Što smeta Srpskoj pravoslavnoj crkvi kod kanonizacije bl. Stepinca

Jutarnji list objavio je niz pisama patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja, koji od pape Franje traži da predmet kanonizacije bl. Alojzija Stepinca prepusti ‘sudu božjem’.

Vladike i patrijarh priznaju da se kardinal Stepinac zalagao za pojedine Srbe i Židove, ali i dodaju da je: ‘Kardinal Stepinac svesrdno podržao stvaranje Nezavisne države Hrvatske, obasuo je pohvalama njeno vodstvo i višestruko sudjelovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi, kopiji Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije. Dok danas sve civilizirane nacije i historijska nauka daju visok značaj puču kojim se 27. ožujka 1941. godine Jugoslavija otrgla iz Trojnog pakta, kardinal Stepinac je isti puč proglasio izdajom za koju je optužio Pravoslavnu crkvu.‘

SPC najviše smeta, piše Jutarnji, što kardinal Stepinac ‘nije protestirao nego je šutio i kada se znalo da je nacistički ustaški režim na najužasniji način poslao u smrt tri pravoslavna episkopa, više stotina pravoslavnih svećenika i monaha i više stotina tisuća pravoslavnih vjernika, njegovih sugrađana‘.

Stepinac se mogao otvoreno sukobiti i izgubiti glavu te mnogi Židovi i pravoslavci tada nikad ne bi ni bili spašeni

Razmišljanje da je bl. Stepinac mogao učiniti više u hrvatskoj javnosti zna zastupati i hrvatski publicist Slavko Goldstein. Goldstein smatra da je mogao i morao više rekao je gostujući na HRT-u. Kao drugi primjer Goldstein je naveo drugo pismo Paveliću u kojem Stepinac traži da se humanije postupa s ljudima, naročito sa starijima, ženama i djecom, koji se odvode u logore; a nije bilo niti jedne riječi o tome koliko je nehumano djece i ženu voditi u logore. To je ono što ja tvrdim da nije učinio dovoljno. Trebao je to javno reći, smatra Goldstein.

Kao najbolje djelo koje je Stepinac učinio Goldstein ističe omogućavanje ljudima u staračkom domu da prežive zadnje dvije godine holokausta na crkvenom imanju kod Brezovice.

Na te Goldsteinove tvrdnje Miroslav Akmadža s Hrvatskog instituta za povijest, odgovorio je da je Stepinac bio hrabar, ali mudar, a ne lud. Stepinac se mogao otvoreno sukobiti i izgubiti glavu te mnogi Židovi i pravoslavci tada nikad ne bi ni bili spašeni.

S Akmadžom se u emisiji složila i povjesničarka Esther Gitman.

“Može Goldstein reći što je Stepinac mogao. Da je to činio, tko zna kakav bi rezultat bio – možda bi ga ubili? I htjeli su ga ubiti nekoliko puta. Ne možemo kazati da je mogao učiniti više. Nismo bili na onom mjestu u ono doba”, zaključila je Gitman, američka povjesničarka i pravnica rođena u Sarajevu.

Msgr. Želimir Puljić: Kanonizacija Stepinca ne dolazi u pitanje

U intervjuu za Jutarnji list objavljenom početkom ovoga tjedna predsjednik HBK dr. Želimir Puljić na pitanje o početku rada mješovite komisije koju je predložio papa Franjo, da bi se razgovaralo o kardinalu Alojziju Stepincu i procjenu o daljnjem tijeku događaja i kada se može očekivati proglašenje kardinala svetim, odgovorio je:

“Najprije, drago nam je bilo čuti i pročitati kako Sveti Otac nema nikakvih dvojbi oko svetosti kardinala Stepinca. Dapače, proces koji vodi Kongregacija za proglašenje svetih pri samom je kraju. Stoga, u gesti pape Franje koji je poželio i predložio osnivanje radne skupine stručnjaka Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve čitamo dobronamjernu prigodu da se istina o blaženome Alojziju čuje jasnije i šire. Posebice je dobro što će se rad te komisije odvijati pod okriljem Svete Stolice.”

Koliko će Hrvatska biskupska konferencija sudjelovati u tom procesu predsjednik HBK kaže: “U tom vidu HBK stoji na raspolaganju papi Franji i Svetoj Stolici u svemu što će biti potrebno da bi se Srpskoj pravoslavnoj crkvi objasnila pojedina pitanja gledom na život i djelovanje nadbiskupa Stepinca. Sigurno je da se tim radom sami čin kanonizacije za neko vrijeme odgađa, ali kanonizacija ne dolazi u pitanje. Blaženoga Alojzija ne treba braniti jer to čini njegova svetost života. Na nama je učiniti sve što je potrebno i nužno da se uklone eventualne predrasude i poteškoće koje opterećuju odnose među našim crkvama i narodima. U tom vidu valja promatrati inicijativu Svetoga Oca kao stvarnu mogućnost da kod nas i u svijetu bude još vidljivijom istina o blaženom Alojziju”, istaknuo je dr. Puljić.

Srpske državne i crkvene vlasti vode bjesomučnu kampanju i hajku uoči završetka kauze za proglašenje Stepinca svetim

Postulator u kanonskom postupku proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca, msgr. dr. Juraj Batelja više puta istaknuo je kako je kardinal Stepinac značajan čovjek i izvanredna pojava u hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi te svetac, i to ne samo u katekizamskom smislu, koji je neustrašivo zastupao pravdu i osuđivao nepravdu, a kojemu je zbog toga što “nije hvalio bezbožnu ideologiju crvene zvijezde upriličen montirani politički proces”.

Postulator Stepinčeve kauze u svojoj knjizi ‘Rivellijeva zavjera laži – blaženi Alojzije Stepinac i Srpska Pravoslavna Crkva’ na temelju dokumenata opovrgava navode iz knjige talijanskog politologa ‘Nadbiskup genocida’ objavljene 1999. godine.

Dr. Batelja smatra kako je upravo ta knjiga platforma na kojoj srpske državne i crkvene vlasti vode bjesomučnu kampanju i hajku uoči završetka kauze za proglašenje Stepinca svetim.

‘Rivelli je u Italiji poznat kao “popožder”, a svoju je knjigu sastavio na klevetničkim tvrdnjama Viktora Novaka (autora protucrkvenog “Magnum Crimena” iz 1948.). Ta propaganda imala je za cilj ocrniti lik bl. Alozija, a u svojoj biti usmjeren je na umanjivanje značenja Katoličke crkve u hrvatskom narodu i borbu protiv državne samostalnosti hrvatskog naroda, proglašavajući ga “ustaškim”, navodi dr. Batelja u intervjuu Jutarnjem listu.

Alojzije Stepinac rodio se 8. svibnja 1898. u Brezariću kraj Krašića. Za svećenika je zaređen u Rimu 1930., a 1934. papa Pio XI. imenovao ga je nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Za biskupa je zarađen 24. lipnja 1934. u zagrebačkoj Katedrali, a s 36 godina, i nepune četiri godine svećeništva, bio je najmlađi biskup na svijetu.

Nakon smrti nadbiskupa Antuna Bauera 1937., Stepinac je preuzeo upravu i postao zagrebački nadbiskup.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, Stepinac se nije vezao ni uz koju političku stranku ili pokret te je ostao dosljedan svom pastirskom poslanju te je javno osuđivao rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u pisanim interventima zahtijevao je poštivanje svake osobe, bez razlike na rasu, narodnost, vjeru, spol i dob. Odmah po donošenju rasističkih zakona, u travnju 1941. uputio je najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Rome, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.

Nakon rata komunističke vlasti tražile su od Stepinca osnivanje Katoličke crkve odvojene od Rima. Zbog njegova odbijanja, 1946. vlasti pokreću politički proces po kojem je iste godine 18. rujna i uhićen te osuđen na 16 godina strogog zatvora s prisilnim radom. Nakon petogodišnjeg zatočeništva u Lepoglavi premješten je u kućni pritvor u Krašiću.

Nekoliko godina prije smrti, 12. siječnja 1953. papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom, no kardinal Stepinac nikad nije obukao svoj grimizni kardinalski plašt.

Umro je u Krašiću 10. veljače 1960.

Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici.

Pavelića nije stvorio Stepinac, nego je Pavelića stvorio metak u srce Stjepana Radića

Predbacuje se bl. Stepincu da nije zaštitio Rome, podsjetio je msgr. Batelja. “Ja bih volio, da me demantira ikoji vladika, ikoji sin SPC-a, ili da mi pokaže jednu homiliju, propovijed, pismo, gdje su se zauzeli za Rome ili za Židove. Poslužio sam se radom gospođe Ljubice Štefan. Ljubica Štefan istražila je sve arhive srpske patrijaršije, vojne arhive, i ona je donijela točno gdje je našla i gdje se nalazi. Kako se nadbiskup Stepinac odnosi prema logorima, kako SPC, kako se prema svećenicima odnosi nadbiskup Stepinac, kako SPC, da se vidi gdje su zapravo problemi. Dok ne ćete nigdje naći da je Stepinac ikojom svojom rječju ili stavom podržavao takozvanu okupatorsku njemačku vlast, vi ćete čitati hvalospjeve srpskih vladika i svećenika u počast Njemačke koja je kadra omogućiti stvaranje Velike Srbije”, rekao je msgr. Batelja na jednom od predstavljanja svoje knjige ‘Rivellijeva zavjera laži. Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska Pravoslavna Crkva’.

“Osim toga nigdje ne ćete naći da je Stepinac, pjevao ode Paveliću ili ustaškoj vlasti, nigdje to ne ćete naći. On je poštivao pravo hrvatskoga naroda na njegovu državu. Bez političkoga predznaka. ‘Što narod izabere, ja ne ću imati ništa protiv toga.’ To je Stepinčev stav. Zato govoriti sada na ovakav način kao što govori SPC i njezini predstavnici i srpska politika, čini mi se da nije udarac u Stepinca, nego u srce hrvatske državnosti. Jer Pavelića nije stvorio Stepinac, nego je Pavelića stvorio metak u srce Stjepana Radića”, istaknuo je prof. Batelja.

‘Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš’

Za kraj, spomenut ćemo samo dvoje svetaca Srpske pravoslavne crkve. Milorada Vukojičića i Nikolaja Velimirovića.

Milorad Vukojičić (1917. – 1945.), zvani pop Maca ili pop Koljač, bio je crnogorski pop SPC-a, vođa četničke crne trojke u Drugom svjetskom ratu. Nakon rata osuđen je na smrt i pogubljen. Proglašen je za svetca Srpske pravoslavne crkve 2005. godine.

Nikolaj Velimirović (1881. – 1956.) bio je episkop Srpske pravoslavne crkve, krišćanski teolog i srpsko-nacionalistički ideolog. Osnivač je desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma. Smatra se duhovnim inspiratorom Ljotićeve organizacije ZBOR. Često je kritiziran zbog antisemitskih stavova. Osobno ima visoko Hitlerovo odličje za njegovu podršku protiv Židova u Srbiji. Velimirovića je SPC proglasila svojim svetcem 2003. godine u Beogradu i od tada ga slavi kao svetog Nikolaja Žičkog.

Kritičari Nikolaja Velimirovića najviše mu predbacuju pokušaj usporebe djela Svetog Save i Adolfa Hitlera, kao i antisemitizam. Na to je ukazivao i srbijanski književnik i publicist Mirko Dorđević. Velimirović je 1935. godine “uputio takve pohvale Hitleru u predavanjima na Kolarčevom sveučilištu, kakve mu je, ja ovo zasigurno tvrdim, malo tko uputio za života. Usporedio ga je sa Svetim Savom, pri čemu je Hitler ispao veći od Svetog Save, jer, navodno, on tek danas razumije veliku ideju Svetog Save, a to je navodno nekakav kršćanski nacionalizam”, upozorio je Đorđević.

Srpska pravoslavna crkva tijekom Drugog svjetskog rata

Kako se ponašala Srpska pravoslavna crkva tijekom Drugog svjetskog rata? Nikad se od nje nije čula ni riječ osude genocida, žutih vrpci, logora, rasizma, dokumentirala je to povjesničarka Ljubica Štefan. Predstavnici Svetog sinoda su odmah po dolasku Nijemaca otišli na poklonjenje njemačkom vojnom zapovjedniku i izjavili, prvo pismeno u tisku, zatim usmeno u posjetu, i ovo: “Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticaće preko svojih organa na potpuno odrzanje reda, mira i pokornosti”. Arhijereji su do kraja ostali vjerni tom svom obećanju, kao što nikad nisu prekršili ni riječ datu “ocu Srbije” generalu Milanu Nediću da će “Srpska pravoslavna crkva u duhu tradicija svetosavskog pravoslavlja nastaviti da se bori na njegovoj strani”.

Nije uopće poznato da je itko od pravoslavnih svećenika u Srbiji spasio ma i jednog Židova ili bar to pokušao, ali su neki od njih nerijetko u svojim propovijedima otvoreno izrazavali antisemitske stavove, huškajući tako svoju pastvu protiv Židova.

A mitropolit Josif, kao poglavar srpske crkve, u ratno vrijeme mirno je stavio svoj potpis ispod naredbe da je Židovima zabranjen prijelaz u pravoslavnu vjeru, iako bi to za njih bila slamka spasa.

Tri episkopa prvi su stavili svoje potpise na “Apel srpskom narodu”, kojim intelektualna elita Srbije, njih preko 500, u kolovozu 1941. godine javno izražava podršku okupatorima i kvislinzima, što je jedinstveni slučaj u Europi u tom ratnom vihoru.