U posljednja dva desetljeća se ponovno mnogo raspravlja o ulozi oca u životu djeteta, kao da je jedno vrijeme otac u obiteljskim odnosima bio stavljen “sa strane”, piše psihijatrica dr. med Marija Bogadi na stranicama Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba.
Iako starija znanstvena literatura piše o majci kao prvom objektu djeteta, često se zanemaruje naglasiti da otac nije izuzet iz života djeteta te da dijete stvara i svoj odnos s ocem od rođenja, zasebno od odnosa s majkom.
Dvije odvojene uloge privrženosti
Vrijedno je ovdje spomenuti jedan zanimljiv intervju sa Sir Richardom Bowlbyiem, sinom Johna Bowlbya koji je poznat po svojoj teoriji privrženosti. U tom intervju koji je vođen u Londonu u veljači 2009. godine, Sir Richard je odgovarao na pitanja o ulozi oca kao figure privrženosti. Navodi da su istraživači otkrili da su djeca koja se ističu u društvenim situacijama kao mlade odrasle osobe, imali tzv. dvojnu privrženost, tj. privrženost majci koje su pružale trajnu sigurnu bazu i pozitivan model za prisne odnose unutar obitelji, i privrženost ocu koji su osiguravali uzbudljivu igru i interaktivne izazove.
Čini se da postoje dvije odvojene uloge privrženosti, ali jednako značajne funkcije – jedna koja pruža ljubav i sigurnost, a druga koja osigurava uključenost u uzbudljivim i izazovnim iskustvima. Obje su prisutne kod svakog od roditelja, nekad podjednako, a nekad jedna u većoj ili manjoj mjeri od druge. Dakle, otac nije figura sekundarne privrženosti, već još jedna figura primarne privrženosti dok figure sekundarne privrženosti mogu biti baka, djed, drugi braća i sestre, odgojiteljice u vrtiću, tete, rođaci, učitelji.
Dijete uči uspoređivati oca i majku
Neki autori naglašavaju kako otac, s jedne strane, uvodi različitost, separaciju i vanjski svijet u svijet djeteta, a s druge strane, i on je simbol sigurnosti i zaštite. Otac je tu kao stvarna osoba koja uspostavlja aktivan odnos sa svojim djetetom, a dijete prepoznaje različitost i ograničenost odnosa sa svakim od roditelja. Rani svijet odnosa djeteta s ocem, uključuje mnogo od onoga što postoji i u djetetovom odnosu sa svojom majkom, ali se ipak u biti razlikuje od odnosa majka-dijete, jer je otac različit. U ovom dijadnom odnosu, dijete upija očev način na koji se odnosi prema svom djeteu. Razlika između roditelja, uključujući spol, odvojenost, višak ili manjak, interakciju stilova, potiče razvoj mišljenja i proces simboličkog mišljenja, simbolizacije kod djeteta. Realitet tjera dijete u proces razlikovanja između njegove majke i njegovog oca, njihovih različitih odnosa, nesavršenosti, i potreba. On uči uspoređivati.
Ako se vratimo intervju sa Sir Richardom Bowlbyiem, zaključujemo da je teorija privrženosti usmjerena na kvalitetu odnosa potrebnih djetetu kako bi se postigao osjećaj sigurnosti kod opasnih okolnosti. Ovaj autor smatra da moramo ispitati instinktivnu ljudsku potrebu za otkrivanjem, uživanjem i osjećajem postignuća i gledati na emocionalne i socijalne implikacije na razvoj djece, čak i kada te potrebe nisu prisutne.
Dvoroditeljske obitelji
U obiteljima u kojima postoje dvije osobe koje sudjeluju u podizanju djece, jedan roditelj je obično više figura privrženosti za pružanje trajne sigurne baze i utočište sigurnosti u vrijeme nevolje, a drugi roditelj je više figura privrženosti za pružanje istraživanja i uzbuđenja kada su uvjeti povoljni – različite uloge, ali jednako značajne. Prisutno je preklapanje kod oba roditelja različitog stupnja između ove dvije uloge privrženosti, ali svaki roditelj će obično dati naglasak na jednu ili drugu vrstu odnosa privrženosti.
Prema tome važno je naglasiti zašto očeva osjetljiva i prikladna uključenost u odnos s djecom ima tako veliki stupanj pozitivnog utjecaja na njihov život kao odraslih, ekvivalentno ulozi majke. Isto tako bi se moglo vidjeti zašto očeva emocionalna nedostupnost, odvajanje ili gubitak može imati sličan stupanj negativnog utjecaja kao i emocionalna nedostupnost, odvajanje ili gubitak majke, ali na različite načine i iz različitih razloga. Da djeca budu kasnije uspješna trebaju dva različita sustava: prva je da znaju gdje je sigurna baza da se vrate kada aktivnost završava ili nešto pođe po zlu, a druga da imaju pouzdanog suputnika koji će im pokazati put. Ponekad oba roditelja pružaju jedno i drugo, a ponekad se razlikuju: jedan pruža jedan aspekt privrženosti, a drugi drugu.
Utjecaj kulture na model dvostruke privrženosti
Dakle, očevi imaju presudan utjecaj na višegodišnji društveni razvoj svoje djece, oni igraju ulogu pouzdanih suputnika. Roditeljski sklad čini se da predstavlja značajan preduvjet za ishod emocionalnog stanja djeteta. Treba napomenuti da su obiteljski sukobi povezani sa širokim rasponom negativnih ishoda za djecu te da su roditelji u sukobu u manjoj mogućnosti pružanja dobrog suroditeljstva. Osim toga, ako je dijete izloženo roditeljskom neskladu, koji rezultira roditeljskim razdvajanjem, djetetov zdravi emocionalni život je ugrožen. Ako nema bračnog nesklada i odnosi se iznenada prekinu, rezultati su još gori.
Kultura igra važnu ulogu i John Bowlby vjeruje da se model dvostruke privrženosti uglavnom odnosi na zapadnu kulturu. U istočnim kulturama težište je na kolektivizmu, a rjeđe na individualizmu. Različite kulturne vrijednosti će rezultirati različitom društvenom praksom.
