Foto: Damir Borovčak

Prenosimo uvodnu riječ Nenada Piskača na predstavljanju knjige  ak. Josipa Pečarića i dr. Josipa Stjepandića Ništa se još promijenilo nije održanoga u Zagrebu 3. veljače:

“Knjiga angažiranih pisama slobodnih i odgovornih autora

Pred nama je knjiga koju bismo mogli od milja nazvati Poštanski sandučić. Puna je pisama. Ukoričivši ih njima su autori na svoj način obilježili 25. obljetnicu međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske. S obzirom na to da sam autor Predgovora podrazumijeva se da mi je sadržaj sandučića poznat. Ne ću, međutim, prepričavati pisma koja su upućena drugima, to prepuštam autorima i adresatima, premda, iskreno, mnoga od ovih pisama rado bih potpisao. Svako pismo objavljeno u knjizi Ništa se još promijenilo nije priča je za sebe i zahtijeva poseban osvrt. Za takvo što nemamo vremena. Stoga se ograničavam na zajedničke im nazivnike, opća mjesta i kontekste u kojima se knjiga pojavila. Promatrajući knjigu iz relativno ptičje perspektive uočio sam neke teze. Dio njih, za koje sam siguran da drže vodu, iznosim ovdje kako bih knjigu približio čitateljima.

  1. Poruke knjige prešutjet će medijska glavna struja. Zašto? Zato jer knjiga s jedne strane razotkriva neprestanu ideološki motiviranu hajku, podrivanje i rušenje općega dobra u Hrvatskoj, a s druge strane zato jer knjiga razotkriva neodgovornost struktura od kojih se u svakoj normalnoj državi očekuje da sprječava rastakanje države i nacije. Poruke ove knjige ne će prešutjeti tzv. mali mediji, prvenstveno neovisni portali.
  2. Iako će judosfera prešutjeti poruke knjige, autore će napasti. To se već događa. Jutarnji list je prije dva dana objavio agitpropovski „komentar“ pod naslovom Zašto se HAZU nikad ne odriče članova koji je sramote, kojim od HAZU traži crno-bijelu ideološku diferencijaciju. Takvoga se komentara ne bi posramio Aleksandar Ranković ili Nikola Stojadinović, autor članka Do istrage naše ili vaše.
  3. Kontekst u kojemu knjiga izlazi jest visoka razina ideološke podijeljenosti hrvatskoga društva na bolesnu judosferu i ljekovitu slobodu. Ideološka podjela hrvatskoga društva, započeta po 3. siječnju 2000. nametnuta je bez ikakva otpora. U nametanju su sudjelovale ključne političke stranke, nekad činjenjem, nekad nečinjenjem, bile u oporbi ili u poziciji. Podjela se najbolje vidi u sljedećem: S jedne imamo etablirane plaćene razgraditelje, raspršene prema uzoru na nekadašnje društvenopolitičke radnike. S druge strane na odbačene graditelje, branitelje i osloboditelje, koje razgraditelji neometano etiketiraju kako god hoće, ovisno o etici situacije. Tako su graditelji, branitelji i osloboditelji malo fašisti, malo homofobi, malo nacionalisti, da bi već idući tjedan postali klerofašisti, ustaše ili populisti. Kako bi se razumjela ova treća teza potrebno je uočiti sljedeće: Razgraditelji su uspješno uspostavili judosferu, kao nadomjestak izgubljenoj socijalističkoj republici. U njoj demokratska većina može slobodno pisati pisma, apele, upozorbe i zahtjeve u kojima traže jaču i odgovorniju političku skrb za državu i naciju. Ili se iseliti. I tu u judosferi završava hrvatska sloboda. Međutim, ovdje ne završava odgovornost za slobodu. Akademik Josip Pečarić i dr. Josip Stjepandić prepoznali su važnost odgovornosti u slobodi, odgovornosti za slobodu, riječju – značaj odgovorne slobode. To je njihovo jedino oružje suprotivo judosferi.
  4. Naslov „Ništa se još promijenilo nije“ opasan je za judosferni poredak i njegov dobro podmazani monolit. Stoga, svako raskrinkavanje judosfere jest neprijateljski čin i fašizacija, tu streljanu osobito je iskusio bivši ministar kulture dr. Zlatko Hasanbegović. Sigurno se sad već pitate što je to judosfera. Judosfera je carstvo judeka i yudeka. Vladavina političkih jugoslavena, velikosrba, komunista i eurofila. Njihovo carstvo počiva na jugoslavenskim mitovima o Titu, na velikosrpskim mitovima o vječnoj ugrozi Srba u čiju se svrhu uvećavaju podatci o Jasenovcu i skrivaju podatci o masovnim zločinima Titova režima i velikosrpske agresije, na komunističkim mitovima o nesvrstanosti, bratstvu i jedinstvu, tvornice radnicima, tvrđavi samoupravnoga socijalizma, te na eurofilskim mitovima Saveza za Europu o EU kao spasonosnom lijeku za sve hrvatske probleme. Čimbenici judosfere jedni druge ne napadaju. Njihov je zajednički neprijatelj nacionalna država i demokratska katolička većina. Ako i dođe do međusobnih sukoba ključnih čimbenika judosfere onda je to uglavnom zbog postizborne podjele plijena i rasporeda sinekura. Cilj judosfere jest uspostava socijalističke republike, neometano sisanje proračuna i trajno pozicioniranje Hrvatske u jugosferu. Cilj je dakle protuustavan.

Sad kad smo apsolvirali osnovne četiri teze, prvu o sudbini poruke knjige, drugu o sudbini autora, treću o svrsi i smislu judosfere i četvrtu o opasnom karakteru naslova knjige, možemo se osvrnuti na to kako ak. Pečarić i dr. Stjepandić na domaćem i inozemnom terenu reagiraju na političke i medijske judosferne proizvode. Oni polaze od neupitne činjenice međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske iz koje proizlazi da su i sami, kao osobe, slobodni i odgovorni državljani. Većina adresa kojima se obraćaju međunarodno priznanje  smatraju činom niskoga intenziteta s kratkoročnim, privremenim, rokom trajanja. Autori, dakle, ne pišu pisma zato što nemaju pametnijega posla, naprotiv, pišu ih iz odgovorne slobode za stanje, kakvoću i opstanak međunarodno priznate države. One odgovorne slobode, koja kronično nedostaje hrvatskim političkim i stranačkim elitama, a koje su svojim prijetvornim politikama dovele državu i naciju na rub održivosti. Na začelje EU s kojega u leđa gledamo Rumunjsku i Bugarsku.

Autori su svjesni porasta lijevoga ekstremizma, četništva i propuh populizma na koje upozoravaju i mjerodavne službe. Ovi uljezi djeluju koordinirano podrivajući nacionalnu sigurnost. Zbog toga autori pisama reagiraju u realnom vremenu, jer sutra je već kasno, naime, judeki i yudeki već idući tjedan serviraju nam novu podvalu, laž, krivotvorinu, provokaciju – dokazujući time da nemaju namjeru stati s unutarnjom agresijom, asimetričnim ratom i inozemnim olajavanjem države i nacije. Istom su se taktikom služili i njihovi ideološki i dijelom biološki pređi tijekom komunističke i monarhističke Jugoslavije. Autori su neumorni, pa i ovih dana umjesto HAZU akademik Pečarić piše pismo Jutarnjem listu koji bi ga u ime naroda izbacio iz HAZU, a dr. Stjepandić umjesto stranaka vladajuće koalicije sveučilištu u Frankfurtu kako bi upozorio na neetičko ponašanje dr. Ivana Đikića upregnutoga u komunističko-populističku hajku na ministra Pavu Barišića.

U svojemu polazištu autori su tuđmanovci, državotvorno nepokolebljivi. Pišu pisma u zgodno i nezgodno vrijeme. Spremni su se zbog istine i pravde izložiti očnjacima vučjih čopora zaduženih za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu dosad uspostavljenih tekovina judosfere. Dakle, hrabri su. Kako i ne bi bili kad vide i znaju da judosfera poraženih snaga u Domovinskom ratu vodi u miru u jugosferu, to jest u negaciju međunarodnoga priznanja jedine nam i vječne i u restauraciju hrvatske neslobode. Njima je jasno ono što još političkim strankama nije, osim časnim izuzetcima, a to je da pomirbe judosfere s nacionalnom državom hrvatskoga naroda nema, niti će je biti. Stoga se autori u pisanju svojih pisama drže elementarne istine: Temelj moderne hrvatske države jest vojna i diplomatska pobjeda u Domovinskom ratu. I nema drugih temelja. Ako netko drži da ima, kao što nam nameću judeki i yudeki, to su truli temelji povijesno propaloga jugoslavenstva, velikosrpstva i komunizma, a uskoro i propale nekritičke eurofilije.

Autori, nadalje, sustavno mrve mitove i javne nositelje jugoslavenstva, velikosrpstva, komunizma i eurofilstva, koji Hrvatsku i Hrvate mogu smisliti samo u stavu „glavu dolje, ruke na leđa“. Kako to rade? Ovako: Bombardiraju ih plotunima zdrave pameti, granatiraju ih činjenicama, koordinate su im matematički točne a ciljnici tehnički precizni, ne skrivaju svoje topničke dnevnike već ih javno iznose, ne čekaju oportunistički vremenski odmak, reagiraju brzo, ovdje i sada – puno brže i često puta umjesto mjerodavnih državnih ustanova. Njihov tempo i argumentacija izluđuju oportuniste, birokrate, uhljebe i skidaju krinke s lica odnarođenih političkih elita. Akademik Pečarić i dr. Stjepandić rade poslove za koje su demokratski legitimiteti izabrani, imenovani i plaćeni. Oni su stoga suvremeni hrvatski branitelji u mirnodopskim okolnostima. Već duže vrijeme ne napuštaju prvu crtu obrane, u tom pogledu s ovom knjigom nastavljaju niz malobrojne bojne hrvatskih publicista i naslanjaju se na kronotaksu njihovih knjiga, među kojima je i Biskup na prvoj crti, ovdje nazočnoga autora dr. Vlade Košića (Sisačka biskupija, 2013.). Naši autori preživjeli su i nadživjeli judosferni proces detuđmanizacije. Oba autora spadaju u nepokorene Hrvate. Zato su s pravom za kriterije judosfere neprijatelji naroda i neprijateljska emigracija.

Idemo dalje. Oba autora voze bez ručne kočnice. Razvidno je iz sadržaja pisama, ne mire se s postojećim stanjem neslobode i neodgovornosti, pa i očitih gluposti bez obzira s koje razine dolaze. Njihova su pisma pod punim gasom upućena lijevo, desno, gore, dolje, domaćim i „europskim dimenzijama“ (A. Plenković). Svojim nastupom oni su ispred duha vremena dekadentnih judeka i zaostalih yudeka, te propuha euroideologije i njezinih domaćih otpravnika poslova. Tuzemnu judosferu i ementaler tzv. europskih dimenzija promatraju iz ptičje perspektive. Zabava je to s kamenom knedlom u grlu. Pokazuju nam da su trajno cijepljeni protiv stoljetnoga sluganskoga mentaliteta, žablje perspektive hrvatskoga minimalizma i komunističkoga oportuniteta pretočenoga u hrvatsku šutnju. Slušaju bilo svojega naroda, ma gdje bio. Naši autori su tri koraka ispred glavne struje, koju cijepljene protiv jugobolja tek očekuje.

Akademik Pečarić živi u Hrvatskoj, rođen je u Boki kotorskoj. Dr. Stjepandić rođen je u Bosni i Hercegovini, živi u Njemačkoj. Oba su na svojim profesionalnim područjima priznate i ugledne svjetske i europske dimenzije. Možemo, dakle, reći da su globalno umreženi uspješni Hrvati, a njihovi napori skupljeni u ovoj knjizi plod su sinergije domovinske i iseljene Hrvatske. U tom pogledu to nam može biti i podsjetnik na uspješnu Tuđmanovu političku sintezu, kojom je obnovio hrvatsku državu, a ključan dio njegove sinteze bila je nužnost povezivanja domovinske i iseljene Hrvatske. Nije li to i jedan od putokaza za izlaz iz petnaestogodišnjih judosfernih stranputica i put u zdravo društvo? Naravno da jest.

Iz sadržaja ovdje sabranih pisama razvidno je kako ak. Pečarić i dr. Stjepandić hodaju uspravno, jer su slobodni ljudi i odgovorni Hrvati. Njihova angažirana pisma savjest su hrvatskoga društva. Njihova je knjiga pak poziv da i mi budemo slobodni i odgovorni, poziv da se uz pomoć odgovorne slobode emancipiramo od nametnutoga stava „glava dolje, ruke na leđa“, poziv da se primaknemo prvoj crti obrane i poziv da budemo dostojni onih temelja moderne hrvatske države koji su pali za dom.”

Izvor: narod.hr