14. travnja 1912. u tragediji broda Titanic umro je hrvatski svećenik i benediktinac Josip Perušić. Prema svjedočenjima preživjelih, on je mjesto na čamcu za spašavanje ustupiio jednoj ženi sa djetetom i tako položio svoj život za bližnjeg. Upravo je to, prema Isusovim riječima, vrhunac ljubavi čovjeka prema čovjeku. Josip Perušić je onaj svećenik koji se u završnoj sceni filma moli okružen putnicima hrabreći i dajući nadu ljudima koji su sa Titanicom nepovratno odlazili u dubine ledenog Atlantskog oceana.
Osim Perušića na Titanicu se našlo još 30 Hrvata, a potonuće je preživjelo samo troje. Najviše Hrvata bili su Ličani iz okolice Gospića, te jedna grupa iz Čazme, Crikvenice i okolice Siska. Svi su oni bili u trećem razredu gdje je bilo najviše putnika – 709.
Među 1.517 osoba koje su završile život u hladnim dubinama Atlantskog oceana bio je i benediktinac o. Josip Perušić (Josef Peruschitz), o čemu svjedoči i spomen-ploča u bavarskome benediktinskom samostanu u Scheyeru. Na latinskome jeziku stoji da se o. Joseph Peruschitz 14. travnja 1912. u svojoj 42. godini života na brodu Titanik žrtvovao za ljude.
U završnoj filmskoj sceni on je svećenik koji moli okružen putnicima. O. Josip (krsnim imenom Benedikt) Perušić rođen je u obitelji šestero djece 21. ožujka 1871. u Straßlachu u blizini Munchena, gdje su se njegovi roditelji Matija i Elizabeta nastanili nakon dolaska iz Hrvatske (Austro-Ugarske). Osnovnu je školu završio u Dorferu, gimnaziju u Freisingu, a nakon filozofskog i teološkog studija 1894. stupio je u benediktinsku opatiju “Svetoga križa” u Scheyeru.
Godinu dana kasnije, 28. travnja, zaređen je za svećenika. Uz pastoralne i redovničke obveze u tamošnjoj je samostanskoj školi predavao matematiku, fiziku i glazbu.
Odazvao se pozivu poglavara da njemački benediktinci pomognu otvaranju samostanskih škola u Americi te se tako ukrcao na Titanik 10. travnja 1912. s još jednim redovničkim subratom iz Engleske, o. Bylesom. Nakon sudara s golemom santom leda počela je voda prodirati u unutrašnjost broda, i ubrzo je bilo jasno da će brod potonuti.
Nakon što je započelo ukrcavanje u čamce za spašavanje i o. Perušiću je bilo ponuđeno mjesto u jednome od njih, no on je to odbio. Preživjeli su kasnije posvjedočili da je mjesto ustupio jednoj ženi sa sinčićem govoreći da je dužan dati život za bližnjeg. Tako je ovaj katolički svećenik, poput Maksimilijana Kolbea i tisuća drugih, svjesnom žrtvom zapečatio ovozemaljski život ispovijedajući na taj način u punini kršćansku vjeru koju je baštinio od svojih otaca.
