Mr. sc. Blanka Matković, hrvatska znanstvenica, povjesničarka, trenutno na doktoratu na Odsjeku za političke znanosti i međunarodne studije na Warwicku, Coventry, Engleska, dala je intervju za Glas Slavonije.
Za početak, sažeto, što sadrži vaš i kolege Stipe Pilića rad Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima, koji je izazvao veliku pozornost javnosti?
– Naš rad nastao je u sklopu većeg istraživačkog projekta o Drugom svjetskom ratu koji sam započela 2006., a 2007. mi se pridružio Stipo Pilić. Otada smo istraživali u svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji te onima u Banjoj Luci i Londonu. Historiografija na prostoru bivše Jugoslavije dotada se uglavnom fokusirala na “Ciglanu” kao najozloglašeniji među jasenovačkim logorima. Dana 2. svibnja 1945. postrojbe Jugoslavenske armije zauzele su to područje. Ipak, spominjanje logora poslije toga datuma bilo je sporadično, fragmentarno i nesustavno, a izvori o tome svodili su se ponajviše na usmena svjedočanstva koja do tada nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim dokumentima. Ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu nije bilo, pa smo se stoga mi u našem radu naročito fokusirali na tu problematiku. Cilj našeg rada bio je osvrnuti se na dosadašnja istraživanja, svjedočanstva i dokumente koji govore o poslijeratnom logoru u Jasenovcu te ih upotpuniti pronađenima arhivskim izvorima koji potvrđuju da je na jasenovačkom području nakon Drugoga svjetskog rata djelovao sustav zarobljeničkih logora. U radu smo koristili ukupno oko 70 arhivskih dokumenata jugoslavenske provenijencije koji se osim Državnog arhiva u Sisku čuvaju i u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Prvi konkretni dokaz o postojanju logora pronašla sam početkom 2009. u Državnom arhivu u Sisku u čijoj nadležnosti je područje Jasenovca.
REVIZIJA JE NUŽNA
Riječ je zapravo o dva zapisnika Narodnog odbora Kotara Novska iz ljeta 1946. o dijeljenju cigle iz jasenovačkog logora, a u njima se spominje i Anatolij Avramov, ‘upravnik zatočenika u Jasenovcu’. U jednom dokumentu Udbe iz sredine studenoga 1946., odnosno zapisniku sa saslušanja logoraša Ivana Križanovića koji je u kolovozu 1946. sa skupinom zatočnika pobjegao iz logora i zatim ponovno uhvaćen, ‘isljednik’ Udbe pita Križanovića da odgovori na pitanje ‘tko je organizirao bjegstvo iz logora Jasenovac i na koji način?’. Stoga ovdje možemo nagađiti o tome da je riječ o izrazu koji se bio ustalio i ostao u upotrebi u trenutku kada je njegov službeni naziv u drugim dokumentima iz tog vremena već bio Zavod za prisilni rad Jasenovac ili Kazneni zavod Jasenovac. Zabrana rušenja i oštećivanja logora od 29. lipnja 1945. koju smo također pronašli u dokumentima demantira Slavka Goldsteina i ostale zagovaratelje teze da su rušenje i demontiranje logora započeti odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, a drugi dokument Narodnog odbora Kotara Novska također demantira njihovu tezu da su postrojbe Jugoslavenske armije zatekle Jasenovac u ruševinama. Riječ je o najobičnijim izmišljotinama koje arhivski dokumenti diskvalificiraju podjednako kao i njihove propagatore.
Rad smo dovršili 2013. i objavili kao izvorni znanstveni rad u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru u prosincu 2014. Istraživanje je nakon toga nastavljeno, a Pilić je pronašao nove dokumente koji će biti predstavljeni u zasebnoj knjizi. Ona će dodatno potvrditi postojanje poslijeratnih logora na jasenovačkom području i objasniti njihovo funkcioniranje. Knjiga bi mogla izići do kraja godine, a nakladnik će biti naša udruga – Hrvatska družba povjesničara ‘Dr. Rudolf Horvat’.
Jedno načelno pitanje: Zašto je Jasenovac tema koja još uvijek izaziva prijepore u hrvatskom društvu?
– Bilo kakav oblik revizije u Jasenovcu znači otvaranje Pandorine kutije. Nedavni događaji u Hrvatskoj pokazuju da je upravo Jasenovac taj na kojemu se slama partijska kičma i početak potpunog kraha komunističkog nasljeđa. Jasenovac je simbol svih laži kojima smo kljukani u posljednjih 70 godina, jer ako su nas lagali o Jasenovcu, a jesu, tada se moramo zapitati o čemu su nas još lagali. U održavanje jasenovačkog mita uloženo je strahovito puno vremena i sredstava, ali i ljudskih resursa. Iza Jasenovca stoji cijela mašinerija koja je strateški razmještena diljem svijeta, odnosno ondje gdje Jasenovac kao pojam nešto znači. Održavateljima jasenovačkog mita vjerojatno je vrlo teško prihvatiti činjenicu da im je cijelu kulu od karata srušilo nekoliko ljudi koji se ovakvim istraživanjem bave iz čiste ljubavi prema hrvatskoj znanosti. Konačno utvrđivanje činjenica nije u interesu onih koji od Jasenovca već desetljećima dobro žive. Jedina šansa za njihov opstanak je ona ‘službena’ Hrvatska, koja na naš rad zasad odgovara ignoriranjem. Kada napokon budu stvoreni uvjeti za ‘službenu’ reviziju, tada će svi oni koji se kruhom naroda hrane, a godinama su štitili mit koji služi kao podloga za napade na hrvatsku državnost i naše domoljublje, morati narodu račune polagati jer hrvatski narod je taj koji plaća održavatelje jasenovačkog mita u Spomen-području Jasenovac.
PUT DO ISTINE
Dojam je da postoje dvije istine o Jasenovcu. Kako to zapravo protumačiti?
– Istina je uvijek samo jedna jedina, no katkad su potrebna desetljeća ili stoljeća da se otkrije što ona doista jest. U tome i jest smisao revizije i povijesnog revizionizma, dakle konstantno traganje za novim znanjem kojim će se dopuniti postojeće spoznaje ili čak potpuno promijeniti. Ono što u ovom trenutku znamo je to da podaci na službenoj stranici Spomen-područja Jasenovac ne odgovaraju istini. Na temelju svih dokumenata koje smo pronašli postojanje logora/zavoda Jasenovac je neupitno i zato više nema nikakvog razloga da se podaci te ustanove o poslijeratnom logoru Jasenovac ne dopune novim znanstvenim otkrićima, osim možda lijenosti ili ideološke pristranosti. U zaključku našeg rada iz 2014. istaknuli smo da je pronađenim dokumentima potvrđeno postojanje sustava zarobljeničkih logora u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata te su opravdane sumnje da su ondje uistinu počinjene i likvidacije, ali i to da je o broju žrtava i ostalim detaljima nemoguće govoriti bez daljnjih istraživanja koja su svakako dobrodošla i štoviše nužna. Samo tako se može doći do potpune istine. Povijest i ostale znanosti po svojoj naravi ne podliježu nikakvim dogmama bilo kakve službene ili neslužbene politike, a svi pokušaji da se znanost podvrgne takvom tretmanu vode do onoga do čega je nekoć dovela politika Slobodana Miloševića.
Zaključno, koja je realna, objektivna procjena broja žrtava u Jasenovcu u ratnom, ali i u poratnom razdoblju?
– Naš je stav da bilo kakva laž o stradalima jest poniženje za svaku žrtvu i obitelj i zato licitiranja brojkama ne smije biti. Ovo nije kladionica, nego ozbiljan znanstveni rad i problematika koja već desetljećima opterećuje hrvatsko društvo. Brojiti se počinje od nula naviše, a ne od dva milijuna naniže. Sve činjenice o žrtvama moraju biti prezentirane jasno, precizno, dokumentirano, kao i podaci o počiniteljima zločina kada su oni poznati. Zasad bez daljnjih interdisciplinarnih istraživanja nema smisla govoriti o bilo kakvim brojkama, osim onih žrtava koje se dokumentirano mogu potvrditi. Jedino što se sa sigurnošću može reći jest da su na prostoru logora Jasenovac i Donje Gradine do sada iskopani ostaci 725 osoba. Najveći dio ovih žrtava ekshumiran je ili iskopan u grobištima u Donjoj Gradini u Bosni i Hercegovini, a samo manji broj na lijevoj obali Save, u mjestu Jasenovcu, odnosno na prostoru samog logora. Ovdje ističemo problem i ratnih i poratnih žrtava, jer se najznačajnijim i najtemeljitijim poslijeratnim ekshumiranjem i istraživanjem grobišta u Donjoj Gradini izvršenom 1964. ustanovio broj od 477 žrtava, ali pronađeni materijal i izvješća, posebno antropologa govore u prilog i ratnih i poratnih žrtava. Uostalom, o tome svjedoče i sami članovi saveznog SUBNOR-a kada kažu da se treba paziti da se pri istraživanju ne ekshumiraju ustaški i njemački grobovi. Treba reći i to da su tadašnja istraživanja zaustavljena i nikad nisu dovršena. Prema tome, ni u kom slučaju ne govorimo o ukupnom broju žrtava ili posmrtnih ostataka, već samo i isključivo o broju žrtava koje su ekshumirane. Moje je mišljenje da konačan broj ratnih i poratnih žrtava u Jasenovcu nikada neće biti poznat, no sustavnim istraživanjima moguće je doći do materijalnih i pisanih dokaza za bar veći broj žrtava.
