U noći sa 6. na 7. rujna 1932. oružana grupa hrvatskih nacionalista napala je žandarmerijsku postaju u Brušanama kraj Gospića, što je poznatije pod imenom Velebitski ustanak.
Organizatori akcije bili su pripadnici nacionalističke revolucionarne organizacije UHRO. Ustanak je ugušen, ali je imao svoj odjek među Hrvatima, pa i u inozemstvu. Zanimljivo je da su ustanak podržali i hrvatski komunisti.
U noći sa 6. na 7. rujna u Lici je došlo do oružanog ustanka i napada na žandarmerijsku postaju u Brušanama kraj Gospića. Povod tome je bilo veoma teška situacija u kojoj se našao hrvatski narod nakon ubojstva Stjepana Radića i hrvatskih parlamentarnih zastupnika u Beogradu i uvođenja tzv. „šestojanuarske dikatature“ posljedica čega je bio sustavni teror i obespravljenost Hrvata u Jugoslaviji.
Oružanu akciju su pokrenuli pripadnici organizacije Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) na čijem je čelu bio Ante Pavelić koji je 1941. postao čelni čovjek Nezavisne Države Hrvatske.
Ustanak je poznatiji pod imenom Velebitski ili Lički ustanak.
Akciju je vodila ustaška organizacija u Gospiću na čelu sa Andrijom Artukovićem, a članovi su bili Juraj (Juco) Rukavina, bivši austrougarski časnik, Marko Došen, Josip Tomljenović i Nikola Orešković.
Ustaše napale policijsku postaju u Brušanima (Gospić)
U noći 6.-7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića. Uz deset ustaških emigranata prebačenih iz Zadra (tada područje Italije), u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja Gospića.
Okršaj je trajao oko pola sata, nakon čega su se napadači povukli. Oni među njima koji su živjeli u Hrvatskoj su se vratili svojim kućama, a emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar. U Zadar su se sklonili i neki istaknutiji članovi domaće ustaške organizacije kao J. Tomljenović i N. Orešković.
Većina organizatora akcije prebjegla je u Zadar pod zaštitu Talijana, a samo nekolicina su uhićena i osuđena na robiju. Juco Rukavina osuđen je na smrtnu kaznu, koja je zamijenjena doživotnom robijom.
Nakon ovog ustanka područje od najveće važnosti za sprovođenje ustaničkih akcija u Jugoslaviji postala je Podravina. Sjedište UHRO-a prebačeno je iz Gospića u Koprivnicu, tako da je podravski kraj i u II. svjetskom ratu bio jako uporište ustaša. Izdajom Stjepana Petrovića iz Hlebina, raspale su se ustaške organizacije i u Podravini, a mnogo Hrvata Podravaca je završilo na jugoslavenskoj robiji.
Komunisti podržali ustaše
List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. objavljuje da Komunistička partija „pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu“.
Povjesničari se ne slažu u tome da li je ovdje termin “ustaški” upotrijebljen u općem smislu (“ustanik”) ili se radi o eksplicitnoj podršku Pavelićevoj organizaciji. Sami borbeni hrvatski nacionalisti u to doba nisu za sebe usvojili opći naziv “ustaše”, nego su se nazivali “frankovci”, “hrvatski nacionalisti”, “hrvatski nacionalni borci” ili “hrvatski nacionalni revolucionari”.
Stav Kominterne u to je doba bio da Jugoslaviju, kao umjetnu versajsku tvorevinu, treba razbiti.
