Ovi sveti Kristovi mučenici umrli su za vjeru na hrvatskoj zemlji, u gradu Cibalae, današnjim Vinkovcima.
Sveti Euzebije, biskup i mučenik 258. godine.
Vjerojatno je mučen u vrijeme krvavog „gornjeg progona” (249.-260.), djelovao je u Cibalama.
Ime mu je grčkog podrijetla, vjerojatno potječe od doseljeničke grčke obitelji, koja je živjela u gradu Cibalama, i bavila se zanatom ili trgovinom. Euzebije se posvetio crkvenoj službi. Postao je i biskup kolonije Cibalae. O njegovom biskupskom radu ne znamo ništa. Ne poznaje ga ni Rimski Martirologij. Za njega znamo samo po Jeronimovu Martirologiju i mučeničkim aktima svetog Poliona, a ta su svjedočanstva velike vrijednosti o Euzebijevoj povijesnosti. Njegova pripadnost sirmijskoj metropoliji ne može biti upitna.
Cibalski je biskup Euzebije uhvaćen od progonitelja kršćanske vjere u samim Cibalama dana 27. travnja. Istoga je dana priveden sudu i saslušan. Proglašen je krivim što je kršćanin i biskup Kristovih učenika u Cibalama. Osuđen je na smrt radi Kristovog imena. Euzebije je podnio mučeničku smrt 27. travnja. Isti je dan bio uhićen i isti je dan pogubljen u Cibalama – Vinkovcima.
Ostalo nam je nepoznato, kakvom je mučeničkom smrću završio. Ne znamo je li mu odrubljena glava, ili je spaljen, ili je bačen u rijeku. Na žalost, nije nam označena ni točna godina njegova mučeništva. Vjerojatno 258. godine, kad su biskupi morali pod prijetnjom smrtne kazne priznati državne bogove rimskog carstva.
Kršćani su slavili godišnjicu smrti svoga svetoga biskupa Euzebija i to je vidljivo po tome, što u Polionovim spisima, koja su napisana za liturgiju čitamo: „Mi s veseljem svetkujemo spomen ove dvojice (Euzebija i Poliona) junaka i molimo Svemogućega, nek nas učine dionicima njihovih zasluga”.
Sveti Polion, lektor i mučenik (+304./305.)
Čini se kako je bio porijeklom iz Cibala. Njegovo ime otkriva činjenicu kako je bio domaći. Pulio nije ni latinsko, a još manje grčko ime. Njegovo je pravo ime Pulio, a ne Polio. Trinaest se puta spominje u njegovim spisima Pulio, a ne Polio.
Kao kršćanin u svojoj mladosti vjerno je vršio službu čitača ili lektora na susretima u crkvi. Tijekom vremena postao je obrazovan i školovan mladić. Postao je „primicerius lectorum” ili drugim riječima učitelj i odgojitelj pripravnika za crkvene službe, a u prvom redu lektora.
Za vladavine cara Dioklecijana i Maksimijana (284.-305.), počelo je krvavo progonstvo kršćana. Probo, sirmijski prefekt, upravitelj velike rimske pokrajine, počeo je odmah provoditi u djelo carske ukaze. Kad je stigao u Cibale 27. travnja, isti dan pohvatani su kršćani koji nisu htjeli žrtvovati rimskim bogovima.
Prvi su na udaru bili klerici. I tako po njegovu nalogu bijahu pogubljeni u Singidunumu (današnji Beograd), svećenik Montan, u Srijemskoj Mitrovici, slavni biskup Irenej i đakon Demetrije. U Vinkovcima, baš na godišnjicu smrti svetoga biskupa Euzebija, nešto malo kasnije, njima se pridružio i mladi i poletni lektor Polion, poznat po svojoj revnosti i zauzetosti u vjeri.
Doveden je pred namjesnika Proba, ali nije pokazao pred njim ni najmanji znak straha ili zaplašenosti. Znao je kako za svoju vjeru mora svjedočiti i zato je potpuno slobodno rekao kako se zove i koju službu u Crkvi vrši. Namjesnik ga je optužio kako je i on jedan od onih što djevojkama tjeraju strah u kosti pred brakom i što ih nagovaraju na neku ispraznu bračnu čistoću i djevičanstvo.
Probo je ostao iznenađen njegovim hrabrim svjedočenjem vjere i kršćanskih istina. Ali, kako bi se izvukao iz neprilike, cinički je odvratio: „Koja li je korist od toga što sa smrću netko izgubi ovo svjetlo i sve tjelesne radosti?” On je – kako bi rekao Bergson – u prevelikom tijelu imao premalu dušu. Nedostajala mu je dimenzija duha, koje je Polion bio pun.
Polion mu je na to odgovorio: „Vječna je svjetlost daleko uzvišenija i nadmoćnija od ove zemaljske, i neprolazna su dobra daleko slađa od prolaznih. Nije razumno ono što je trajno zapostaviti prolaznome i nesigurnome.”
Namjesnik je uvidio kako s hrabrim i mudrim mladićem, raspravljanjem neće doći daleko, stoga se poput svih silnika, što ne poštuju tuđe mišljenje i slobodu, poslužio silom i zaprijetio mu kako će ga poslati u smrt.
Ali, Polion nije bio čovjek bez značaja i prijetnjama se nije dao zaplašiti. Odlučno je odbio žrtvovati rimskim bogovima. On je za svoje uvjerenje bio spreman poginuti i stoga je mirno odvratio: „Čini što ti je naređeno, a ja ću slijediti nauk svojih učitelja te s radošću poći na muke što me čekaju.”
Probo je odredio neka ga živa spale. Kazna je bila odmah izvršena na mjestu udaljenu jednu milju od grada. Prvak lektora se preselio u vječnu slavu kao pravi pobjednik 27. travnja 304. godine. To je onaj isti dan, kad je prije toliko godina tijekom „gornjeg progona” (249.-260.) pretrpio mučeništvo cibalski biskup Euzebije. Nebeski rođendan i mučenika Poliona i mučenika Euzebija dogodio se isti dan, ali ne i iste godine.
Izvještaj o vinkovačkom mučeniku nalazi se u spisima: „Mučeništvo svetog Poliona”, koji je vjerodostojan.
U Jeronimskom Martirologiju sveti se Polion spominje 29. svibnja, kad se slavi i u Vinkovcima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
