Vodeći ljudi srbijanske politike danas – eurofili ili ekstremisti?

Kako prenosi federalna.ba, londonski The Economist proglasio je srbijanskog premijera Aleksandra Vučića najvećim iznenađenjem među EUROFILIMA za ovu godinu. Za Hrvatsku bi ovo bila sasvim nebitna vijest da se ne radi o osobi koja je na čelu Srbije i koja konstantno već mjesecima zajedno sa svojim ministrima izaziva sukobe s našom državom.

The Economist prenosi Vučićeve riječi da se vremena mijenjaju, ali da ga pojedini ljudi smatraju “lošim momkom”. Većina takvih su stranci, mada to smatraju i mnogi Srbi. Kritičari ga nazivaju autoritarnim liderom koji se okružio onima koji mu povlađuju, primjećuje londonski list.

Economist ističe da premijer Srbije danas “uživa u svom mjestu pod Suncem”. U kolovozu je američki potpredsjednik Joe Biden posjetio Beograd. Ruski premijer Dmitry Medvedev trebao bi tokom godine posjetiti Beograd, navodi Economist.

Zapadni vođe smatraju Vučića, prema riječima austrijskog šefa diplomatije Sebastiana Kurza, “sidrom stabilnosti” u regiji(!).

Tko su doista perjanice današnje srbijanske politike: premijer Aleksandar Vučić, predsjednik Toma Nikolić i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić?

Jesu li oni eurofilski demokrati, ljudi mira i tolerancije ili političari ekstremističkih stavova i vrlo upitne prošlosti?

Prvo što treba istaknuti, sva trojica političko podrijetlo i politički angažman vuku još iz razdoblja Slobodana Miloševića i njegove agresije na Hrvatsku, BiH i Kosovo. Sva trojica bili su, i jesu, značajni pobornici i eksponenti velikosrpske politike.

Na stranu njihove današnje huškačke i provokativne izjave koje su punile novinske stupce posljednjih mjeseci, gdje je Vučić igrao politiku toplo-hladno ili batina-mrkva od slikanja na Batinskom mostu sa našom predsjednicom do skandaloznih govora o „kopanju očiju srpske dece“ na obilježavanju Anti-oluje u Gradini.

Pozabavimo se samo njihovim životopisima.

Aleksandar Vučić postao je 1995. generalni tajnik četničke Radikalne stranke Vojislava Šešelja. Jednostavnim riječima, drugi čovjek u najčetničkijoj stranci Srbije koja je slala svoje „dobrovoljce“ paliti i ubijati po Hrvatskoj. Jedan od njih bio je tadašnji Vučićev stranački kolega, a današnji predsjednik Srbije, Toma Nikolić poznat pod ratnim nadimkom u spaljenoj istočnoj Slavoniji kao Toma Grobar. To što je Vučić dolazio u Glinu i Hrvate nazivao ustašama, a Glinu Srbijom zažmirit ćemo na jedno oko.

Uoči agresije Srbije na Kosovo Vučić postaje ministar informiranja u Vladi Slobodana Miloševića, dakle glavni ratni huškač za Kosovo na kojem je srpska vojska učinila neviđene zločine nad civilima.

Godine 2008. s Tomom Nikolićem osniva drugu stranku kao krilo četničke Radikalne stranke pod imenom Srpska narodna stranka i tada počinje njegov politički uspon od potpredsjednika Vlade, ministra obrane do premijera.
Na Tomu Nikolića šteta je trošiti riječi. Njegova djela govore sve o njemu: od dobrovoljnog sudjelovanja u četničkim orgijama u Slavoniji, do ratovanja u Bosni i proglašenja za četničkog vojvodu na Romaniji sa još 18 „bradatih junaka“.

Bivša je desna ruka moralne nakaze Vojislava Šešelja, treba li tome što dodati, a isti ga je i proglasio vojvodom uz riječi „za izvanredne zasluge u ovom ratu, veliko junaštvo i pokazanu ratnu veštinu najistaknutijih četničkih komandanata”.

Još 2009. izjavio je za Press da je ponosan što je „miropomazan za vojvodu“ i da se nema namjeru odreći te časne titule. Riječ je održao.

Iako se na takvog čovjeka ne isplati trošiti riječi valja istaći: od samog početka 1991. zajedno sa Šešeljom vrlo uspješno je radio na ujedinjenju svih radikala (četnika), pa je već tada bio potpredsjednik stranke, a zatim tri puta drugi čovjek iza Šešelja kao zamjenik predsjednika.

Godine 2005. Nataša Kandić, predsjednica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, je tvrdila da je tijekom Domovinskog rata Nikolić bio u paravojnoj grupi koja je likvidirala nekoliko civila u hrvatskom selu Antin, sjeverno od Vinkovaca. Preživjeli tvrde da su zločin počinili pripadnici dobrovoljačke jedinice “Šešeljevi sljedbenci”, među kojima se spominje i Tomislav Nikolić. Nikolić se na te tvrdnje oglasio, rekavši da dok je bio u Antinu, ni jedan civil nije poginuo. U Antinu je ubijeno 50 civila.

Nikolić je bio zastupnik u Skupštini Srbije za vrijeme okupacije Hrvatske i BiH. Uoči agresije na Kosovo 1998. postaje potpredsjednik Vlade.

Nakon odlaska Šešelja u Haag, postaje vođa radikala i već tada ga Tadić jedva pobjeđuje na predsjedničkim izborima, što govori da je biračko tijelo u Srbiji itekako četnički orijentirano od početka do danas, te podržava najradikalnije ekstremiste. Hrvatskoj diplomaciji kao i hrvatskoj godinama namjerno dezinformiranoj javnosti ovo je vrlo važno znati radi modusa ponašanja prema Srbiji i predviđanja budućih događaja.

U razgovoru uoči drugog kruga predsjedničkih izbora u Srbiji za njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung izjavio je da mu je projekt Velike Srbije neostvareni san i da danas poštuje međunarodno priznate granice Republike Hrvatske, ali da se Hrvati nemaju što danas vraćati u Vukovar “jer je to bio srpski grad”. Razgovor je objavljen 19. svibnja 2012. Na pitanje novinara da komentira to što u Vukovaru danas živi više Srba nego prije deset godina, Nikolić je kazao da je to “zato što je Vukovar bio srpski grad” i da se zato u njega Hrvati sada “nemaju što vraćati”.

Najčešće izjave ovog četnika tiču se izrugivanja i vrijeđanja dvije najveće hrvatske svetinje i bolne rane: Alojzija Stepinca i Vukovara. Treba li što tome dodati? Te naravno Jasenovca i nekrofilskih govora o 700.000 ubijenih, o tzv. tvornici sapuna, „kuvanju kostiju“, „ubijanju maljevima“ i koječemu što ljudski um teško može zamisliti.

Da, dobro ste čitali: ta osoba je od 2012. predsjednik Srbije. Što ne govori ništa o njemu, već o stanju svijesti u Srbiji i danas.

Ivica Dačić imao je časni ratni nadimak „mali Sloba“. Treba li na to što nadopisati ili je i ovo više nego dovoljno.

Ovaj bivši aktivni „komunistički omladinac“ i predsjednik socijalističke omladine Beograda (iz iste omladinske socijalističke kuhinje dolaze piramidalno poredani od Darinka Kosora u Zagrebu, Nikice Gabrića u Hrvatskoj ili Gorana Radmana u Jugoslaviji – sve dike i ponos naše socijalističke omladine, a danas dio političkih elita).
U vrijeme agresije na Hrvatsku bio jedan od najvažnijih ljudi Slobodana Miloševića i osoba od izuzetnog povjerenja. U vrijeme ratova bio je glasnogovornik Miloševićeve partije i vrlo dobro prikrivao zločinačku narav režima u Srbiji. Kasnije je napravio strelovitu karijeru i obavljao najviše funkcije u Srbiji: ministra unutarnjih poslova, predsjednika Vlade, pa do današnjeg ministra vanjskih poslova.

To je eurofilska ekipa srpske političke elite koju hvali Europa i Britanci, bolje rečeno „elite“ koje stoje iz The Economista i sličnih izdanja.

Nasuprot njima u Hrvatskoj su na čelu države i stranaka posljednjih godina ljudi koji nemaju gotovo nikakve veze niti s ratom niti s bilo kojom vrstom ekstremizma kao: Zoran Milanović, Ivo Josipović, Kolinda Grabar Kitarović, Tihomir Orešković i sada Andrej Plenković.

Pitamo se onda: ako Srbija, ili čak Europa, nema srama i ovakve čelne ljude Srbija naziva eurofilima, zašto onda bar mi u Hrvatskoj ne postavimo stvari na svoje mjesto? Zašto ne izađemo konačno iz obrambene busije defetizma i obrane od izmišljenog ekstremizma i bar za svoj hrvatski narod ne nazovemo stvari pravim imenom?

Citirati ću veliku istinu Zlatka Hasanbegovića: „U Hrvatskoj nema ekstremizma niti ga je bilo“. On se umjetno proizvodi od lijevih medija ili interesnih skupina oko propalih političara s bradom, a sve samo radi držanja naroda na uzici da bi ostvarili vlastite interese i probitke.

Jedini i to veliki ekstremizam je danas u Srbiji. Zato i Nikolić može dobiti izbore. Ako pretpostavimo razborito i realno da nitko tko nije Srbin nije glasovao za Nikolića, a ako u Srbiji živi 82 % Srba, onda to znači da je bar 60 % Srba glasovalo za čovjeka kao Nikolić.

Oprostite, uz dužno poštovanje prema Ćoriću i Tepešu koji nemaju ni približno ružni životopis kao Nikolić: oni ne mogu dobiti u Hrvatskoj ni 5 % glasova Hrvata, a kamoli 60 %.

The Economistu i Europi na znanje (koje imaju, ali se „prave nevešti“ poput Vučića), a nama Hrvatima na razbor i oprez!