratištima likvidirani su bolesni i radno nesposobni, a navode se i odvođenja zatočenika u objekt zvonaru, gdje su mučeni i zlostavljani do smrti. „Šakić je bio vrh piramide i nedvojbeno je imao pravo odlučivati o svemu što se zbivalo u logoru. Ubijanja logoraša nisu bili ekscesi, nego su se događala sustavno, uz njegovo znanje“, istaknuo je predsjednik Sudskog vijeća Županijskog suda u Zagrebu Dražen Tripalo. Sudsko vijeće zaključilo je da je nepobitno dokazano da je optuženik 21. rujna 1944. naredio vješanje dvadesetorice zatočenika iz grupe dr. Mile Boškovića, kojeg je osobno ubio, kao i jednog logoraša kojem nije utvrđen identitet, a zbog krađe klipa kukuruza. Također je kriv što su po njegovoj naredbi obješeni Albert Izrael i Židov po imenu Nisim, kao i za izdvajanje dvojice židovskih zatočenika Avrama Montilja i Leona Perere, koje je potom osobno usmrtio hicima iz pištolja. Tripalo je rekao da točan broj žrtava Jasenovca nije bilo moguće utvrditi, ali da Sudsko vijeće smatra da je „broj od nekoliko desetaka tisuća žrtava kao rezultat parcijalnih žrtava i svjedočenja najmanji mogući“. Šakićevi branitelji po službenoj dužnosti Ivan Kern i Branko Šerić najavili su žalbu istaknuvši da će u njoj „isticati da iz obrazloženja presude ne proizlazi utvrđeni broj žrtava, što znači da je moguća brojka i ništica, a tada nema ni kaznenog djela“. Osuđeni Šakić nije bio iznenađen presudom. U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju 2001. izjavio je da se “sudac Tripalo morao truditi da nađe pravni okvir potreban za osudu, koja je izrečena pod pritiskom stanovitih međunarodnih čimbenika i na temelju lažnih, ‘dresiranih’ svjedoka i falsificirane dokumentacije po Ozni i Udbi“. Šakić se osvrnuo i na ulogu medija tijekom njegovog procesa, kako je spomenuto u uvodu ovog teksta, a kakvoj svjedočimo i danas – nasilje, osuda i linč svega onoga što odudara od „prihvaćenog“. Istaknuvši da je hrvatska Vlada pod velikim političkim i ekonomskim ucjenama bila prisiljena osuditi ga na dugogodišnju zatvorsku kaznu, Šakić je izrekao proročanske riječi: „Postojali su razlozi da se demonizira NDH, kao što se to danas čini s RH“. Uostalom, ne svjedočimo li tome svakodnevno?
Ivica Đikić je u jednome nehotice ipak bio u pravu. Šakićevo suđenje doista se pretvorilo u najobičniju sudsku farsu koja je bila pokušaj cementiranja najnovijeg jasenovačkog mita i to zato što je takvo bilo mišljenje Sudskog vijeća, a ne zato što je presuda bila opravdana arhivskim i drugim izvorima. Detaljnom analizom Šakićeve optužnice i presude ustanovili smo brojne kontradiktornosti između podataka iz Šakićeve optužnice i presude te onih iz jugoslavenskih i drugih izvora. Među njima su i podaci za barem tri od četiri poimenične Šakićeve navodne žrtve koji svjedoče da su ubijeni prije ili nakon njegovog zapovijedanja logorom Jasenovac iako je Šakić, podsjećamo, terećen samo za radnje počinjene u razdoblju kada je tu dužnost obnašao. Ako su navodi iz optužnice ipak točni, izjave svjedoka istinite, a presuda utemeljena na nepobitnim dokazima, tada je riječ o teškim pogreškama popisivača Saveznog zavoda za statistiku, Javne ustanove Spomen područja (JUSP) Jasenovac i Yad Vashema. No, također je potrebno naglasiti da se njihovi podaci dobrim dijelom oslanjaju upravo na izjave tih istih svjedoka. Ukratko, jugoslavenski izvori ruše presudu Dinku Šakiću, odnosno hrvatsko pravosuđe ruši jugoslavenske izvore na kojima počiva rad JUSP Jasenovac doslovno ih nazvavši „kontrolnim“, a ne krunskim dokazima. Stoga je revizija povijesti nužna ne bi li se konačno ustanovilo što istina jest.
O tome svjedoči i jedan drugi podatak. Unatoč tome što je Sudsko vijeće zaključilo da su u Jasenovcu likvidirani „deseci tisuća ljudi“, pokazalo se da je utvrđivanje identiteta jedne od navodnih Šakićevih žrtava – kapara Nisima o kojemu ćemo detaljnije pisati u ovoj analizi – bilo za sud nemoguća misija, no ne i jedini sudski propust. Šakićevo ime javlja se već u dokumentima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (ZKRZ) iz 1945. U kolovozu iste godine Komisija je donijela Odluku o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača pod Zh. brojem 9947 koja se odnosila na Antu Pavelića, a ista je pronađena u dosjeu Ante Pavelića koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, fond 1561, SDS RSUP SRH. U istom dosjeu nalaze se i popisi djece, žena i staraca navodno ubijenih u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Prema tim podacima, u Jasenovcu je stradalo 7 099 osoba, a u Staroj Gradiški 2 829 osoba. Ukupno je, dakle, riječ o 9 928 osoba, ne računajući muške osobe u dobi između 14 i 70 godina koje u tom popisu nisu popisani, a ne „desecima tisuća“.
Popise žrtava potpisao je tadašnji načelnik pravnog odjela Državnog sekretarijata za pravosudnu upravu Narodne republike Hrvatske savjetnik dr. Bogdan Zlatarić, doktor prava koji se školovao u Zagrebu i Parizu. Po povratku u Jugoslaviju radio je kao sudac, a zatim je postao savjetnik u Ministarstvu pravosuđa. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu počinje predavati od 1954., a 1957. izabran je za izvanrednog profesora kaznenog prava. Kao stručnjak za međunarodno kazneno pravo sudjelovao je u donošenju nizu međunarodnih konvencija kao što je na primjer Deklaracija o zaštiti svih osoba od mučenja i drugog okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili kazne (Rezolucija UN 3452 (XXX) iz 1975.). Od 1950. dr. Zlatarić aktivno sudjeluje u reformiranju jugoslavenskog kaznenog prava, pri čemu se posebno ističu Krivični zakonik iz 1951. te Krivični zakon SFRJ i Krivični zakon SR Hrvatske koji su stupili na snagu sredinom 1977. Ti zakoni su, uz određene izmjene, 1991. preuzeti u kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske. Podaci iz Zlatarićeva životopisa datiraju spomenuti dokument u razdoblje između 1946. kada je uspostavljena Narodna Republika Hrvatska i vjerojatno 1954. kada je Zlatarić počeo predavati na zagrebačkom sveučilištu. No, da je rad na Pavelićevoj optužnici nastavljen i kasnije dokazuje podatak da je u pripremi Pavelićeve optužnice, odnosno ispitivanju svjedoka sudjelovao i tadašnji sudac Kotarskog suda u Krapini Zvonko Šeparović. Riječ je o istom Zvonimiru Šeparoviću s početka ovog teksta koji je prema navodima iz svog životopisa od 1955. do 1961. bio djelatnik Kotarskog suda u Krapini, Okružnog suda u Zagrebu i Okružnog suda u Karlovcu.
1985. Šeparović je osnovao Jugoslavensko viktimološko društvo koje je 1989. objavilo knjigu ekonomista i demografa Vladimira Žerjavića „Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu“ čime se taj autor nametnuo kao glavni autoritet za temu ljudskih gubitaka bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. No, Žerjavićev rad temeljitoj je kritici već početkom 1990-ih podvrgnuo prof. Kazimir Katalinić koji je u svojoj knjizi „Argumenti: NDH, BiH, Bleiburg i genocid“ (Zagreb, 1993.) upozorio na niz teških Žerjavićevih metodoloških pogrešaka i površnost u radu te ga prozvao za plagiranje rasprave Bogoljuba Kočovića objavljene 1985. pod naslovom „Žrtve drugog svetskog rata u Jugoslaviji“. Katalinićeva kritika u Hrvatskoj uglavnom je ostala prešućena, no Žerjavićev rad se iznova našao pod povećalom kada je 2002. ljubljanski Institut za suvremenu povijest objavio djelomične podatke istraživanja na temelju kojih se moglo zaključiti da je ukupan broj stvarnih slovenskih ratnih gubitaka u Drugom svjetskom ratu oko 80 000 nasuprot Žerjavićevih procijenjenih 40 000 demografskih gubitaka u koje se ubrajaju ne samo ratom izazvane pogibelji, već i pad nataliteta te migracije. Ništa preciznije nisu bile Žerjavićeve procjene broja žrtava u Bosni i Hercegovini 1992.-1995.
No, unatoč kritikama s kojima se Žerjavićev rad suočio od samog tiskanja njegove knjige, upravo se navedeni autor pojavio kao jedan od svjedoka na Šakićevu suđenju gdje je ustvrdio da je, istražujući broj žrtava Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije i to po podacima rođenih i umrlih koji su se vodili do 1939., procjeni prirasta stanovništva za vrijeme rata te popisom preživjelog stanovništva iz 1948., došao do podataka od ukupno 1 027 000 žrtava, od čega je, 59 188 stradalih u jasenovačkom i starogradiškom logoru. U istraživanju se koristio i sa 140 monografija, koje je pronašao u bivšem Institutu za povijest radničkog pokreta te zbirnim popisom republičkih Zemaljskih komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946. koji nikada nije objavljen. Zbirom svih monografija došao je do podatka da je u Jasenovcu i Staroj Gradiški stradalo od 48 000 do 52 000 Srba, oko 13 000 Židova, 12 000 Hrvata i 10 000 Roma. Napomenuvši da su njegovi podaci od 25 do 30 posto manjkavi, Žerjavić je zaključio da je u ta dva logora stradalo maksimalno 85 000 osoba i da se niti jednim novim istraživanjem ne bi došlo do većeg broja.[13] Žerjavićevu brojku na suđenju Dinku Šakiću prihvatio je i Ivo Goldstein.[14] Time su bili postavljeni temelji jednom novom jasenovačkom mitu, onom po kojemu konačna brojka žrtava ne smije pasti ispod 80 000 i onom kojeg je hrvatskoj javnosti davne 1989. serviralo Jugoslavensko viktimološko društvo Zvonimira Šeparovića, jednog od suradnika na pripremi optužnice protiv Ante Pavelića. Na temelju Žerjavićevih „istraživanja“, zastupnik optužnice Janjko Grlić zaključio je u ime Državnog odvjetništva RH (DORH) da je tijekom 1944. u Jasenovcu ubijeno, poginulo, umrlo i nestalo 4 093 osobe, od kojih 2 401 tijekom Šakićeva zapovijedanja logorom od travnja do listopada iste godine.[15] DORH-u je manje bilo važno to što se u svojim istraživanjima Žerjavić koristio prvenstveno jugoslavenskim monografijama, a jedini arhivski izvor bio mu je popis prve jugoslavenske komisije iz 1946.
Tijekom suđenja preslušavani su i drugi svjedoci koji su detaljnije govorili o radu Zemaljske komisije iz 1946. Među njima je bio i Josip Kolanović, tadašnji ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva (HDA) u Zagrebu, koji je ustvrdio da „za Jasenovac ne postoji pojedinačni popis žrtava (…), ali je tijekom rada komisije sačinjena tzv. bilježnica u kojoj je naznačen broj žrtava porijeklom s područja tadašnje Narodne Republike Hrvatske koje su stradale u velikim logorima – Auschwitzu, Dachau i Jasenovcu“. Na glavnoj raspravi svjedok je dodao da je bilježnicu pripremio „vjerojatno netko iz ZKRZ“ iako u njoj nisu navedeni brojevi žrtava po mjesecima već samo po godinama. Taj broj je za područje tadašnje NRH 1944. iznosio 2 167 osoba, odnosno ukupno 15 792. Dakle, krunski dokaz protiv Šakića, i to onaj koji je služio kao polazišna točka svjedoku Žerjaviću, bio je zbirni popis komisije koja je „vjerojatno“ odgovorna i za nastanak „bilježnice“ za koju se ustvari ne zna tko je i kada pripremio. Osim toga, poimenični popis žrtava u istoj ne postoji, kao ni broj žrtava po mjesecima iz čega proizlazi da je nemoguće ustvrditi koliko je žrtava iz famozne „bilježnice“ stradalo u vrijeme kada je Jasenovcem zapovijedao Šakić. Štoviše, sam Kolanović istaknuo je da je dokumentacija Zemaljske komisije, dakle ona na kojoj se temelji Žerjavićevo istraživanje, najvećim dijelom pripremana za temelju iskaza svjedoka. Brojne konfuzne i kontradiktorne podatke iz dokumenata Zemaljske komisiji prepoznao je čak i hrvatski sud koji je ustvrdio da je svu dokumentaciju ZKRZ-a moguće koristiti samo kao „kontrolni dokaz“, dakle, „samo u cilju provjere i eventualno potvrde utvrđenja kao bi proizlazila iz drugih, neposrednih dokaza“. No, kako onda objasniti da je DORH broj ubijenih tijekom Šakićeva zapovijedanja logorom zaključio upravo na Žerjavićevim „istraživanjima“ temeljenima na sudskom „kontrolnom dokazu“, a ne nekim drugim dokazima?
Ne bi li se verificirala Žerjavićeva „istraživanja“, sud se temeljitije pozabavio popisom žrtava Drugog svjetskog rata koji je, radi prikupljanja podataka za potrebe pregovora s Njemačkom o naknadi ratne štete, provela 1964. vlada bivše SFRJ. U tom popisu prikupljani su podaci o imenima i prezimena osoba ubijenih ili nastradalih i u logoru Jasenovac, a ukupan broj žrtava Jasenovac i Stare Gradiške iznosio je nešto manje od 60 000, od kojih je 1944. u Jasenovcu stradalo 4 093 osobe. Iz ovoga proizlazi da su se Žerjavićevi navodi na sudu ipak temeljili i na istraživanju iz 1964., a ne samo onom iz 1946. S obzirom na značaj tog popisa iz 1964., pogledajmo o kakvom se istraživanju doista radilo.
Kolanović je ustvrdio da je na izradi popisa sudjelovalo 30 000 popisivača na prostoru čitave bivše Jugoslavije, od kojih 7 000 u Hrvatskoj. Oni su trebali ispitati sve moguće izvore podataka o stradalim osobama i provjeriti ih, a Kolanović je ocijenio da je to „istraživanje obavljeno vrlo savjesno te da su njegovi rezultati vjerodostojni“. Ako je to doista tako, zbog čega sud nije prihvatio podatak o stradanju Leona Perere koji je upravo prema podacima iz 1964. navedenima na mrežnoj stranici JUSP Jasenovac i Yad Vashema stradao godinu dana prije nego ga je navodno osobno ubio Dinko Šakić? Prema Kolanovićevim „vjerodostojnim“ podacima iz 1964. u Jasenovcu je 1944. stradao i Vrgorčanin Marko Radić Ivanov. To je doista neobično uzme li se u obzir činjenica da je još 1946. Zemaljska komisija donijela Odluku o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača u kojoj je istaknuto da je dotični bio „član ustaškog policijskog terorističkog aparata (…) koji je hapsio, mučio, odvodio u konc. logore građane, naročito pripadnike i saradnike NOP“ te je streljan u logoru Jasenovac. U kojem logoru Jasenovac je likvidiran „ustaški detektiv“ i „ratni zločinac“ Marko Radić? U Šakićevu ili poslijeratnom logoru Jasenovac?
O „vjerodostojnosti“ i modusu operandi jugoslavenskih istraživanja općenito svjedoče i podaci Projekta „Dotrščina“ (1980.-1985.) o žrtvama fašističkog terora na zagrebačkom području. U svom stručnom radu kojeg je pod naslovom „Holocaust in Croatia – Documentation and research perspectives“ Kolanović objavio u Arhivskom vjesniku u studenom 1996., autor je istaknuo da je za potrebe istraživanja pregledan sav relevantniji arhivski materijal u Hrvatskom državnom arhivu, kao i dokumentacija koja se čuva u drugim institucijama u Zagrebu i Beogradu, odnosno preko 7 000 kutija arhivskog gradiva i drugih materijala. No, dokumenti lokalnih arhiva očito su bili ignorirani jer upravo je u Državnom arhivu u Splitu pronađen sudski spis iz 1957. u kojemu je navedeno da je 1943. Andrija Rogošić, rođen 1918. u Dugopolju, uhićen od strane Nijemaca u Zagrebu te njegova sudbina ostaje nepoznata. No, prema podacima Projekta “Dotrščina” isti je likvidiran u Jasenovcu 1945. te je njegovo ime upisano u popis žrtava KCL Jasenovac na mrežnoj stranici JUSP Jasenovac. U tekstu autora Nikole Banića i M. Koića „Jasenovačko omalovažavanje Vukovara“, objavljenom u Hrvatskom tjedniku 1. prosinca 2016., navedeno je dvadesetak imena navodnih žrtava iz logora Jasenovac i Stara Gradiška koji su umrli na nekom drugom mjesto i/ili nakon Drugog svjetskog rata, a zadnja od navedenih žrtava umrla je 2007. u Zagrebu, dakle skoro deset godina nakon suđenja Dinku Šakiću. Najveći broj tih lažnih žrtava nastao je upravo „istraživanjima“ Projekta „Dotrščina“. Stoga je potrebno preispitati rezultate navedenog istraživanja i zapitati se je li spomenuti projekt ustvari bio zadnji pokušaj komunističkog režima da premda već u smrtnom hropcu još jednom propagandnom ofenzivom udari na Hrvate, ocrni ih i prikaže genocidnim zločincima, a time i lakšim metama u planiranoj okupaciji Hrvatske.
Stoga ćemo još jednom postaviti ključno pitanje: koliko su doista vjerodostojni podaci na temelju kojih je Sudsko vijeće zaključilo da je „broj od nekoliko desetaka tisuća žrtava (…) najmanji mogući“ i Dinka Šakića osudilo na 20 godina robije pripisavši mu usput likvidaciju osoba koje su u trenutku navodnog ubojstva već odavno bile mrtve ili nije uopće dokazano da su ikada postojale? Možemo li se uopće pouzdati u rezultate istraživanja iz 1964. na temelju kojih je, između ostalog, Šakić i osuđen ako se prikupljeni podaci čuvaju daleko od očiju javnosti, u Beogradu te uopće nisu dostupni znanstvenicima zbog čega se o metodologiji i vjerodostojnosti istih ništa ne može niti reći? Ovo je veoma važno pitanje jer upravo se, kako je istaknuto na mrežnoj stranici, na tom popisu temelje brojni navodi JUSP Jasenovac.
Prema mrežnoj stranici JUSP Jasenovac tvrdi se da je do ožujka 2013. godine prikupljeno 83 145 imena stradalih logoraša, a krajem 2016. ima ih 600-tinjak više. To naravno nisu točne brojke jer u popisu se nalazi više od 2 000 navodnih žrtava bez navedenog prezimena i još nešto manje od 1 300 navodnih žrtava bez navedenog osobnog imena, ukupno oko 3 300 navodnih žrtava bez imena i/ili prezimena koji su na temelju nepoznatih kriterija, ali s jasnim motivom dospjeli na popis. To znači da na popisu ima tek nešto više od 80 000 navedenih imena i prezimena navodnih žrtava. Koliko su uvjerljivi ovi NN podaci vidi se na primjeru sela Pavličani. Prema popisu iz 1991. u selu su živjeli gotovo isključivo Hrvati, četiri stanovnika koji se nisu nacionalno izjasnili i jedan nepoznate nacionalnosti. U jasenovačkom popisu nalazi se 139 navodnih žrtava iz tog hrvatskog sela, a svi su Romi bez imena i prezimena. Od toga je 59 NN-djece i simetričan broj od po 40 NN-muškaraca i NN-žena. Selo Pavličani je prije Drugog svjetskog rata imalo 158 stanovnika, a na prvom popisu nakon rata imalo je 220 stanovnika. To znači da je nakon Drugog svjetskog rata unatoč navodnog stradanja skoro 90% predratnog stanovništva tog sela došlo do relativnog povećanja broja stanovništva sela za 62 stanovnika ili za skoro 40% u odnosu na predratni broj, a stvarnog povećanja od 10 puta u odnosu na pretpostavljeno preživjelo stanovništvo. Ovu anomaliju možda bi mogao objasniti neki stručnjak Žerjavićevog kalibra. Inače navedena simetrija s odnosom NN-muškaraca i NN-žena nije specifična samo za Pavličane već isti primjer imamo u jasenovačkom popisu kad se izdvoje nepouzdani podaci označeni zvjezdicama za NN-muškarce* i NN-žene* što ukazuje da su eventualne dileme oko spola bezimenih žrtava vjerojatno riješene tako da je sve valjda izbjegavajući spolnu diskriminaciju dva puta stavljeno na popis, a ti podaci su ionako neprovjerljivi i većini neprimjetni među tisućama navodnih žrtava. Nadalje, kod više od 1 200 navodnih žrtava s imenom i prezimenom nije navedena godina smrti, a kod njih tridesetak je umjesto godine smrti upisana zvjezdica (*) koja označava nepouzdan podatak. Time popis automatski pada ispod zacrtanih mitskih 80 000. Kod više od 5 000 navodnih žrtava godina smrti je označena zvjezdicom što znači da su autori popisa priznali da je to nepouzdan podatak. To indirektno znači da se kod više od 6 000 navodnih žrtava ne zna kada su i jesu li uopće stradali u Jasenovcu ili Staroj Gradiški. Riječ je skoro 8% svih navodnih žrtava s popisa. Kad se zbroje bezimeni i umrli tko zna kad i gdje, to iznosi nešto malo manje od 10 000 navodnih žrtava ili gotovo osminu popisa. Kad se nepouzdanim i neprovjerljivim podacima pribroje do sada publicirana imena lažnih žrtava s mrežnog jasenovačkog popisa to je već skoro sedmina popisa što više od četiri puta premašuje i najtolerantniju razinu moguće pogreške.
U Donjoj Gradini pronađeni su ostatci 436 osoba, no prema matematici velikosrpske propagande riječ je ipak o 700 000
Hrvatsko pravosuđe uvažilo je dokumentaciju ZKRZ-a samo kao „kontrolni dokaz“, no puno bolje nije prošao niti sporni popis iz 1964. kojemu je dijagnosticirana „metodološka manjkavost“, odnosno nemogućnost provjere navoda. Stoga su podaci Muzeja žrtava genocida i Saveznog zavoda za statistiku iz Beograda iz 1998., temeljeni na istraživanju iz 1964., također prihvaćeni kao „kontrolni dokaz“. Umjesto krunskog dokaza optužnica se održavala na klimavim nogama dva „kontrolna dokaza“ koje, po definiciji samog pojma, treba usporediti i potvrditi nekim drugim dokazima. Unatoč ekshumacijama provedenima nakon završetka Drugog svjetskog rata, materijalni dokazi nisu podržavali optužbu o „desecima tisuća žrtava“ jer je prilikom antropoloških istraživanja na Donjoj Gradini u lipnju 1964. pronađeno svega 284 ljudskih žrtava. 1973. pronađeni su ostaci četiri žrtve oko 700 m od spomenika Kameni cvijet u Jasenovcu, a tijekom drugog istraživanja grobišta u Donjoj Gradini 1986. pronađeni su ostaci još 152 osobe. S obzirom na to da je Kolanović istaknuo da se u među dokumentima Zemaljske komisije nalaze dosjei optuženika za ratne zločine, pa tako i Šakićev te da se u njemu, osim svjedočanstava logoraša, nalaze svega tri izvorna dokumenta – diploma o odličju, platna lista te Šakićev potpis na dokument o otpustu tri logoraša– optužbi u pomanjkanju drugih konkretnih dokaza nije preostalo drugo nego osloniti se na izjave svjedoka. „Jedan od najčvršćih elemenata u dokaznom postupku su na glavnoj raspravi bili svjedoci“, zaključila je u svom diplomskom radu o Šakićevu suđenju buduća doktorica pravnih znanosti i današnja zaposlenica Ministarstva pravosuđa RH Željka Burić. Stoga je potrebno osvrnuti se na taj najčvršći element optužnice protiv Dinka Šakića.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
