Patrijarh Srpske pravoslavne Crkve Porfirije skoknuo je u Moskvu da Putinu odgudi najmilozvučniju muziku za njegove uši. “Srpski narod gleda na ruski narod kao na svoj“, rekao je Porfirije, iz čega je Putin mogao lako zaključiti da i on može gledati na srpski narod kao na svoj; dio naroda nisu studenti koji u Srbiji dižu revoluciju, pa je Porfirije Putinu izrazio nadu da će se to „prevladati“; poručio mu je i da se nada da će Srbija, dođe li do geopolitičkog pregrupiranja, „biti bliska ruskom okruženju u pravoslavnom svijetu”, piše Boris Beck za Večernji list.
Moskva kao Treći Rim
Radi se o dobroj staroj predodžbi Moskve kao Trećeg Rima. Rimski car Konstantin osnovao je 324. vlastiti grad na Bosporu kao Drugi Rim, u kojem će on vladati kao prvi kršćanski imperator, i nazvao ga po sebi. Pošto je Konstantinopol 1453. pao u ruke Osmanlija, moskovski mitropolit Zosim proglasio je ruskog vladara Ivana III. novim Konstantinom, a malo nakon toga monah Filotej nazvao je Moskvu trećim Rimom, pošto su prva dva propala.
Taj je nazor uskrsnuo u 19. stoljeću u kršćanskom univerzalizmu filozofa Vladimira Solovjeva, prema kojem je misija Rusije pomiriti Istok i Zapad, ali i u političkim idejama, o uspostavi ruskog pravoslavnog kraljevstva, čime se sada bavi Putin, uz podršku vjerskih vođa. Jer u Bizantu nije kao na Zapadu Crkva odvojena od države, nego im je geslo bilo: jedno Carstvo, jedan bazilej, jedan Bog. U duhovnim previranjima početkom 20. stoljeća te su ruske fantazije našle put i u Mein Kampf, i proizvele parolu Ein Volk, ein Reich, ein Führer, a žive su i danas u Srbiji, pa je Svesrpski sabor prošlog ljeta, na kojem je Porfiriju Putin čestitao, održan pod motom “Jedan narod, jedan sabor – Srbija i (Republika) Srpska”.
>Beck: Što je smješnije od bagera na Aleji skulptura?
„Nada koju Srbi polažu u rusku politiku, veća je nego u vlastitu“
Bizantsko pravoslavlje donijelo je Slavenima motiv preobraženja i pobožanstvenja, pa i vladar zadobiva božanske crte, a to se prenijelo najprije u Sovjetski Savez, pa potom u današnju Rusiju. Staljina je divinizirala Partija, a Putina patrijarh Kiril, ali rezultat je isti: totalitaristički vođa, imperijalizam, ugnjetavanje građana, porobljavanje obližnjih naroda.
„Nada koju Srbi polažu u rusku politiku, veća je nego u vlastitu“, rekao je Porfirije, iz čega možemo vidjeti da srpskim susjedima želi isto što se događa i ruskim: najprije da ih se proglasi Rusima, to jest Srbima; zatim da se one Ruse, to jest Srbe, koji su u drugoj zemlji u manjini, proglasi ugroženima; ugrožavaju ih, dakako, nacionalisti, nacisti, fašisti i ustaše, pa tu zemlju treba denacificirati; u tu svrhu ju se napadne, bombardiraju se civili i otme se što više teritorija. Retroaktivno vidimo da je sve što je Hrvatska doživjela 1990-1995. skuhano u ruskoj kuhinji i okađeno ruskim tamjanom.
Retroaktivno nas može zbunjivati da je isti Porfirije koji sada pjeva laude velikom kremaljskom bazileju, još nedavno u Zagrebu održavao intelektualne kružoke s vodećim ljudima hrvatske lijeve misli i liberalne teologije, a Tomaševiću poslao čestitku na izboru za gradonačelnika, uz stihove Azre koji govore da se Zagreb budi iz sna. Njegov je modus na tim druženjima bio, kako svjedoče sudionici, da iz publike prati razgovore, da bi se potom skromno i stidljivo uključio. Iz današnje perspektive nam je jasno da je on svoje sudionike proučavao i da je o njima mogao imati samo negativno mišljenje: liberalni teolozi bili su za njega heretici, a intelektualci slabići koji nisu u stanju preuzeti kormilo države u svoje ruke i boriti se, kako je to Porfirije rekao dok je odavao počast Orbanu, „za dušu Europe“.
>Beck: U američko-kineski carinski rat uključio se i Mao Zedong
U ruskom pravoslavnom svijetu, kojemu se Porfirije nada, Vučić će biti njegov potrčko
Kad se pred Putinom nije Porfirije mogao sjetiti kako se zove studentska revolucija u Srbiji, uza nj je srećom stajao vladika bački Irinej, pa mu je mogao prišapnuti: “Obojena”. To je onaj isti Irenej koji je davno mladog Porfirija zaredio, a svojedobno poslao policiju da u Novom Sadu prekine uličnu kazališnu predstavu, dok je sugrađanina Zoran Petakova tužio sudu, i dobio odštetu od 100.000 dinara, jer je ovaj za njega i episkope Artemija, Amfilohija i Atanasija napisao da su četiri jahača apokalipse.
Sad imamo i petog. Potpuno pogrešno srbijanska opozicija Porfirija naziva Vučićevim kurirom – u ruskom pravoslavnom svijetu, kojemu se Porfirije nada, Vučić će biti njegov potrčko. Dok je Porfirije u Zagrebu bio, kako je to rekla Vesna Pusić, rock’n’roll zvijezda, pojavio se video na kojem je pjevao četničke pjesme u društvu svojih crkvenih kolega. Rekao je da je to bila greška, da nije htio, da nije znao riječi, da je šutio – i napredni mu je Zagreb oprostio. Ali sad pred Putinom nije šutio nego se hvalio o pripadnosti ruskom svijetu, što ima lokalnu inačicu nazvanu srpski svijet.
Porfirije nije volio ni Stepinca, i protivio se njegovoj kanonizaciji, što je najbolji dokaz da je zagrebački kardinal bio u NDH nedužan. Jer da je Stepinac zbilja bio ljubitelj diktatora, monstrum koji pod krinkom vjere proganja ljude i licemjer opsjednut zemaljskom vlašću -Porfiriju bi bio simpatičan. Vidio bi u njemu nekog svog.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
>Beck: I Thompson i Kekin više su od pjevača: oni su simboli dviju kultura
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/večernji list
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.