Zagrebu je ove godine pripala velika čast. U povodu proslave svetkovine Majke Božje od Kamenitih vrata, 31. svibnja, svečano euharistijsko slavlje u zagrebačkoj katedrali predvodit će kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata.
Uoči dolaska, kardinal Sarah je u intervjuu za Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije progovorio o svom djetinjstvu, svećeničkoj formaciji, afričkom zavičaju, ali i o kritici Zapada, dekadenciji liturgije i o tome što očekuje od posjeta Zagrebu.
Vaša Uzoritosti, od Vašeg djetinjstva u animističkom okruženju gvinejskog sela u Ourousu pa do položaja kardinala Svete Rimske Crkve dug je i trnovit put. Kako i kada je Bog pokucao na vrata Vašega srca i kako su Vaši roditelji i seljani reagirali kada ste im priopćili da Vas Bog poziva u svoju službu?
Kao i svako svećeničko zvanje, i moje je rođeno iz Euharistije. Bio sam zaista blagoslovljen od rana djetinjstva jer sam svakodnevno sudjelovao u jutarnjoj euharistiji kao ministrant. Upravo ti intimni trenutci u Isusovu prisustvu otvorili su moje srce njegovu pozivu i ispunili me željom da ga još više upoznam i zavolim. Istinita je ona izreka: „Ne možeš voljeti ono što ne poznaješ.“ Što sam više molio i sudjelovao u Euharistiji, moja ljubav i moja čežnja za Bogom odjekivale su sve glasnije u mojoj unutrašnjosti. Kada sam svojoj majci rekao da odlazim u sjemenište kako bih jednoga dana postao svećenik, bila je šokirana. Štoviše, mislila je da sam izgubio razum i da ne razumijem što uopće znači biti svećenik. Za moju majku i ostale seljane, svećenik je jedino mogao biti bijelac i bilo je nemoguće pomisliti da bi to mogao biti domorodac. Isto je mislio i moj otac. No nakon što ih je jedan svećenik razuvjerio, blagoslovili su moju odluku da se odazovem Božjem pozivu.
Kao što spominjete u svojoj knjizi „Bog ili ništa“ (razgovor s Nicolasom Diatom), u vrijeme kada ste Vi bili sjemeništarac, od dječaka se tražilo da imaju „3 S“: Sainteté (svetost), Science (znanje) i Sante (zdravlje). Kasnije ste postali ravnatelj sjemeništa „Papa Ivan XXIII.“ u Conakryju pa ste mogli iz prve ruke spoznati da bez kvalitetne formacije svećeničkih kandidata nema svetih svećenika. Što danas nedostaje u formaciji svećeničkih kandidata i koja je najveća prijetnja današnjim svećenicima?
U svijetu tehnologija, današnji svećenici zaokupljeni su svjetovnim stvarima. Bez obzira na to, svećenik je pozvan svjedočiti život vječni kojemu svaka osoba teži, pozvan je drugima olakšati komunikaciju s Bogom, te neumorno i bez straha propovijedati istinu Evanđelja usprkos svoj buci i vrevi svijeta. Međutim, uronjen u svijet, svećenik može vrlo lako podleći opasnosti svjetovnosti, površnosti i aktivizma. Svećenik, ako želi vjernicima biti Alter Christus (drugi Krist), mora njegovati dubok duhovni život oslonjen na molitvu i na one trenutke provedene prije slavljenja Euharistije. To je srž svećeničkog života koja se ne rađa u trenutku svećenikova ređenja, već se od samih početaka formacije njeguje kroz osobnu i intimnu vezu s Isusom, dubok molitveni život i privrženost Euharistiji. Jednako tako, svećenik mora njegovati sinovski odnos pun ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji, našoj Majci i Majci svih svećenika. To je ključno jer bez svetih svećenika Crkva će doživjeti slom, a u tom padu urušio bi se i čitav svijet.
Afrička Crkva je trpeća Crkva. Diktatura Ahmeda Sékou Touréa bila je neumoljiva i prema Katoličkoj Crkvi u Gvineji, a poznato je i da ste izbjegli sigurno uhićenje i pogubljenje 1984. godine. Je li Bog tih godina zaboravio na afrički narod, na Afriku koju je papa Pavao VI. 1969. prozvao „novom Isusovom domovinom“? Danas pak Afriku guše neki drugi problemi, koji?
Ne slažem se s tom izjavom. Afrika je od svojih početaka dio Božjeg plana i nauma. Samo pogledajte u Sveto pismo: kada je Bog odlučio sklopiti savez s čovjekom, učinio je to u Egiptu; Afrika je ta koja je spasila Isusa jer su Marija i Josip pobjegli u Egipat nakon što je Herod izdao naredbu da se ubiju svi prvorođenci; i naposljetku, Šimun Cirenac koji je pomogao Isusu nositi njegov križ na putu za Kalvariju bio je Afrikanac. Dakle, Bog je samih početaka utkao Afriku u svoj plan spasenja svijeta. Ne smijemo zaboraviti ni da su pape obraćali veliku pozornost na afrički kontinent, potvrđujući tako posebnu Božju blizinu i brigu za Afriku. Papa Pavao VI. 1969. godine Afriku je nazvao „novom Isusovom domovinom“, a porast broja kršćana svjedoči o otvorenosti Afrike Bogu: u posljednjem stoljeću broj kršćana je porastao s 2 na 200 milijuna. Papa Ivan Pavao II. rekao je da je „ime svakog Afrikanca napisano na dlanovima raspetoga Krista“ (Ecclesia in Africa, br. 143). Drugim riječima, to znači da je Afrika, zajedno sa svojim slabostima i siromaštvom, instrument pomoću kojeg Bog očituje svoju snagu. Papa Benedikt XVI. nazvao je Afriku „duhovnim plućima čovječanstva“. Skroman doprinos Afrike sveopćoj Crkvi bili su mučenici u ranim stoljećima, kao i mučenici današnjice, te njezina vjernost Kristu, njegovoj Riječi i nepokolebljivo prianjanje crkvenom Učiteljstvu. U svjetlu te uzajamne ljubavi, papa Franjo je u Srednjoafričkoj Republici, čak i prije nego što je to učinio u Rimu, otvorio Sveta vrata na početku Svete godine milosrđa. To je bila izvanredna gesta.
Za vrijeme svoje svećeničke službe, biskupovanja te kao predsjednik Papinskog vijeća Cor Unum izbliza ste svjedočili ljudskoj patnji, siromaštvu i neimaštini. U svojoj knjizi vrlo jasno pravite razliku između siromaštva i bijede, bijede protiv koje se Crkva ima boriti. Koja je uloga karitasa u Crkvi i što kada karitas postane tek filantropija i humanost?
Karitas ima presudnu ulogu u postizanju da Crkva pokaže što ona uistinu jest – „sakrament“ i savez s Bogom i čovječanstvom. Pružajući usluge ljudima i ne napuštajući ih u njihovim potrebama, nego tražeći ljude u potrebi i pomažući im svojim kompetencijama i spontanošću, karitas stvara i jača veze između ljudi. Kroz svoje djelovanje, karitas ima posebnu zadaću da oni koji su u potrebi i koji pate osjete da ih Bog ljubi. Zadaća Crkve je služenje Božje ljubavi, a Crkva tu ljubav očituje kroz karitativni rad. Iz tog razloga, istinski karitativni rad nikada ne može biti puka filantropija ili društveni angažman, već on mora biti izraz Božje ljubavi i odraz Kristove otkupiteljske prisutnosti u svijetu. Karitas je služenje Crkve čovjeku, koja kada brine o njegovim duhovnim i materijalnim potrebama, evangelizira i govori o Božjoj ljubavi putem čina ljubavi.
Često i otvoreno kritizirate Zapad, njegov mentalitet, politički i medijski inženjering i kulturu odbacivanja Boga. Kako podsjetiti Europu, kako i sami kažete, da je njezina kultura, kao i sve ostalo, opečaćena kršćanstvom i mirisom Evanđelja? Kako se boriti protiv nasilja rodnih ideologa i zagovornika pobačaja i eutanazije?
Govoreći kao jedan od onih kojem su odgajatelji u vjeri bili oci spiritanci, moram reći da su upravo misionari iz Europe zaslužni za širenje vjere nadaleko i naširoko. No Europa je danas u opasnosti da izgubi svoj kršćanski identitet. Istina je da u posljednjim desetljećima vrlo snažne sile nastoje iskorijeniti kršćansko naslijeđe koje je dio istinskog identiteta Europe. Institucija braka i obitelji utemeljena na biblijskoj vjeri veoma je važan čimbenik identiteta Europe. U tijeku je rat koji potkopava obitelj i promovira rodnu (gender) ideologiju, pobačaj i eutanaziju. Ta nemilosrdna kultura smrti provodi se pod krinkom nečega što bi trebalo donijeti dobro čovjeku: pobačaj se smatra borbom za pravo na slobodan odabir žene, eutanazija je postala izgovor za olakšavanje smrtne muke starijih ljudi, a rodna ideologija sinonim za oslobođenje od represivnih normi, kulturoloških stereotipa, te za društvenu teoriju o jednakosti muškaraca i žena. Kako možemo zaštititi obitelj od takve zbrke i od lažnih proroka? Moramo naučiti raspoznavati prijetnje kršćanskom identitetu i obitelji, te ustrajati u zaštiti te bogodane institucije, jer budućnost svijeta i Crkve je upravo u obitelji.
Svjedočimo li danas dekadenciji liturgije? Ponekad se čini kao da kršćani postaju sve indiferentniji prema nastojanju da liturgija bude dostojanstveno povezivanje s božanskim. Kako to komentirate?
Nametnuti subjektivizam našeg vremena nastoji ograničiti sveto na područje profanog. To dovodi do stanovite slobode da se stvore neki novi oblici liturgije koji ne omogućavaju istinski susret s Bogom. Liturgija je trenutak susreta s Bogom, s Bogom koji traži to zajedništvo s nama. Iskustvo je to u kojem Bog progovara našoj duši. Nažalost, živimo u svijetu ispunjenom elektroničkom bukom i slikama koje ne idu u prilog tišini potrebnoj za usredotočenost na Boga i na ono što nam on želi poručiti kroz liturgiju. Tišina kao preduvjet plodonosnoj molitvi je put prema bliskom i osobnom susretu s tihom, ali živućom Božjom prisutnosti u nama.
Proteklih godinu dana pod povećalom hrvatske javnosti je iščekivanje kanonizacije hrvatskog mučenika i simbola hrvatskoga katoličkog identiteta – blaženog Alojzija Stepinca. Budući da i sami sudjelujete u radu Kongregacije za kauze svetaca, što biste poručili hrvatskoj javnosti po tom pitanju? Kada ste uopće prvi put čuli za blaženog Alojzija?
Moramo moliti da Bog očituje svoju moć uzdizanjem Alojzija Stepinca na čast oltara. Prvi put sam čuo za Stepinca u biskupiji Lucera u Italiji.
U svojoj knjizi, u kontekstu otvaranja Drugog vatikanskog koncila, govorite o papi Ivanu XXIII. da njemu nije bilo ni na kraj pameti napuštanje tradicije, dok su neki maštali i o prevratu pa su, uz potporu medija, nastojali nametnuti sliku pape revolucionara. Ponavlja li se povijest s papom Franjom? Kako ocjenjujete njegovu najnoviju pobudnicu „Amoris laetitia“?
Ne volim uspoređivati pape i mislim da to nije pošteno. Svaki je papa izabran u konklavama uz pomoć djelovanja Duha Svetoga na kardinalski zbor koji traži dobro Crkve. Ako bolje pogledamo, svaki je papa utjelovljen u povijesti svog vremena i mogli bismo reći da je „prikladan“ vremenu u kojem je pozvan voditi Petrovu lađu. Tako je bilo sa svim njegovim predšasnicima, tako je i danas s papom Franjom. Njegov je pontifikat s pravom usredotočen na obnavljanje evanđeoske poruke, i to ne znači mijenjati poruku ili stvoriti sasvim novu – kao što mnogi s površnim pristupom vjeruju, već povratiti privlačnost poruci koja je nastala iz susreta s Isusom. Papa Franjo nas poziva da u teškim vremenima velikih ideoloških propagandi, masovnog skepticizma i opće krize čovjeka, svakodnevno živimo radost Evanđelja. Evo kako treba shvatiti Papinu novu pobudnicu „Amoris laetitia“: cilj pobudnice je ponovno otkriti ljepotu i svetost bračnog života u obitelji koja je osnovna stanica društva. Nadalje, postoje novinari koji vole govoriti o „revoluciji“ u Crkvi jer oni moraju imati novinske naslove. Moramo pokušati hodati koracima Dobroga Pastira, klanjati mu se i slijediti njegov primjer. Ne mislim da je „revolucija“ točan izraz u kontekstu povijesti Crkve: vjerujem da je hermeneutika kontinuiteta, koju je papa Benedikt XVI. koristio za interpretaciju Drugog vatikanskog koncila, najprikladnija za tumačenje ovog aspekta. No ipak, ako se pod pojmom „revolucija“ misli na nove doprinose koje je Papa dao povijesti, papinstvu i životu Crkve, onda se pitam: Nije li tako bilo sa svakim papom 20. stoljeća?
Hrvatski vas narod s veseljem očekuje u Zagrebu krajem svibnja. Što očekujete od vašeg posjeta i imate li kakav uvid o Hrvatima i njihovim dubokim kršćanskim korijenima?
Veoma sam uzbuđen što dolazim u Zagreb. Uistinu se divim Hrvatima i njihovoj vjernosti Crkvi, čak i u teškim vremenima koja su preživjeli i koja preživljavaju uslijed ekonomske krize. No danas, Hrvatska mora pronaći snagu za novi život, s društvenog, kulturnog i ekonomskog aspekta. Prekrasno je da taj nov život može biti natopljen kršćanskim korijenima koji su oduvijek tkali ovu zemlju. Nadamo se da Hrvatska može biti primjer drugim dijelovima Europe koji pate od nihilizma što prijeti iščeznućem bilo kakvog vjerskog duha na Zapadu, a time i nestankom naravi Zapada.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
