Na mrežnoj stranici Spomen područja Jasenovac navodi se da je do ožujka 2013. godine prikupljeno 83.145 imena i podataka žrtava.
U međuvremenu se je taj broj stalno mijenjao, ali u razdoblju od tri godine nije prešao brojku od 84.000. Treba napomenuti da u tu brojku ne ulaze samo žrtve logora u Jasenovcu, već i u Staroj Gradiški, ali i u još nekim logorima, pa čak ima podataka o žrtvama iz logora Đakovo. O kvaliteti prikupljanja podataka i političkoj nepristranosti možda najbolje govori primjer Mije Srnčevića jedne od žrtava iz Jasenovca. Prema podatcima iz poimeničnog popisa žrtava KCL Jasenovac 1941. – 1945. Mijo Srnčević iz sela Krapje kod Jasenovca je nestao 1943.* u logoru Jasenovac*. Zvjezdice označavaju podatke u koje niti sami autori teksta nisu vjerovali, ali su ih morali napisati. Pravu sudbinu Mije Srnčevića možemo jasno isčitati iz napomene u detaljima o žrtvi: KRIŽNI PUT. Mijo Srnčević žrtva komunističkog terora na križnom putu postao je deus ex machina prva službeno priznata žrtva trostrukog logora Jasenovac.
Na temelju podataka iz poimeničnog popisa žrtava jasenovačkih žrtava skoro 69000 žrtava (>82 %) otpada na logor Jasenovac, a nešto manje od 15.000 na logor Stara Gradiška (
Taj popis bio je jedan od temelja laži o 700000 jasenovačkih žrtava, a sad je u nezavisnoj Hrvatskoj glavni “znanstveni” izvor na kojem se temelji 3/4 podataka o žrtvama logora. Usporedbe radi podatci iz arhiva memorijalnog centra holokausta u Yad Vashemu za odgovorne u JUSP-u očito nisu dovoljno dobri jer su se kao bitni podatci koristili u samo petnaestak slučajeva unatoč opsežnoj dokumentaciji i iskazima svjedoka, a u nekim slučajevima čak se neosnovano tvrdi da u Yad Vashemu nema traženih podataka.
Kakvi su korišteni izvori, takva je i kvaliteta podataka. Na mrežnim stranicama JUSP-a može se vidjeti da su sami autori popisa u skoro 10000 slučajeva (11 %) kraj oznake logora stavili oznaku da je taj podatak nepouzdan (*), a u napomenama se navodi da su isti možda stradali u Auschwitzu, Beogradu ili nekom drugom logoru. To znači da više od 7700 Srba (>15 % ) i oko 1300 Židova (10 %) najvjerojatnije nisu stradali u Jasenovcu. Na JUSP-ovom popisu je i skoro 3000 bezimenih žrtava to je ukupno oko 4 % navodnih žrtava kojima se ne zna ime i/ili prezime, a kod mnogih niti ostali vitalni identifikacijski podatci.
Osim jugoslavensko-komunističkih izvora kakav je prije spomenuti savezni popis iz 1964., te brojne publikacije rađene pod okriljem raznih SUBNOR-a tj. organizacija komunističkih ratnih veterana u JUSP-u se kao izvori koriste i publikacije koje se mogu okarakterizirati kao memorandumske[1]. Ima ih ukupno pedesetak. Njih desetak tj. petina može se svrstati pod Memorandum tj. propagandne pseudoznanstvene publikacije izdane uglavnom prije i tijekom Domovinskog rata. Najmalignija od tih publikacija je “Spisak žrtava rata 1941-1945: Jevreji” iz 1992. godine, ustvari memorandumska verzija jugoslavenskog popisa žrtava rata iz 1964. godine. Obje publikacije su izdane od istog tzv. Saveznog zavoda za statistiku.
Memorandumski “Spisak žrtava” je još opasniji jer je svojom propagandom kontaminirao i arhivu Yad Vashema, srećom su ti podatci u očitom neskladu s ostalim podatcima iz baze podataka u Yad Vashemu. Osim navedenih pojedinačno je najviše imena žrtava preuzeto od Samardžije (preko 2000) iz njegove monografije iz 1986., više od 1000 iz samostalnih publikacija Miletića i u suradnji s Dedijerom (Genocid nad muslimanima, 1990.). U publikacijama Miletića i Dedijera priložene su preslike i prijepisi važnih dokumenata o logorima.
Dalje u tekstu biti će više riječi o tome. Ono što posebno zabrinjava je čak četrdesetak izvora o jasenovačkim žrtvama nekritički korištenih od djelatnika JUSP-a koji se mogu svrstati u tzv. Memorandum 2 tj. u memorandum za XXI stoljeće. Takve su primjerice tzv. Popisnice Anketnog odbora za utvrđivanje istine o događajima u periodu od 1941. do 1948. godine u Vojvodini iz 2008. godine, koje su temelj za skoro 2000 novih žrtava. Međutim na temelju tih podataka mijenja se i struktura “starih” žrtava. Primjerice dotadašnje Romkinje postale su Srpkinje. Druga publikacija u duhu drugog memoranduma je Lukićeva Bili su samo deca, Jasenovac – grobnica 19.432 devojčice i dečaka iz 2000. godine iz koje je preuzeto skoro 1500 imena navodnih žrtava. Taj perfidni propagandni uradak razotkrio je T. Vuković u knjizi Kako je nastao mit (o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkom logoru), koja sadrži tekstove objavljivane kao podlistak Glasa Koncila od 1. siječnja do 17. svibnja 2015. godine.
Kad se s popisa jasenovačkih žrtava odstrane one žrtve kojima su izvor najistaknutiji jugoslavenski i velikosrpski propagandistički uradci preostaje oko 9000 imena žrtava, otprilike 7500 u Jasenovcu i oko 1500 u Staroj Gradišci. To znači da se cijeli popis mora početi pisati ispočetka na znanstvenim temeljima, a ne na temelju propagandnih publikacija iz agresorske države ili iz na genocidu nastalog entiteta.
“Alles Pravoslaven”
Svakom ratu prethodi propagandna priprema. U sam osvit Domovinskog rata 1990. godine izdan je opširan uradak V. Dedijera i A. Miletića pod naslovom Genocid nad Muslimanima 1941-1945. U tom “zborniku dokumenata i svjedočenja” na stranicama od 521. do 523. nalazi se preslika navodnog dokumenta njemačke vojne obavještajne službe Abwehr s datumon 01.10.1944. i njegov srpski prijepis. Autor dokumenta je agent Abwehra nepoznatog imena, a nepoznat je zbog nečitkog potpisa. Dokument Abwehra adresiran je na SS-Sturmbannführera Hermanna. To je vrlo čudno kad se zna da je u Einsatzkommando Agram do studenog 1944. zapovjednik bio SS-Sturmbannführer Rudolf Korndörfer.
Čini se da je nastanak SS-Sturmbannführera Hermanna bio inspiriran nekim drugim SS-Hermannima (Höfle, Fegelein, Florstedt, Krumey, Schaper itd.), a najviše Hermannom Hankeom zapovjednikom SS-Handžar divizije ustvari figuricom iz ratnih igara inspiriranoj stvarnim pripadnikom te postrojbe Obersturmbannführerom Hansom Hankeom.
Da nešto nije u redu s tim abwehrovskim izvješćem pokazuje i činjenica da taj “originalni” dokument nije korišten kao izvor za popis žrtava jasenovačkog logora, već su u tu svrhu korišteni nominalno kasniji, a stvarno možda i prije nastali savezni popis žrtava Drugog svjetskog rata iz 1964. i nekakva monografija dubičkog kraja jedna iz serije memorandumskih publikacija propagandnog karaktera izdanih u razdoblju prije Domovinskog rata. Dakle umjesto prvorazrednog izvora originalnog dokumenta koriste se posredni drugorazredni i trećerazredni izvori.
U samom dokumentu u inverznom vremenskom slijedu opisuju se dva događaja. Vješanje jedne grupe od 17 ljudi ispred džamije u Bosanskoj Dubici dana 20. rujna 1944. godine te događaj od prethodne noći tj. 18./19. 09.1944. o klanju kod Hrvatske Dubice. U slučaju vješanja navedena su imena i prezimena žrtava, te godine starosti. Izuzetak je jedino izostanak prezimena kod Fuada jednog od dvojice navodno obješenih ustaša. Navodno zato jer 1944. godine njemačka Feldkommandantur u Zagrebu preko opunomočenog njemačkog generala traži od ustaša da puste uhićenog Fuada Šeremeta. U slučaju zaklanih u Dubičkoj “krečani” navedena su imena i prezimena tri žrtve i godine starosti, a kod jedne bezimene žrtve navodi se da je majka tom prilikom također zaklanog domobranskog kapetana.
U njemačkom teško čitljivom tekstu “originala” spominje se okrugli broj od 50 seljanki iz okolice uz napomenu “Alles Pravoslaven”. Na prvi pogled čudna terminologija koja nije u duhu njemačkog jezika. Sve navedeno dovoljno je da se diskreditira cijeli dokument i sva u njemu navedena imena, premda to ne znači da su sva imena izmišljena ili lažne žrtve.
Usporedbom se jasno vidi da srpski prijepis nije identičan njemačkom “originalu”. Primjerice razlikuju se pojedina prezimena i rodbinske relacije, a među obješenima ima i ustaša koji se nalaze na jasenovačkom popisu na mrežnim stranicama JUSP-a. Detaljnom analizom podataka nađene su lažne žrtve i klonovi tj. višestruka upotreba istih žrtava uz manje izmjene osobnih podataka.
Tipičan je primjer slučaj obitelj Ornek/Urnek s višestrukim manipulacijama podatcima i brojnim klonovima. Sudeći prema podatcima iz JUSP-a sudbina te obitelji morala je biti tako strašna da bi je komunistička propaganda sigurno dobro iskoristila i učinila opće poznatom, međutim nije, a jasno je i zašto. O detaljima ovog slučaja nekom drugom prigodom.
U izvješću Abwehra o navodnom klanju u okolici Hrvatske Dubice od poimenično navedenih žrtava troje ih se nalazi na jasenovačkom popisu na mrežnoj stranici JUSP-a, ali domobranski kapetan Duško Radivojević postao je u jasenovačkom popisu srpska žrtva Boško Radivojević. Umjesto učiteljice Ljubice Borovec Hrvatice stare 63 godine iz abwehrovog izvješća u jasenovačkom popisu pojavila se Ljubica Borovac deset godina mlađa Srpkinja, a uz nju i NN-žena Borovac također Srpkinja, prema JUSP-u to je majka Ljubice Borovac.
Može se pretpostaviti scenarij da je hrvatskoj žrtvi srbizirano prezime, da bi na taj način postala srpska žrtva i onda joj se pridodala majka nepoznatog imena, a sve da se bar dio onih 50 nepoznatih seljanki “Alles Pravoslaven” individualizira kao žrtve.
Od Siska do Sobibora
U knjizi A. Miletića na stranicama 59 do 61 u internetskom izdanju nalazi se dokument označen kao broj 7 koji predstavlja Dopis predstojništva gradskog redarstva u Sisku od 24.07.1941. Terminologija predočenog dokumenta je srpska, a ne hrvatska, pogotovo ne “ustaška”. Predmet dokumenta je upućivanje Židova iz Siska i okolice na prisilni rad u logor u Gospiću, ali se osim Židova na popisu nalaze i Grko-istočni, termin iz Drugog svjetskog rata za pravoslavne Srbe u Hrvatskoj.
U Miletićevom komentaru dokumenta navodi se broj od 30 Srba koji se upućuju u logor u Gospiću, a poimenično ih se navodi 44. Postavlja se pitanje na koji se dokument odnose te primjedbe. U dokumentu se osim imena i prezimena ne navode drugi detalji kao što su ime oca ili godina rođenja, pa je identifikacija otežana. Za 26 židovskih deportiraca postoji 45 zapisa u Yad Vashemu koji bi im mogli odgovarati.
Između 51 % i 78 % Židova s popisa deportirani su ili stradali u logorima izvan Hrvatske. Neki nikada nisu živjeli niti boravili u Hrvatskoj. Primjerice Benjamin Meov je vjerojatno Bejamin Mauw iz Amsterdama stradao u Sobiboru. U srbijanskim logorima najvjerojatnije je ubijeno skoro četvrtina svih s popisa, a svakako ne manje od jedne sedmine svih židovskih žrtava. U Jasenovcu je uključivši umrle od tifusa i stradale u savezničkom bombardiranju stradalo oko 17 % Židova s popisa, možda i preko jedne petine, ali te podatke treba uzeti s oprezom, jer primjerice za Aleksandra Wegnera se tvrdi da je stradao u Jasenovcu 1940. godine.
Otprilike 15 % deportiranih ne nalazi se ni u arhivu Yad Vashema, niti u JUSP-u ili nekoj drugoj bazi podataka o žrtvama Drugog svjetskog rata. Za jednog deportirca Zlatka Fischera postoje podatci da je stradao na Sutjesci. Samo je jedan od deportiraca stradao u Lici. To je Oto Plačik, on se pod imenom Oton Plačik spominje u dokumentima Ustaškog redarstva glede oduzimanja poduzeća 1941. godine. Od 44 Grko-istočna tj. Srba njih čak 13 tj. 30 % nalazi se na popisu jasenovačkih žrtava na mrežnim stranicama JUSP-a. Neki s dijelom promijenjenim imenima i prezimenima, a u dva slučaja imena su feminizirana i žrtve se vode kao žene.
Iz navedenog temeljem velikog broja stranaca na popisu može se zaključiti da je popis i dokument sastavio netko drugi, a ne sisačko redarstvo. Veliki udio Židova ubijenih u Srbiji, pretežno u beogradskim logorima Sajmište i Topovske Šupe ukazuje na namjere prikrivanja srbijanskih zločina i njihovo prebacivanje na Hrvate.
Drugi motiv za sastavljanje ovakvog popisa vjerojatno je pokušaj indirektnog dokazivanja Gospića tj. Jadovnog kao još jednog stratišta epskih razmjera. Dio deportiraca Židova i Srba koji se nalaze i na jasenovačkom popisu na mrežnim stranicama JUSP-a pokazuje ustašku neorganiziranost, odsustvo nekog jasnog plana ili aljkavost u likvidaciji žrtava. Deportirci su prvo poslani u Gospić očito nisu tamo likvidirani, bar dio ih je prema ovim podatcima morao biti deportiran u Jasenovac, a prema godinama smrti ustašama je trebalo četiri godine da pobiju dvadesetak logoraša.
Postavlja se pitanje kako su s takvom efikasnošću, sudeći bar po ovom slučaju, navodno uspjeli ubiti 83.000 ljudi, da se ne spominje poznata mitska “procjena” od 700.000 žrtava.
Na kraju puta je Beograd
U nastavku Miletićeve knjige na stranicama 61 i 62 predočen je dokument označen kao broj 8 koji predstavlja dopis ustaškog redarstva iz Banja Luke s istim datumom 24.07.1941. kao i prethodno navedeni sisački dopis. Teško je reći je li bar neki dio tog dokumenta autentičan, jer je pisan ekavicom i uglavnom “jugoslavenskom” terminologijom. Primjerice umjesto naziva Grko-istočni upotrebljava se termin Srbi-komunisti, a u nejasnom kontekstu spominje se termin dovodnik za zapovjednika postrojbe koja je osiguravala transport interniraca i može se shvatiti kao dočasnički čin ili možda kao funkcija. U oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske dovodnik je nepostojeći čin, pa bi sve moglo biti samo groteskna izmišljotina. Na kraju dokumenta navode se imena 31 Židova i 8 “Srba-komunista” upućenih u “koncentracioni logor” u Gospiću. Židovima je navedeno i ime oca što olakšava uspredbu. Podatcima o 31 deportirca odgovara 39 zapisa iz digitalne baze podataka Yad Vashema.
Slično prethodno navedenom dokumentu broj 7 i u ovom je udio Židova s popisa koji su deportirani ili stradali u logorima izvan Hrvatske između 59 % i 75 % , ali je udio ubijenih u Srbiji otprilike dvostruko veći i iznosi između 42 % i 51 %, a najveći broj ubijenih odnosi se na beogradski logor Topovske Šupe. Udio deportiraca koji se nalaze na popisu jasenovačkih žrtava kreće se između jedne četvrtine i jedne petine od ukupnog broja i nešto je viši nego u slučaju sisačkih deportiraca. Za samo dvoje deportiraca može se reći da su stradali u širem području deportacije i to ne u Gospiću već na Pagu i u Slanom kod Senja.
Jedan od deportiraca Jožef Sarafić nalazi se na jasenovačkom mrežnom popisu kao Jozef Salom-Sarafić, a ustvari najvjerojatnije se radi o amalgamu imena Jozefa Saloma, prema popisu iz 1964 ubijenog u Beogradu 1943., a ne u Jasenovcu 1942. i Jozefine Pepi Salom, koja se također nalazi na jasenovačkom popisu jednom kao muškarac pod imenom Pepi Sarafić žrtva iz Jasenovca i kao žena Pepika Salom žrtva iz Stare Gradiške.
Od osam “Srba-komunista” s popisa dvojica su navodno stradala u Jasenovcu. Ukupno se na jasenovačkom popisu nalazi oko jedna četvrtina banjalučkih deportiraca. Nije rijedak slučaj da se ista imena nalaze na popisima žrtava u Jadovnom i Jasenovcu što se može provjeriti na mrežnim stranicama JUSP-a skriveno u napomenama. Isto je i kad je riječ o Đakovu ili Auschwitzu.
Zaključno kod sva tri “originalna” dokumenta, iz dvije za mit o Jasenovcu vrlo važne publikacije (Miletić, 1986.; Dedijer i Miletić, 1990.), predočeni podatci pokazuju da se ne radi o originalnim dokumentima, već o prerađenim, dorađenim ili potpuno fabriciranim uradcima i kao takvi moraju biti odbačeni u potpunosti.
Nisu to jedini takvi dokumenti predočeni u tim memorandumskim publikacijama i ne radi se o slučajnoj pogrješci koja je uvijek moguća već o sustavu i načinu djelovanja.
Treba naglasiti da su obrađene publikacije iz razdoblja prvog Memoranduma tj. iz vremena kad je neprijatelj još vjerovao u snagu svog oružja, samim time i ne tako sofisticirane. U tekstu je prije navedeno da je četiri puta više publikacija iz razdoblja novog memoranduma i ti uradci su novo opasno oružje.
———————————————————————————————-
[1] Prema tzv. Memorandumima ustvari velikosrpskim planovima akademije SANU iz Beograda.
