Tiho, pa i samozatajno je iz nogometa otišao Josip Šimunić. Nakon reprezentativnog dresa, ovih dana umirovio je i klupski – onaj Dinamov, kojeg je nosio zadnjih godina. Zaslužene pozdrave i zahvale dobio je od svojih poštovatelja, a veći dio naših medija to je prešutjelo. To su isti oni mediji koji su na Šimunića pokrenuli harangu nakon njegovog zajedničkog slavlja s navijačima uz poklič “Za dom”. Tada se dio medija doslovce natjecao tko će više pisati o Šimuniću, a zapravo je to bilo natjecanje – tko će ga više izvrijeđati i poniziti.
Šimunić će predstojeće božićne i novogodišnje blagdane provesti u Australiji s obitelji i potražiti zaslužen odmor nakon svih nepravdi koje su ga snašle. Slobodno se može reći kako smo svjedočili pravoj harangi na njega.
Na temeljima te harange jedan od igrača koji je odigrao najviše utakmica za hrvatsku reprezentaciju brutalno je kažnjen od Svjetske nogometne organizacije (FIFA), zapravo je zabranom nastupa na deset službenih utakmica kažnjen doživotno!
Šimunić je tih dana kod dobrog dijela naše javnosti bio predstavljan kao fašist i valjda onaj koji je sklon masovnim likvidacijama. Uzalud su bile riječi povjesničara i stručnjaka koji su dokazivali da se Šimunić tek služio starim hrvatskim pozdravom. Šimunić je poslužio za progon, za političku borbu protiv hrvatskog identiteta.
Istinska žrtva hrvatskih političkih podjela
Malo tko je išao u obranu našeg momka koji je odrastao u dalekoj Australiji, u Canberri, a odlučio se unatoč brojnih poziva Australaca zaigrati i nastupati za Hrvatsku. Odgojen u hrvatskoj obitelji, jasnih stavova, Šimunić je bio idealna meta onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti. Činjenica da je veći dio karijere bez ikakve mrlje odigrao u Njemačkoj, gdje se fašistički ispadi strogo kažnjavaju, nije imala previše utjecaja na sinkroniziranu hajku provedenu kroz medije i od strane jednog dijela NGO sektora, ali i pojedinih političara. Na koncu je Šimunić kažnjen rigorozno kao niti jedan igrač dosad u povijesti nogometa. Postao je tako ovaj Hrvat iz Australije tako istinska žrtva naših političkih podjela.
Ipak, naprasan kraj reprezentativne karijere zbog Fifine kazne neće i ne može umanjiti ocjenu o Šimunićevoj doprinosu hrvatskoj momčadi za koju je uspješno igrao još od 2001. godine.
Reprezentacija – najveća sportska čast
Debitirao je za hrvatsku nacionalnu momčad 2001. godine na turneji po Južnoj Koreji protiv domaćina. U momčad ga je uvao tadašnji izbornik Mirko Jozić i sljedeće godine ga odmah poveo na Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji. Odmah se pokazao kao istinsko pojačanje u zadnjoj obrambenoj liniji. Suigrači su Josipa, ili Joea kako su ga zvali, odmah zdušno primili. Postao je nezamjenjivi član reprezentacije. Čuvao je i borio se s najboljim napadačima današnjice i rijetko u kojem duelu je ostao nadmudren i poražen. “Tukao” se s protiv Rooneya, Henryja, Pavljučenka, Messija, Adriana, Kake, Ronaldinha, Viduke, Mullera, Pandeva… Reprezentaciju je doživljavao kao svetinju. Jednom je tako izjavio: “Dolazit ću u reprezentaciju pa čak ako moram biti i zadnja rezerva. Meni je sam dolazak u reprezentaciju najveća sportska čast koju sam doživio. Ako sam potreban da nosim samo vodu u reprezentaciji – tu sam.”
Bogata klupska karijera
Imao je i bogatu klupsku karijeru. Počeo je igrati u Melbourne Knightsima, bivšoj melburnškoj Croatiji. U godini svjetske smotre u Francuskoj, 1998. zaputio se u Europu, u njemački Hamburger SV. Dvije godine kasnije seli u berlinsku Herthu, s kojom je u devet godina imao prilike igrati i u europskim natjecanjima. U sezoni 2008./’09. njemački športski časopis Kicker proglasio ga je najboljim braničem lige.Godine 2006. produžio je ugovor s berlinskim Bundesligašem do 2011. godine. Vrijednost ugovora procijenjena je na 10 milijuna eura. Ipak, taj ugovor nije odradio do kraja te je dana 30. lipnja 2009. godine prešao u redove TSG 1899 Hoffenheima. U ljeto 2011. godine Šimunić je, nezadovoljan neigranjem u Hoffenheimu prešao u zagrebački Dinamo gdje je postao i kapetan momčadi.
Njegovu karijeru obilježili su i neki nesvakidašnji sportski događaji. Primjerice, jednom s terena nije izašao ni kad je dobio dva žuta kartona, izašao je tek nakon trećeg. Dogodilo se to u utakmici Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2006. godine protiv Australije. Kada je engleski sudac Graham Poll napravio veliku grešku i nakon drugog žutog kartona za Šimunića nije izvadio crveni karton.
Hrvatska javnost mišljenja je da je Joe Šimunić zaslužio oproštajnu utakmicu u hrvatskom dresu kao točku na “i” jedne velike karijere.
