Danas se sjećamo velikog hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora, rođenog na današnji dan 1876. u Postirama na otoku Braču.
Na otoku je pohađao osnovnu školu, a zatim je s deset godina krenuo prema Splitu u klasičnu gimnaziju. Nakon što je završio studij prirodoslovnih znanosti u Grazu, otišao je u Zadar kako bi radio kao profesor. Nekoliko je godina radio kao upravitelj doma za djecu u Crikvenici. Odmah nakon Drugog svjetskog rata djelovao je kao predsjednik Prezidija Hrvatskog sabora.
Osim što je pisao, Vladimir Nazor bio je i politički aktivan. Poznata je priča kako s Ivanom Goranom Kovačićem odlazi preko Kupe u partizane. Dok Kovačića godinu dana kasnije ubijaju četnici, Nazor postaje predsjednik ZAVNOH-a što mu je otvorilo put da nakon rata postane predsjednik Prezidija Hrvatskog Sabora.
Njegovim imenom nazvana je najveća nagrada u Republici Hrvatskoj “Nagrada Vladimir Nazor” koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma.
Nepoznati Nazor sakrivan od komunista
Manje je poznato da Vladimir Nazor nikada nije pristao biti članom Komunističke partije Hrvatske do svoje smrti 1949. usprkos brojnim pritiscima na poznatog pjesnika. U to „olovno vrijeme“ kada se je gubila glava za svaku sitnicu, hrabri čin hrvatskog pjesnika svakako nije bio po volji vladajućoj diktaturi i teroru.
Još je manje poznato da su Vladimira Nazora partizani i komunisti ucijenili prijetnjama za odlazak u partizane. O tome je značajno svjedočanstvo dala Nazorova rođena sestra Irma:
„Već početkom jeseni 1942. dolazili su tajni zagrebački suradnici partizana mome bratu na razgovor i nagovarali ga da ide u partizane. Bili su to Ivan Goran Kovačić i Ivo Marinković. Moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Znala sam koji put i prisluškivati njihove razgovore kad su vrata od sobe bila odškrinuta pa sam tako čula kako su ga upravo ucjenjivali. Prijetili su mu da će nam, kad oni dođu na vlast, oduzeti kuće. Imali smo dvije kuće, ovu u kojoj živim, a drugu smo iznajmljivali. On se branio i odupirao, da kako će ići kad jedva može hodati, da mu čak drugi nose tekstove u tiskaru itd. A mene bi stislo u prsima kad bih pomislila da bi on mogao otići. Nikad si nije ni jaje skuhao, cijela obitelj za njega se brinula, svi smo ga njegovali, a on sad da ode u šumu gdje se ne bi snašao. A bilo mu je tada već 66 godina! Potom su mu predbacivali što je na Hrvatsko Antunovo 13. lipnja 1942. primio od Pavelića državnu nagradu. Zbog te nagrade Marinković ga je ucjenjivao: kako će to opravdati kad oni dođu u Zagreb. To mu može biti opasno krivično djelo kad dođu na vlast itd. No moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Tih je tjedana u svojim nutarnjim mukama i nedoumicama smršavio čak 17 kilograma!
Onda je ponovno došao Ivo Marinković, ali taj put sam. Bilo je to 29. prosinca 1942. u prijepodnevnim satima. Ja sam pripremala ručak. Nije se dugo zadržao, nego je rekao mome bratu kako mu se čini da ih slijede, da ih ustaški špijuni uhode, da ovdje nisu sigurni, pa je bolje da iziđu nekamo izvan stana na sigurnije mjesto da mogu razgovarati, da auto čeka dolje pa će u neku gostionicu sjesti i razgovarati.
Moj Mihanoviću, ništa ne sluteći, moj je brat uzeo samo zimski kaput, šešir i šal, čak me nije ni pozdravio, ni poljubio, kako bi to uvijek činio kad je nekamo izlazio iz stana! Bio je uvjeren da će se brzo vratiti, kao što sam i ja mislila da će se vratiti, normalno, na ručak. Da je on odlučio otići, on bi to meni sigurno bio i rekao, jer ništa preda mnom nije tajio. A kad tamo, on se ne vraća. Prolazi vrijeme ručka, a njega još nema. Veoma sam se zabrinula i nisam znala što da poduzmem. Klopka je bila, međutim, dobro napravljena. Pred kućom je čekao auto u koji je moj brat naivno ušao, ne sluteći što će se dogoditi. I auto ga je odvezao u nepoznato.“
Cijelo svjedočanstvo Nazorove sestre Irme možete pročitati na stranicama Glasa Koncila:
http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=24408
Nazor – tražitelj Boga i istine
U svom životu, veliki pjesnik imao je različite faze nadahnuća i životnih traženja. Komunisti su tajili da je Nazor jedan dio svoga stvaralaštva posvetio Bogu. Tako je uz nedavni veliki kršćanski blagdan Duhova nastala Nazorova pjesma-molitva „Duhovi“ u kojoj pjesnik s gorućom čežnjom zaziva Duha Svetoga da ga oživotvori i ispuni praznine života:
DUHOVI
Za one ognje što su dugo gutali
trnjake mojih strasti:
Za one vatre pastirske
Na vrhovima mojih sanja jutarnjih;
Za krijesove i plamene
U moje tihe večeri;
0 Duše Sveti, priđi!
Vatre su moje sagorjele.
Vjetrovi raspršili su dim.
U duši – prazni ponori
U ruci – šaka pepela.
Rođenja svoja sva ja znam.
I Smrti sve. I sve mi Uskrse
Al nikad još ne dočekah
I praznik svojih Duhova.
A ja sam željan tvoga plama:
Pa da krv nova sve žile napuni.
I jezik moj progovori.
I stvara moja riječ.
O Duše Sveti, siđi!
Naš pepel čeka na tvoj silazak.
Zrnašce svako hoće da se prometne
U sjeme: Svaka riječ
U iskru tvoga ognja:
Pa da ih zemljom rasije
Tvoj vjetar, i sve stvoreno
Da zboreć jednim jezikom
Ko jedna duša klikne:
Proteče ljuta krv,
Što dugo nas je djelila!
A, Duha puni, od sad nam je živjeti
U vječnom miru Gospodnjem!
Vladimir Nazor
Tekst se nastavlja ispod oglasa
