Dok se diljem Hrvatske svečano obilježava 50. godišnjica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika objavljene u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967. s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova – za to se vrijeme u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu okupljaju protivnici želje hrvatskog naroda za svoju samobitnost i vlastiti identitet, oživljavajući iluzije o Jugoslaviji i jugoslavenstvu.
> Radoslav Katičić o Deklaraciji: Pritisak iz Beograda u onim je godinama bio stalno prisutan
> HAZU: Zašto je bila važna Deklaracija o hrvatskom jeziku donesena 1967. godine?
Nakon serije “regionalnih konferencija” u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu, kako navode na svojim stranicama više od dvjesto osoba, uglavnom ekstremno lijevih stavova, i na srpskome jeziku, potpisalo je Deklaraciju o zajedničkom jeziku.
> Ivan Miklenić: Zašto je važnost deklaracije o jeziku podcijenjena?
Pokušaj oživljavanja ideološko-političke konstrukcije i takozvanog “srpskohrvatskog” koji nikada nije opstojao u stvarnosti – “Deklaraciju o zajedničkom jeziku” predstavljaju neki od potpisnika: profesor Enver Kazaz, spisateljica Ivana Bodrožić, pisac i novinar Balša Brković, Borka Pavićević, direktorica Centra za kulturnu dekontaminaciju i Vladimir Arsenijević u ime udruge KROKODIL, inicijatora ovog dokumenta.
Tekst Deklaracije i njene ciljeve predstavit će 30. ožujka u Sarajevu.
“Deklaraciju o zajedničkom jeziku do sada je potpisalo više od dve stotine lingvista, književnika, naučnika, aktivista i drugih kredibilnih ličnosti iz javnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije među kojima su: Rade Šerbedžija, Igor Štiks, Mirjana Karanović, Dino Mustafić, Boris Dežulović, Nenad Veličković, Maja Raičević, Faruk Šehić, Rajko Grlić, Hanka Vajzović, Borka Pavićević, Filip David, Ermin Bravo, Jasmila Žbanić, Viktor Ivančić, Dragan Markovina, Brano Mandić, Boris Buden, Biljana Srbljanović, Nerzuk Ćurak, Ranko Bugarski, Snježana Kordić i Balša Brković.“, ističu.
Osnovna namjera ovog projekta je kako tvrde “problematiziranje pitanja postojanja četiri ‘politička’ jezika na prostoru nekadašnjeg hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvatskog, kroz otvoreni dijalog lingvista i drugih stručnjaka”.
> Sanda Ham: Deklaracija je bila hrvatski otpor jezičnomu unitarizmu
> Matija Štahan: Po čemu je hrvatski jezik jedinstven?
Riječ je o nastavku kampanje koju je prije nekoliko godina aktivno pokrenula hrvatska jezikoslovka Snježana Kordić, a što je najžalosnije – financiralo Ministarstvo kulture s potpisom tadašnje države tajnice Nine Obuljen Koržinek, današnje ministrice kulture.
Knjigu Snježane Kordić Jezik i nacionalizam, kojom se negira postojanje hrvatskoga jezika – kuće bitka i bivanja naroda hrvatskoga – upinjući se u isti mah dokazati da postoji ‘srpskohrvatski jezik’, koji je ‘policentričan’, kako navodi M. M. Letica, financiralo je ministarstvo s Biškupićem na čelu.
> Andro Krstulović Opara: Stalna skrb za naš jezik jamstvo je očuvanja našeg identiteta
Na prijavu odgovornih osoba u Ministarstvu kulture Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu iz Ministarstva kulture stiglo je očitovanje potpisano potpisom tadašnje državne tajnice Nine Obuljen u kojem stoji glede skandaloznog financiranja “da su se članovi Komisije vodili kriterijem stručne utemeljenosti i relativne zanimljivosti problematike, a nipošto ideološkim ili dnevno-političkim motivima”.
Podsjetimo, riječ je o knjizi koja ne “raspravlja o sudbini hrvatskog jezika” nego taj jezik ne vidi na lingvističkoj karti Europe, odriče mu zasebnost i pravo na život pod hrvatskim imenom. Snježani Kordić “srpskohrvatski” najvjerojatnije je točniji ili ljepši, super.
EU je policentrična, ali nas ne tjera da svoj jezik zovemo nikako drugačije nego hrvatski jezik. Lako je zaključiti da se ovdje ne radi tek o imenu, nego se radi o političkim težnjama koje su u suprotnosti s hrvatskim Ustavom: Članak 12. – naziv “hrvatski jezik”, Članak 142. – Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.
Tuđman je očito bio u pravu, dvije jugoslavenske fašističko-totalitarističke tvorevine i njihove žrtve nekima ništa ne znače, neki neće nikad naučiti.
Nijekanje hrvatskoga jezičnoga identiteta povreda je ustavnoga poretka Republike Hrvatske i mogući izvor njezine nestabilnosti, upozorila je sredinom ožujka sveučilišna profesorica i jezikoslovka prof. dr. sc. Sanda Ham podsjetivši kako je prijeporna jezična i pravopisna pitanja prije ukidanja 2012. rješavalo Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
