Navod Ivice Đikića da je ratni logora Jasenovac bio jedini logor na tom području najobičnija je laž koju demantira čitav niz dokumenata jugoslavenskih vlasti, uključujuću sudske spise i dokumente Udbe. Ivica Đikić svojim je istupom prekršio osnovna načela novinarstva i sve demokratske vrijednosti istaknute u Kodeksu časti hrvatskih novinara, stoji u reagiranju Blanke Matković i Stipe Pilića.

Njihovu reakciju prenosimo u cijelosti:

Poštovani,
Dana 9. travnja 2016. veći broj medija prenio je izjavu urednika portala Novosti Ivice Đikiće izrečenu dan ranije na predstavljanju knjige Slavka Goldsteina „Jasenovac – tragika, mitomanija, istina“. Tom prilikom Đikić je izjavio slijedeće:

„Takozvana kriva teza o ‘trostrukosti logora’ u Jasenovcu relativizira užas logora smrti, jedinog logora koji je dokumentirano postojao na mjestu Jasenovca. Knjigu Slavka Goldsteina treba shvatiti kao poziv da se ustraje u dokumentiranoj borbi za istinu o logoru u Jasenovcu, ali i kao poziv široj javnosti, svim našim građanima, svima koji djeluju u javnosti u Hrvatskoj, da je ovo točka otpora na kojoj će ovi koji pokušavaju umanjiti zločin i jasenački logor, polomiti zube“.

Ovom izjavom Đikić se osvrnuo na autore znanstvenog rada o poslijeratnom logoru Jasenovac zbog čega smo primorani reagirati.

Uredništvu Novosti Blanka Matković obratila se emailom još 31.3. reagirajući tada na čitav niz laži iznesenih na naš račun na njihovom portalu. Uredništvo Novosti i Ivica Đikić reagirali su „herojski“ (naročito za nekog tko poziva na lomljenje zubala) – šutnjom iako je autor objavljenih tekstova Slavko Goldstein upravo navodnu šutnju zamjerio nama.
Naš izvorni znanstveni rad objavljen je u prosincu 2014. u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. Objavi tog rada prethodilo je dugogodišnje istraživanje u svim hrvatskim arhivima na kojemu smo radili samostalno.

Naš rad o poslijeratnom logoru Jasenovac, kao i prethodno objavljeni radovi, prošao je recenzentski postupak u skladu sa svim pravilima struke za razliku od radova osoba čija se mišljenja konstantno prenose u javnom prostoru i koje za ocjenu bilo čijeg znanstvenog rada nisu kvalificirane, uključujući Slavka Goldsteina i Ivicu Đikića. Do ovog trenutku dokaze iznesene u spomenutom radu nitko nije znanstveno opovrgnuo. U radu nas je motivirala činjenica da su dosadašnji izvori o toj temi bili ponajviše svedeni na kratka usmena svjedočanstva koja nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim dokumentima.

Kroz proteklih gotovo sedamdeset godina nije bilo ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu i naš cilj bio je popuniti tu prazninu. Na temelju dostupnih dokumenata moguće je sa sigurnošću utvrditi da je na jasenovačkom području nakon završetka Drugoga svjetskog rata postojao sustav zarobljeničkih logora, a kasnije i Kazneni zavod/Zavod za prisilni rad, te su opravdane sumnje da su ondje uistinu počinjene i likvidacije.

Iako rad uključuje dokumente koji se čuvaju u Spomen području Jasenovac i Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, ključne dokumente pronašli su u Državnom arhivu u Sisku i to u fondovima Narodnog odbora kotara Novska u kojemu je na primjer pronađen dokument s imenom upravitelja logora Jasenovac 1946. Anatolija Avramova i Sudskim predmetima političkih procesa Sisak u kojemu su pronađeni dokumenti Udbe koji svjedoče o bijegu zatočenika iz, kako se to u dokumentu navodi, „logora Jasenovac“. U radu smo koristili preko 70 izvornih arhivskih dokumenata i potkrijepili ga sa preko 350 bilješki i svi zainteresirani mogu posjetiti navedene arhive i uvjeriti se u istinitost i autentičnost ovih dokumenata.

Navod Ivice Đikića da je ratni logora Jasenovac bio jedini logor na tom području najobičnija je laž koju demantira čitav niz dokumenata jugoslavenskih vlasti, uključujuću sudske spise i dokumente Udbe. Ivica Đikić svojim je istupom prekršio osnovna načela novinarstva i sve demokratske vrijednosti istaknute u Kodeksu časti hrvatskih novinara.

U Kodeksu se ističe da se „novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela.“ Ivica Đikić postupio je upravo suprotno negirajući civilizacijska dostignuća, odnosno u ovom slučaju znanstvena otkrića.

U Kodeksu se također ističe i čitav niz profesionalni načela koja je Đikić prekršio:
2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.

5. Pravo je i dužnost novinara zauzimati se za slobodan protok informacija. Novinar je obvezan iznositi točnu, potpunu i provjerenu informaciju. On kritički prosuđuje izvore informacija i u pravilu ih navodi. Ima pravo i ne otkriti izvor informacije, ali za objavljeni podatak snosi odgovornost.

6. U svim novinarskim prilozima, pa tako i u komentarima i polemikama, novinar je dužan poštovati etiku javne riječi i kulturu dijaloga te uvažavati čast, ugled i dostojanstvo osoba ili skupina s kojima polemizira. Kada izvještava o temama o kojima postoje različita relevantna stajališta, a posebice kada se iznose optužujući navodi, novinar nastoji sva ta stajališta predstaviti javnosti.

12. Ako je novinar objavio netočnu informaciju, dužan ju je u najkraćem mogućem roku ispraviti. Ispravak treba nastojati objaviti na istom ili jednakovrijednom mjestu medijskog prostora i na isti ili jednakovrijedan način na koji je bila objavljena informacija na koju se ispravak odnosi. Isto vrijedi i za sve druge postupke kojima su prekršena načela ovog Kodeksa.

13. Novinari u svom djelovanju poštuju, štite i promiču temeljna ljudska prava i slobode, a osobito načelo jednakosti svih građana. Posebna se odgovornost očekuje kad se izvještava ili komentira prava, potrebe, probleme i zahtjeve manjinskih društvenih skupina. Informaciju o rasi, boji kože, vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti, životnoj dobi, spolu, seksualnoj orijentaciji, rodnom izražavanju, bilo kojoj fizičkoj ili mentalnoj osobini ili bolesti, bračnom stanju, životnom stilu, društvenom položaju, imovinskom statusu ili razini obrazovanja novinar navodi samo ako je ona izrazito relevantna u kontekstu u kojem se iznosi. Nedopustivo je koristiti stereotipe, pejorativne izraze, ponižavajuće prikazivanje, kao i svaki drugi oblik izravnog ili neizravnog poticanja ili podržavanja diskriminacije.

18. Baveći se političkim sukobima novinar uvažava građanska prava i slobode sudionika te osnove demokratskog političkog sustava. Pritom nastoji zadržati primjerenu profesionalnu distancu.

22. Novinar, kao i svaki građanin, ima pravo na političko i drugo opredjeljenje. On, međutim, u svom djelovanju zauzima profesionalnu distancu prema aktualnim zbivanjima, što je jedan od preduvjeta za objektivno i profesionalno izvještavanje o događajima.

Unatoč činjenici da Ivica Đikić navodno nije član HND, s obzirom na ozbiljnost situacije i konstantnu zlouporabu javnog prostora tražimo od Hrvatskog novinarskog društva da se očituje o ovom slučaju.

Na kraju moramo ustvrditi da je neobično kako se u ulozi istinoljupca našao upravo Ivica Đikić, čovjek koji je na Istini zube polomio davne 1992. kada je prema vlastitom priznanju (http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/urednik-novosti-ivica-djikic-iznio-detalje-iz-svog-zivota—426188.html) svoju profesionalnu karijeru započeo upravo falsificirajuću osobne podatke, a sada vlastite crimene pripusuje drugim osobama s kojima je izbjegao svaku mogućnost civiliziranog dijaloga.

U prilogu vam kao dokaz našeg znanstvenog rada šaljemo četiri dokumenta iz Državnog arhiva u Sisku.

mr.sc. Blanka Matković, Mphil
PhD Candidate
Politics and International Studies
University of Warwick
United Kingdom

Stipo Pilić, prof. povijesti
O.Š. Kralja Tomislava
Zagreb

Izvor: Narod.hr
Photo: fah