Kako nam je opet došlo vrijeme upisa u školu, ovaj put kćeri, tako sam se prisjetila naše divne školske doktorice koja se nije mogla načuditi da sam tada bila trudna sa četvrtim djetetom! Imala je puno previše pitanja. Od toga koliko novaca imamo, koje smo škole i fakultete završili, gdje i kako živimo, koliko primamo socijalne pomoći i ostalih državnih sredstava. Da sada ne nabrajam. I nikako nije mogla prihvatiti da po nekim njenim normalnim okvirima iliti kriterijima ljudi kao mi možemo imati toliko djece. To jednostavno nije bilo objašnjivo njenim intelektom. Apsolutno ne shvatljivo. Evo, kako školovani ljudi koji se trude i rade za sebe i svoju plaću mogu toliko “riskirati” u životu. Kako naprave financijsku konstrukciju? Kako imaju novaca za sve sadašnje potrebe za djecu? Ili, kako će u budućnosti imati potrebne financije za školovanje, maturalce, izlete, maturalne večeri…? Doktorica je imala sto upitnika iznad svoje glave. Još kada sam joj izjavila da više ne cijepim svoju djecu tu je ajmo blago reći malo poludjela pa smo završile i pregled i razgovor, ali ipak u nekom dobrom tonu. Danas se baš veselim ponovnim susretnom s njom jer imam još jedno dijete više. Nekako jedva čekam njenu reakciju i veselim se istim pitanjima na koja danas znam puno bolje odgovore nego prije dvije i pol godine.
Danas mi je prilika, barem na ovom portalu reći zašto imamo toliko djece! Makar, čitaći su više manje sličnih razmišljanja kao i ja, mi. No, baš me zanima kako bi ova kolumna prošla na nekom drugom portalu koji ne štuje ove vrijednosti – npr. Index, 24sata ili tak neki. Morat ću jednom i to napraviti, čisto da me nasmiju komentari. Dakle, zašto imamo toliko djece?
Nama, meni i mom mužu, niti jedno dijete, nikada i ni u kom slučaju nije bilo kalkulacija, barem ne ona financijska. Ali nikada. Jer da sam razmišljala na taj način danas nebi imala niti jedno dijete i vrlo vjerojatno bi bila rastavljena žena. Drugo, nama je Bog nekako dao taj blagoslov da u trenu kada smo oboje osjetili da je vrijeme za još jednu bebu, ta beba bi i brzo došla. Nikada se nisam pitala kako ćemo (osim za peto, makar i to me brzo prošlo). Niti danas se to ne pitam. Živimo iz dana u dan, ne živimo za budućnost i kako ću ih recimo školovati, pogotovo kada krenu na fakultet (možda). U budućnosti ću se brinuti za budućnost. Sada se brinem za sada i da sada svima nama bude dobro i da nam ništa ne nedostaje. Mogu čak reći da imamo puno više od onih sa manje djece i više primanja, barem što se tiče nekih materijalnih i ponekad nepotrebnih stvari. Ali tu su, imaš ih i koristiš. Kada ih ne bude onda ih ne bude i sigurno se neću živcirati zato što ih nema – nadam se da ste me shvatili. Čak i da nam nešto sada ovog trena nedostaje, opet znam da bi se Onaj gore pobrinuo za to. Djeca se ne stvaraju zbog financija, djeca se stvaraju zbog ljubavi; ljubavi prema svom supružniku, prema svojoj obitelji, stvaraju se po osjećaju srca i duše. Djeca se stvaraju kada kažeš veliko da životu koji toliko obogaćuje. Što ti, kao žena ili muškarac znaš kada je dosta? Aha, znaš da…. rodiš dvoje, po mogućnosti sina i kćer i to ti je idealna slika obitelji. Još samo jedan mali slatki pesek, kontracepcijske pilule i imaš obitelj. Baš. I onda se pitaš zašto ti je cijeli život tak nekak nesretan, pust i prazan, isti iz dana u dan, dosadan, uljuljan. Ili još gore, kako si žene danas često dopuštaju da niti jedan muškarac nije dovoljno dobar za njih (jer one su eto divne, predivne), pa ostaju same i polude sa 45 do te mjere da im pas ili mačka imaju veće vrijednosti od jednog malog ljudskog života. Nažalost znam previše takvih slučajeva i to me ponekad toliko jako ljuti ali i rastužuje – nekako više ni nemam što pričati s takvim ženama jer ako ti do svoje 45 nisi shvatila da ne možeš živjeti kao da ti je 20, da u jednom trenu moraš stat na loptu i uzeti ono što ti život pruža. Napraviti si topli i ugodan dom s nekim i jednostavno živjeti zadovoljno; što da ti ja kažem osim da će te sustići 60te. I što onda?
Čitala sam malo prije na jednom roditeljskom portalu jedan članak gdje pišu zapravo ono što sam počela ja pisati u svojim kolumnama – da možeš biti obrazovan i imati puno djece, da majke mogu raditi i da obitelji ne moraju nužno biti zakinuti, da se sve može napraviti i stići, da nisu obitelji sa više djece socijalni slučajevi – na trenutak sam bila baš sretna čitajući to no onda me uhvatila tuga. Kada se to dogodilo u našoj državi da nije normalno imati puno djece? Pa moje prabake i bake su imale puno djece?! Kako i na koji način su toliko uspjeli mediji zatrovati moju generaciju? Zašto je recimo u Kanadi potpuno normalno imati osmero djece, a kod nas enigma i žigosanje? Zaista ne razumijem. Ili, zašto kada žena koja ima veliki broj djece dođe na razgovor za posao bude odmah isključena? Pa ljudi moji, ta žena će vam biti bolji djelatnik nego bilo tko drugi. Da li vi znate koje sve vještine mora imati da bi ta obitelj uopće funkcionirala? Ta žena je sigurno točna, pedantna i temeljita, ima vrlo razvijene vještine logistike, menadžiranja, stvaranje najčudesnijih i najdivnijih stvari iz ničega. Ona je ta koja ima ljubavi za čašicu razgovora ali i oštrinu kada se prelije ona kap, ona ima razumijevanja koliko god želiš ali i ima vrlo dragocjenu vještinu davanja poticaja drugima. Jel ikad ikome palo na pamet da sve to što je ona u svom domu vrlo jednostavno i kvalitetno može preslikati na svom poslu! I da djeca nisu stalno bolesna. I da je većina te velike količine djece već velika – mene su ispitivali kako radim sa petero djece? Ljudi u glavi imaju percepciju da su svih pet malih; mali do te mjere da ih još dojiš, premataš i koji puze po podu. Nevjerojatno.
I zato, u inat drugima:
“Oči svoje podigni i s mjesta na kojem si pogledaj prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu; jer svu zemlju što je možeš vidjeti dat ću tebi i tvome potomstvu zauvijek. Potomstvo ću tvoje učiniti kao prah na zemlji. Ako tko mogne prebrojiti prah zemlje, i tvoje će potomstvo moći prebrojiti. Na noge! Prođi zemljom uzduž i poprijeko jer ću je tebi predati.” (Post 13, 14-17)
