Ili: zapisi pjesnika dokumentarnih samoća i gorčina, zanosa i istine jednoga trenutka. Tako bi se mogli nasloviti ovi razgovori, izjave, razmišljanja što ih je za života izgovorio i zabilježio Miroslav Mikuljan, od mladosti zanesenjak u filmski zapis, koji mora potvrditi vrijeme i Vrijeme. Svjedočiti znači, i biti
dokazom da ovaj svijet, koji nalikuje na politički i ini bordel, može planuti u trenutku istine koja iskrom jednoga naizgled nebitnoga djelića, partikule u liku umornoga lica i izgovorene riječi, donese jedinu Istinu i porazi njome govor suvremenika, govor žestok, pun mržnje, nedostojan i prazan. Na svoj način on bijaše uvijek u nekovrsnoj oporbi spram onih koji utonuše u divlje izopačenosti opčinjeni blagodatima moći, drskom očajnošću, čežnjom za slavom, sklonostima ka brzom usponu prema sumraku neistine, prema dokolici koja proizlazi iz namjere da poraze svoje protivnike lažima vješto montiranim i uvježbanim na obrtaljki podlosti.
Sada, kad više nema Miroslava Mikuljana, možemo sagledati svu sadističku terapiju koja ga je svladavala od prijeratnih, ratnih i poratnih vremena, a on odgovarao radom: grozničavim, drhtave duše, staloženim i razložnim blagim odgovorima, neprekidno na stazi neravnoj i neugodnoj koja vodi u pravcu otkrivanja dokumentarne istine.
Zašto baš taj odnos njega i onih koji su ga smijenili, oduzeli mu pravo na jednu Istinu? Odakle ta rasna mržnja i strast prikrivanja tajni iz vremena crvenoga carstva u kojem je nekima bilo sve moguće i sve dopušteno, a s druge strane opća šutnja znakovita za hrvatsku većinu?
Upravo tu na toj crti puknuća, hijata koji je razdvojio crvene kmere od većine obespravljenih, počinje devedesetih godina progon na novi način: svatko tko pokuša otkriti tajne raznih jama, sudbina pojedinaca, skupina, mnogih naselja, grobišta diljem Križnih putova, jednom riječi nasilja nad osobito hrvatskim narodom, svaki taj ostaje neprijatelj koji će kad-tad dolijati i biti uništen. Jer crveni gubitnici nisu pomireni s nestankom udobnih pozicija, oni su se samo pritajili i nastojali u novoj kolorističkoj haljini ostati tamo gdje su bili- na vrhu piramide. Čekaju novu prigodu za osvetu.
Miroslav Mikuljan izlaže sebe i svoju ekipu snimatelja i polazi na prve crte ratnih razaranja
Rat je otvorio strašne rane i gotovo da nema ni jedne hrvatske obitelji koja nije u prošlom II. svjetskom ratu ili ovom Domovinskom imala gubitke, traume, mrtve, ranjene, nestale, opljačkano imanje, progonstvo. Miroslav Mikuljan izlaže sebe i svoju ekipu snimatelja i polazi na prve crte ratnih razaranja, biva pokriven zatrovanom “pučinom”, od koje će godinama bolovati, ali neumorno snima. Za njega je to sine qua non života, imperativ. Otkriti istinu, darovati je javnosti, sabrati dokumentarni materijal i pohraniti ga za dane kad će biti u potpunosti objavljen.
Zna Miroslav da se najvrjedniji filmski zapisi iz vremena Drugoga svjetskog rata nalaze u Beogradu i da možda nikada ne će biti vraćeni, a u njima je mnogo istine o kojoj ništa ne znamo. Tako u Domovinskom ratu da preduhitri nestanak svjedočenja ljudi i događaja, strasno snima, putuje i izlaže se zajedno s kolegama mogućim stradanjima. Jer njemu više znače ostaci starih đermova na crnoj ravnici, negoli golemi betonski megaliti, on je ujedno arhivist i realist koji bilježi nepodmitljivim okom kamere veličanstvo narodnosne prošlosti i razorne ralje jahača apokalipse koji stižu s Istoka. On je osjetljiv čak i na onu bezdušnu gradnju nove HRT-ove zgradurine, za koju kaže da je svemirski hladna, guta ljude svojim neljudskim arhitektonskim hodnicima, ali i u njoj takvoj mora se stvarati dokument koji je ujedno istina, ljepota, a nikako laž, prostota i ništavilo. To je njegov credo u radu koji se vidi i u igranim (nažalost rijetkim ) i u dokumentarnim filmovima.
Ne ćemo nabrajati sve nagrade za Mikuljanove dokumentarne filmove, počasti domaće i inozemne. Zapažen je svojim filmskim djelima i izvrsnosti i to mu je donijelo mnogo radosti u radu..
On planira otkriti istine o nedodirljivim temama i zločinima, ići još dalje – na Boričevac, Zrin, na grobišta oko Zagreba
Nakon Oluje postao je glavnim urednikom Dokumentarnoga programa i tada nastaje plodan period u kojem okuplja najkvalitetnije ljude da se ostvari ne samo kao voditelj, nego i kao stvaratelj. Uz njega je Marija Peakić Mikuljan, talentirana scenaristica i spisateljica, pa se ideje i vrijednosti udvostručuju. Oboje osjećaju tragediju tijekom rata kao svoju osobnu, a kasnije napregnuto rade na sačuvanju identiteta hrvatskoga naroda, veličine i znakovitosti osobnih sudbina koje su amblematične za vremena prošla i sadašnja; sanjaju prošlost, njenu ljepotu i užase, kao i slutnje budućnosti. Stoga se, kao da žure, bacaju na snimanje ciklusa povijesnoga, sudbinskoga osobnoga, narodnosnoga, dodirujući pri tom ontološki značajne teme, ali još više do tada zabranjene poput one o Jazovki ili Španovici…
E, tu je početak likvidacije Miroslava Mikuljana. On planira otkriti istine o nedodirljivim temama i zločinima, ići još dalje – na Boričevac, Zrin, na grobišta oko Zagreba, na preživjele iz ovoga ili onoga pokolja nakon završetka Drugoga svjetskoga rata. To se ne smije dopustiti! To drugovi na svojim nama nepoznatim sastancima u tzv. građanskim udrugama, od kojih neki već godinama dobro i uhranjeno žive i preživaju, žvaču sve one koji se usude otvarati hrvatske rane, moraju spriječiti! Neki su već davno predodređeni za javne nastupe, još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, iz njihovih usta uvijek ista priča, čak ni neprilagođena novim vremenima, suprotiva odredbama i Europske unije i njenim zakonima o istragama crvenih zločina! Tu su i podrugljivi cinični spikeri, neki su čak i ime promijenili da se sakriju, ali riječi nisu, emisije koje otvoreno ili pritvoreno, latinično ili ćirilično, rade protiv hrvatske slobode i istine o Domovinskom ratu, čiji autori snimaju neke nove povijesne istine o Oluji. Tvrdi orah u liku Miroslava stopira prikazivanje iskrivljene povijesti Oluje! Sic!!! Tražit će se njegova glava.
Bliži se kobna 2000. godina. Ukida se Oltar Domovine, gasi se Vječno svjetlo; ukida se počasna povijesna straža pred Banskim dvorima; ukida se naziv Državni uz ime Sabor; ukida se Županijski dom, mijenjaju se datumi državnih blagdana, ukidaju se razne emisije na HRT- Hrvatski spomenar… smjenjuju više od stotinu urednika i tako redom… i tako dalje. Uvodi se partijska terminologija kao iz teških lažljivih crvenih godina, ona dominira u vrlo dobro plaćenim emisijama na HRT, s uvijek istim gostima koji mrze sve što je nacionalno hrvatsko; da mogu, osjećaš, oni bi opet otvorili neko Olovno polje i križne putove.
Tko to počinje voditi glavnu riječ u Vijeću HRT? Tko zabranjuje rad dokumentarnom programu koji vodi Miroslav Mikuljan? Ima raznih likova, osobito su ažurni u rafiniranom progonu oni isti koji su to činili i tijekom Hrvatskoga proljeća. Neki su bili svjedoci na suđenjima, poticali presude tada studentima-kolegama, neki su ispali iz šinjela svojih predaka koji šinjeli vonjaju na skrutnutu sukrvicu upravo s one Jazovke koja će u svoje grotlo povući i Miroslava. Ljigavi tonovi “velikih” urednika i urednica smjenjuju se s onima punim mržnje, ili pak lažne demokratičnosti kojoj je, kažu, Miroslav Mikuljan na putu. Autocenzura sve je očitija, vrhunac je zahtjev mile urednice da se uspostavi Redakcija za ljudska prava kao i istraživačko novinarstvo!!! Boljševizam čak neumotan u celofan: svakoga časa očekuje se bacanje Miroslava Mikuljana na ulicu.
Mnoge tiskovine i drugi mediji traže intervju od Miroslava Mikuljana, raspituju se što se događa? Većina u početku dobronamjerno, ali nakon davne Jazovke koja je pogodila u živac zločince i otvorila slobodan lov na autora Miroslava Mikuljana, stigla je Španovica koja je otvoreno postavila pitanje ne samo zločina, nego i pravnih odnosa povrata otete, opljačkane imovine. To je vrhunac. Konačno ga uklanjaju s mjesta glavnoga urednika Dokumentarnoga programa,
i to tijekom godišnjega odmora. Sic!
Njegovi razgovori u tiskovinama otvaraju istinu o razlozima toga terora, poniženja i progona, ali uvijek pristojnim rječnikom, gotovo suzdržano, bez mržnje. Kao u vremenima staroegipatskih faraona kad se neprijatelju lomi lice na reljefu, tako se briše s Mikuljanovih emisija njegovo ime i potpisuje novi urednik. To je simbolično ubojstvo, kaže Mikuljan u nekim intervjuima. Drugarice i drugovi ugledaju se u Staljina, dragoga učitelja i njegova učenika Jožu. (Ima u Staljinovo vrijeme istih situacija: objavljena je enciklopedija u jeku velikih “čistki”, pa čim bi neka glava pala, enciklopedija se morala povući ili revidirati, ne samo iz ustanova, nego i privatnih stanova. Neprozirnim mazivom prebojali bi se tekstovi i slike nepoćudnih pokojnika.)
Tko bi se nadao da će Miroslav Mikuljan i Marija nastaviti izrađivati projekte za nove izazovne i aktualne teme nakon izbacivanja s HRT pa čak i snimati?! Ali ima netko tko pozorno prati i davi polako, zateže omču. Niz sjajnih scenarija odbijeni su u udobnim odajama Biškupića, čudesnoga ministra koji je i drugima s crnih popisa imena činio isto.
Ne potpisuje uvijek gospodin ministar. Ima on vjerne pomoćnike koji “kontrolišu”. Književnik Đuro Vidmarović objavio je knjigu Protiv tmine u kojoj je imenovao književnike i kulturne djelatnike na crnoj listi. Tu je i Miroslav sa svojom Marijom. Sve što diše iole hrvatski, vjerski, domoljubno, treba satrti. Najlakše je to učiniti ako im ne odobriš ni kune za rad. Neki novinari tvrde sve češće da je istina relativna stvar, da je hrvatska samosvijest nacistička i tako redom. Dočepati se nečega preko noći, nečega materijalnoga, nekog utjecajnoga položaja, okrasti ovu zemljicu koja se još jedva dišući otire od krvave kupke u koju ju je uronila srpska grabežljiva ruka i uspavana nepravedna Europa, to je dostojno usklika radosti, osobito kod kameleona koji su od crvene prešli u narančastu ili dugine boje, jer o tome se može pisati, do besvijesti, dodavati, izvrtati, tragati za braniteljima kao krivcima, za nekom crnom ustaškom kapom na skupovima. Davni polet i snaga naroda iz devedesetih kao da kopni, narod se zgrbio, počeo šutjeti.
Miroslav i Marija prate bilo naroda. Obilaze puste krajeve Žumberka i snimaju zapažene filmove o tragičnoj depopulaciji golemih prostora toga bisera naše domovine. Žumberak postaje simbolom nestanka Hrvata i inoga stanovništva. Pustoš i tuga napuštenih arkadijskih prostora gdje protječu pitki potoci i divlji trn miriši uz zarasle staze. Hostijski čisto. Nije to romantična opterećenost, to je bolna stvarnost rapidnoga iščeznuća Hrvata. Gledaš te filmove i osjećaš beskrajnu tugu; lutajući roj asocijacija sumornih pogleda samaca u golemim pustinjama-ljepoticama prepunih uspomena na nekada brojne obitelji.
Dotle neki grakću zadovoljno o zločinima Hrvata koji nikada i nigdje ne prolaze- snimaju agresore kao žrtve, živi se u rastućoj inverziji. Mikuljan ima planove unatoč progonu i ponižavanjima, bolesti i naporima da dobije kakvu dotaciju za izvrsne scenarije koji se okreću u Marijinom fokusu osobama, ne samo iz suvremenosti, nego i prošlih značajnika.
Filmove često prikazuju u dvorani Hrvatske kulturne zaklade, ali i na festivalima domaćim i stranim. Utemeljuju Festival sakralnoga filma na Trsatu. Već na početku pristiže veliki broj dokumentarnih filmova koji bilježe sudbine do tada nepoznatih osoba. Neki od tih filmova mala su remek-djela, mnogi svjedoče o nasilju komunističke vladavine. Festival nema materijalne potpore. (Blaženi Miroslav Bulešić, svećenik koji je doslovno zaklan u malom istarskom mjestu poslije Drugoga svjetskoga rata, o njemu je snimljen film i prikazan na spomenutom festivalu.)
Domoljublje je omrznuto, baulja u kaosu egzistencije, a istaknuti intelektualci su proglašeni kretenima i bačeni u zapećak
Miroslav Mikuljan u razgovorima za tiskovine otkriva svoje namjere da snimi mnoge teme koje su tužni memento hrvatske povijesti, otkrije zapretane istine i zato ostaje na nišanu raznim zadrtim crvenokošuljašima. Oni se okupljaju na “sjedećim emisijama” HRT i javnost je zgranuta koliko laži odjednom postaje istina, koliko mržnje curi niz jezike iste “moćne gomilice”, a kad im netko odgovori, oni to prozovu “govorom mržnje”!!! Domoljublje je omrznuto, baulja u kaosu egzistencije, a istaknuti intelektualci su proglašeni kretenima i bačeni u zapećak. Jedva pismena budaletina proglašava jednoga Slobodana Novaka starim kretenom, Petar Selem se obraća javnosti u relevantnoj Republici i polemizira s tim istim crvenim društvom te piše: “Što znači pomirenje? Znači li to oprost onima koji su zatirali hrvatsku slobodu, koji su što tvorno što prešutno bili uz njene zatirače i protivnike? Jer, u Hrvatskoj se ideologija događala ne samo kao ideologija, već u izravnoj svezi s nacionalnim opredjeljenjem. Biti jugoslavenski komunist značilo je neprijeporno biti protiv hrvatske države, hrvatske slobode…..Ali, da bi došlo do pomirenja, oprostiti onima koji su zastupali i provodili zlo samo, i dokinuti onu bitnu razdjelnicu što razlučuje zlo djelovanje i zao život od dobrog djelovanja i dobrog života? Ne znači li to u konačnom slijedu, izjednačiti i progonitelja i žrtvu? A to se u Hrvatskoj našeg vremena i našeg pomirenja i zbivalo i zbilo.”
Na primjerima dva filma, od kojih je samo prvi prikazan na HRT i u HKZ, zabilježila sam opširne recenzije iz kojih izdvajam mali dio. Jedan je igrani film “Doktorova noć” prema noveli Milutina Cihlara Nehajeva, za koji scenarij potpisuje Marija Peakić Mikuljan, a režiju Miroslav Mikuljan.
Ovu relativno kratku novelu uprizorili su kao igrani film u trajanju od jednoga sata. To vremensko kratko razdoblje začudno je uspješno sintetiziralo sadržaj: intimni život doktora u provincijskom zabačenom mjestu negdje u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća, potom gotovo cjelokupni sociološki milje prikazanih i neprikazanih stanovnika; dotaklo ambijent blatnoga, mračnoga sela čiji stanovnici nemaju novaca da plate doktoru za lijek, pa se često čuje: Bog plati! Otvorilo se i duboko razgrnulo pitanje intelektualca u Hrvatskoj toga doba, kad ni jedan Matoš nije bio baš ništa, a kamoli neki bezimeni seoski liječnik. Kroz film kao da protječe plava traka vječnosti, jer sve je u mraku, ali posve jasno se vidi bijeda i amarkordovska realistična amblematična dubina čudesne izgubljenosti u kojoj se odvija priča o životu po pravilima aristotelovske estetike. Početak, razvoj radnje, klimaks u sukobu doktora i njegove žene koja traži obećane novce što ih je trebalo zaraditi.
Najvažnija rečenica u cijelom filmu odaje svu hrvatsku dramu toga kuenhedervarovskoga doba: tu nema nikoga od koga bi mogao uzeti novce!! Njeno nerazumijevanje i njegova savjest u silnom sukobu te tamne noći koja mistično navješćuje neku nesreću. Jer, u tom selu gdje vladaju šarlah, difterija, tifus, svrab i druge bolesti, gdje bijeda uzima danak u životima tek rođene djece, u zabiti gdje vlada nepismenost a postotak ljudi koji imaju pravo glasa iznosi dva posto, on ima sačuvanu samo dušu koju mu nitko, pa ni žena, ne mogu uzeti! Scenski i glumački sjajno odigrano – Mustafa Nadarević briljira u glavnoj ulozi, ali i sporedne uloge tekstom i režijskim zahvatima postaju simbolima ne samo jedne osobe, nego cijeloga staleža: nezaboravna je uloga Krune Valentića koji ulazi u krčmu gdje gospoda kartaju, skida svoj zgužvani masni šešir i klanja se gosponu doktoru, kao zahvalu, ali ga ne pripuštaju sasma blizu.
On veličanstveno i neponovljivo izvodi taj ritual zahvalnoga bijednika. Gospon su doktor povratili od pića i nemira, uzrujanja, pa sad sjedi u depresiji koja je takva na njegovu licu, da sabire sve depresije ne samo njegove, ne samo od te noći. Ta je depresija stoljetna, ostala do danas u ovoj našoj na prvi pogled posve slobodnoj Hrvatskoj. Ta je depresija i poznata hrvatska šutnja koja očajnički raste, muči velike duhove, sagiba glave mnogima, i dopušta prizemno i biološko preživljavanje. Ni Kruno Valentić ne dospijeva izgovoriti ništa: on dva puta skida zgužvani, ljepljivi, stari šešir koji govori kao i gazda bez teksta. Scena koja je objasnila sve o socijalnom, psihološkom, obrazovnom i svakom drugom statusu čitavoga seljačkoga naroda.
Drama je zaokružena svim elementima: scenarijem, glumom, scenografijom, glazbom i režijom.Jedna je kulisa modra provincijska noć, druga diskretna glazba. Scenarij i režija uspjeli su za jedan sat sabiti gotovo najširu povijesnu sliku tragedije hrvatskoga sela koncem 19. stoljeća. Na koncu se rasplet događa kao katarza: doktor ne uzima novac od mrtvoga čovjeka iz vlaka. Ostaje lagan, neopterećen, pošten, usred hrvatske magle i carevine koja je nestala u ruševinama Prvoga svjetskoga rata.
I ne na kraju riječ o jeziku u filmu “Doktorova noć”. Svi glumci poznaju dobro hrvatski jezik, njegova četiri akcenta, sintaksu, što je danas uglavnom nestalo ne samo na HRT, nego i na kazališnim daskama.
Čudom su urednici HRT stavili taj film na program jer danas se više takvi ne snimaju. Nema dramskoga programa, a ako ga ima, radi se o blasfemiji, banalnostima, polupornografiji i amerikanijadama. Mora biti psovke, seksa u živo, silovanja, scenaristi se moraju prilagođavati sve nižem duhovnom ništavilu, moraju vrijeđati branitelje, Crkvu i naravno Domovinski rat, slaviti nacionalnu manjinu koja je pomognuta slavnom JNA poklala tisuće ljudi. Bez toga slavlja – nema dotacija!
Dokumentarni film “Ljudi s mliječnoga puta” začet je originalnom idejom Miroslava Mikuljana i Marije Peakić Mikuljan. Autori su dobili tri nagrade za taj film:u Splitu na Međunarodnom festivalu dokumentarnoga filma kao ekološki primjer filmskoga ostvarenja; u Zagrebu na Međunarodnom festivalu dokumentarnih filmova u konkurenciji 700 filmova osvojili Nagradu publike, te konačno na Danima hrvatskoga filma nagradu Oktavijan. Ali prikazivanje toga filma na HRT- ni govora!
Male sudbine nepoznatih proizvođača mliječnih proizvoda postaju u tom umjetničkom ostvarenju metafore za cijeli najsnažniji dio naroda koji nas hrani- seljački sloj.Taj agricola prevodi se u rječnicima s težak, ratar. Kao da je riječ seljak zazorna, kaže lik u filmu, ja sam seljak i ne sramim se toga, ali moja djeca – ne znam hoće li se baviti tim poslom.
Nema u tom životu prostora za pleonazme, makabrističke igre ispraznih duhova, ioneskovskog iščekivanja. Svakoga dana postoji jedna te ista, a opet nova igra, u bezmjernoj odanosti istoj stvari koja se ne može zamijeniti ni jednom drugom: od ranoga jutra do zapada sunaca služi se blagu i zemlji. Dva snažna antejska pojma koja ne dopuštaju da čovjek postane iverje koje vjetar raznosi svijetom, baca u gradske kaveze kao ptice, kaže jedan od likova u ovom filmu.
Film je pomnim kadriranjem uhvatio lica, prirodu, i stvorio amforu za ljubav prema zemlji, blagu i nebu. Likovi seljaka doimaju se kao pobjednici nad prirodom s kojom su se srodili, a opet su slobodni i tu je negdje poanta. Tu je i neizravan odgovor zašto je komunizam želio uništiti prvenstveno seljaka. Samo ovisne ljude možeš manipulirati, a seljak sam određuje svoje profano i sakralno vrijeme života i rada. Ima vremena i za kreativnu dokolicu(vez, crkveni godovi, nošnje, cvjetnjaci, kuća i njena ponutrica ispunjena glasovima djece…) i poštovanje jedanaeste zapovijedi: ljubi zemlju koja te rodila.
Bez plitke sentimentalnosti ili glorificiranja kamera prati scenarističke pojedinosti: oko, ruku, odgrnutu košaru, lice, seli se u pejzaže izbrazdane zelenim, žutim ili smeđim trakama zemlje, čuje se pjesma kao jeka svega prošloga, svega što je narod mogao stvoriti, ona je kao i likovi: claritas, integritas, consonantia. Ambijent i sav život je ona kartezijanska mjera podnevnoga sunca i noćna mira sa zrikavcima na našim poljima. Ona je vedrina i tuga, raspojasani Dionisov skok i apolonijska ljestvica koja vezuje redateljevom rukom logične mozaične slike.
Film je ujedno i tema o mogućoj propasti hrvatskoga sela. Ali to očito na HRT nikoga ne zanima.
Ovim primjerima mjerimo gotovo sav umjetnički rad Miroslava Mikuljana i Marije Peakić Mikuljan, nedostatno, ali znakovito. Pojedinac i šira zajednica u
zagrljaju, povezani istinskim i teškim pitanjima hoda po zemlji, pritisnuti križevima, trpnjom i nadom. Nezaboravna je kamera na oku blaga- kravlje oči su blage, tužne, podatne i pitome.Stoga se blago voli, kaže seljak u filmu i ono vas voli, osjeća vaš dodir na čelu ili boku. Humanost i ontološki, topli uron u ljudske živote i sudbine, u sveukupnost danosti što nam je namijenjena u životu. To je bio credo Miroslava Mikuljana. Ljudski i umjetnički.
