Komunisti u Kini žele povećati ‘proizvodnju ljudskih bića’ novom demografskom politikom

komunisti demografija
Foto: fah, Anthena Lao; Fotomontaža: Narod.hr

“Najavom ‘politike tri djeteta’, Xi Jinping jasno poručuje kako želi povećati “proizvodnju ljudskih bića”, piše Steven W. Mosher, osnivač i predsjednik Instituta za populacijska istraživanja. On je prvi američki društveni znanstvenik koji je 1979. posjetio Kinu i svjedočio prisilnim pobačajima kojima su tamošnje žene bile uvjetovane tijekom donedavne “politike jednog djeteta”.

LifeSiteNews prenosi njegov komentar na novu kinesku “politiku tri djeteta” kojom Partija pokušava povećati radnu i vojnu snagu zemlje za budućnost. Strahote komunističke strahovlade u Kini otkrio je svijetu, a Američki kongres ga je u mnogo navrata pozivao zbog njegove stručnosti na polju proučavanja svjetske populacije, demografije te povrede ljudskih prava u Kini. Redoviti je gost raznih televizijskih emisija, a objavljuje i u brojim publikacijama. Oženjen je i otac devetoro djece. Njegov komentar prenosimo u cijelosti.

> U strahu od demografskog sloma u komunističkoj Kini dopuštaju troje djece

> Demografski slom komunističke Kine – što čeka svjetsku velesilu u 21. stoljeću?

> Analiza: Gdje je nestala Kina?

> Ekonomski uzlet Kina platila ubojstvom 400 milijuna nerođene djece 

“Upravo sam vršio jedno istraživanje u kineskoj komuni kada je 1980. šačica staraca koji upravljaju Kinom odjednom proglasila “politiku jednog djeteta”. Svjedočio sam najužasnijem programu kontrole populacije u svijetu. Trudnice su bile uhićivane i kažnjavane zato što su bile – trudne. Bile bi podvrgnute neprestanoj propagandi o tome kako – za dobro države – trebaju pobaciti svoju djecu. U konačnici su, htjele one to ili ne, izvršeni pobačaji, a žene sterilizirane.

“Politika jednog djeteta” nastavila se desetljećima, s potrebnim prilagodbama pojedinom vremenu. Dovela je do stotina milijuna prisilnih pobačaja i sterilizacija, a prouzročila je i val ženskog čedomorstva. U početku su obitelji uz porođajni krevet držale kantu vode kako bi, ako se rodi djevojčica, odmah usmrtili dijete. Kasnije je ultrazvuk omogućio selektivnom pobacivanju milijuna djevojčica. Prema mojoj procjeni, ovom je politikom usmrćeno oko 60 milijuna djevojčica, što rođenih, što nerođenih.

Suvišno je reći da je ova politika smanjila stopu rađanja u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu. Do 2015. Nacionalni ured za statistiku u Kini izvijestio je da Kineskinje u prosjeku rađaju 1.05 djece. To je druga najniža stopa rađanja u svijetu – nakon malenog Singapura – i recept za demografski i ekonomski suicid.

Od 2016. Kina je užurbano počela provoditi “politiku dva djeteta”, ali broj rađanja u narednim godinama kontinuirano opada. Tijekom 2020. rođeno je samo 12 milijuna djece, za razliku od 14.65 milijuna prethodne godine. Najniži je to broj rađanja u Kini još od velike gladi koja je 1961. pogodila tu zemlju i za vrijeme koje je u Kini oko 42.5 milijuna ljudi umrlo od gladi.

Prije nekoliko tjedana, šačica ljudi koji vladaju Kinom odlučila je dopustiti kineskim parovima čak troje djece. Ovaj iznenadni potez donio je komunistički diktator Xi Jinping s kolegama iz Politbiroa, a državna medijska kuća Xinhua kratko je izvijestila da je ova promjena “aktivan odgovor na starenje populacije”. Bez objašnjenja o tome kako je do tog starenja uopće došlo. Izvidnice proletarijata – kako se kominističke partije vole nazivati – nikada se ne ispričavaju.

Blago je reći da kineska populacija stari, kad je problem prouzročen 40-godišnjom populacijskom kontrolom. Ne samo da Kina danas stari – ona doslovno umire, svake godine puneći više lijesova nego kolijevki. Kineski komunistički vođe sada se brinu hoće li imati dovoljno radnika i vojnika za tvornice i vojsku budućnosti.

Istovremeno, upitno je hoće li nova “politika tri djeteta” uspjeti – barem dok je na dobrovoljnoj bazi. Problem je u tome što je broj mladih žena desetkovan tijekom desetljeća “politike jednog djeteta”. Deseci milijuna kineskih parova, očajnih za sinom, pobacivali su žensku djecu, ubijali ih pri rođenju ili ostavljali da umru. Jednostavno nema dovoljno mladih žena pomoću kojih bi se htio predusresti predstojeći populacijski slom – osim ako se baš svaka plodna žena u Kini ne uda i rodi troje djece. Ne mogu zamisliti što bi mlade, urbane, zaposlene žene moglo natjerati da se na takav način posvete majčinstvu.

Zapravo, neke su od njih odgovorile na novu pronatalnu politiku ismijavanjem – ili barem onim što je u komunističkoj cenzuri najbliže ismijavanju. “Nemojte me nasmijavati”, jedan je od komentara na novu politiku na tamošnjim društvenim mrežama. “Vjenčani parovi imaju četvero starijih roditelja o kojima skrbe. Ako tomu dodate još troje djece, nećete imati život.”

Naravno, ako ne upali nagovaranje, lako mogu zamisliti kako kineski vođe koriste prisilu. U stvari, lokalni partijski dužnosnici već govore da ljudi trebaju ustrajno raditi na “pravljenju djece”. Kao što je profesor Nie Shengzhe pisao 2018., “samo snažno vodstvo Partije može riješiti ovaj problem katastrofalnog populacijskog pada.” Njegovi su savjeti uključivali poslovno promicanje isključivo onih osoba koje imaju više djece, kažnjavanje onih koji koriste kontracepciju i zabranu izvođenja pobačaja u bolnicama.

Hoće li Xi Jinping poslušati ove savjete? Ne, ako se sjeti uputa Mao Ce-tunga po tom pitanju. Pokojni diktator i uzor Xi Jinpinga u svemu, u poznatom je govoru iz 1957. kazao kako “reprodukcija mora biti planirana. Po mom viđenju, čovječanstvo je posvema nesposobno upravljati samo sobom. Ima planove za tvorničku proizvodnju, za proizvodnju plahti, stolova, stolica i čelika, ali nema nikakvih planova za proizvođenje ljudskih bića.”

Najavom “politike tri djeteta”, Xi Jinping jasno poručuje kako želi povećati “proizvodnju ljudskih bića”. Nitko tko je svjedočio brutalnom provođenju “politike jednog djeteta”, kao što ja jesam, ne sumnja da Jinping barata sredstvima kojima će provesti svoj plan. Predviđam da ćemo, u roku od nekoliko godina, u Kini gledati masovnu pojavu “prisilnih trudnoća” rukovođenih Komunističkom partijom, koja očajno želi povećati stopu rađanja.

Međutim, koju god politiku da Partija sada primijeni, bit će to premalo i prekasno. Djeca pobačena prije 20, 30 i 40 godina, danas su ti radnici koji nedostaju. Već je do 2016. Kina okusila manjak radne snage u iznosu od 4 milijuna radnika. Taj će se manjak u narednim godinama samo povećavati. Kina će, tako, izgubiti preko 100 milijuna radnika u narednim desetljećima, kako stariji radnici budu odlazili u mirovinu. A neće biti nikoga tko bi zauzeo njihovo mjesto.

Porast kineske ekonomije od 1995. do 2010. oslanjao se na prividno beskrajnim zalihama radne snage koja je emigrirala iz ruralnih područja u gradove kako bi se bavila jednostavnim proizvodnim zanimanjima na tvorničkim linijama. To je Kinu podiglo među zemlje sa srednjim prihodom per capita od 12.000 dolara. Ipak, sada ove radničke zalihe ponestaje, a isti oni jednostavni poslovi na traci premjestili su se u Indiju, Vijetnam i Meksiko. Ako ovom dodamo inovacijsku nesposobnost Kine, uvjetovanu korupcijom i krađama intelektualnog vlasništva, ta će se zemlja naći u onome što ekonomisti nazivaju “zamkom srednjeg prihoda”.

Put od srednjeg do visokog prihoda, koji iznosi oko 20.000 dolara per capita, mnogo je teže prijeći. Treba prijeći s proizvodnje robe niske dodane vrijednosti na onu visoke vrijednosti. To, pak, zahtijeva inovacijsku ekonomiju koja je sposobna stvarati i razvijati sofisticirane proizvodne procese visoke tehnologije.

Kina bi izbjegla ovu zamku samo zbog mnogoljudnosti, da deseci milijuna nisko plaćenih radnika i konzumenata – potrebnih za ostvarivanje ekonomskog plana – nisu pobili “genijalci” koji upravljaju Kineskom komunističkom partijom.

Može Xi Jinping najavljivati “politiku jednog djeteta” koliko hoće. Može prisiliti svaku mladu Kineskinju na pristanak, bez obzira htjela ona to ili ne. Ali bit će potreban jedan generacijski vijek prije nego li djeca ove politike dođu do radničke dobi. To je već prekasno za ikakvu promjenu postojeće demografske i ekonomske krize koja Kinu sada drži u šaci.

Napokon je eksplodirala vremenska bomba kineske demografije, koja je zadnjih 40 godina čekala aktivaciju. Rezultat će biti poraz sna Komunističke partije Kine za svjetskom dominacijom, ako ne i poraz same Partije. Možemo se samo nadati.”

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/lifesitenews.com

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.