Beskorisni sam sluga.
Kako pomalo rastem tako se pitam je li dovoljna služba koju činim? Činim li ju jer mi je tako Bog postavio na put sa zahvalnošću ili je pak samo odradim da je odradim, bez posebnog osjećaja? Jer, što mi vrijedi pohoditi “sve” ako se cijela ne predam Bogu za obraćenje ne očekujući ništa od plaće već očekivajući samo živjeti u Njegovoj milosti? Ili, molim li za situacije koje činim bez osjećaja da mi otvore oči muljave i da progledam, barem malo?
Ljudi me često pitaju kako sve stignem? Moj odgovor je da uglavnom ne stignem.
U velikoj obitelji uvijek ima posla
Velika obitelj je veliki biznis. Jedan hostel koji se nikada ne zatvara, nema sezonskog rada i apsolutno uvijek ima posla. I skoro nikada nema odmora. Ni po danu ni po noći. Rijetki su trenuci potpunog mira koji traje nekoliko sati. Nema ga. Na meni je da služim kao na pokretnoj traci, ponavljajući jedne te iste stvari iz dana u dan. I zasitim se. Ne mogu uvijek s osmijehom i ljubavlju davati stoti put čašu vode ili po stoti put prematati pelene, ili po peti put čistiti razbijenu čašu…. i vidim da tu padam i da jedino što vidim jest crnilo… potraje to stanje ponekad čak i nekoliko dana ali vidim da kad pustim Boga u tim trenucima u svoj život bude milosno i uvijek rezultira nekim darovima. Bude milosno kad napokon priznam da ne mogu sama i da u meni nije ostao ni jedan atom snage da ustanem na noge, baš tada s Njim učinim najdivnije stvari, počinjem spoznavati sebe i sve svoje slabosti. Jer, sluga sam Njegov. Činim što sam dužna činiti. A to održava moju poniznost a otkriva moju oholost.
Nije sramota biti sluga
Da sam, evo, u stanju vidjeti svoje slabosti, nemire, valove, bure, oluje, vjetrove, mane … a opet da vidim svoje mogućnosti, kreposti, talente koji su mi dani i da ih mogu koristiti. Svaki talent u svakoj svojoj oluji jer znam da će me to ojačati; svaku krepost na buri, svaku svoju mogućnost čak i kad vjetrovi pušu jer znam da činim zato što sam to dužna činiti. A opet da mogu raspoznati svoje granice i stati kada ne znam ili ne mogu i pomoliti se za tu nakanu.
I nije sramota biti sluga. I Isusovi učenici su bili. I nije sramota ne moći, nije sramota ne znati, nije sramota priznati sam sebi da nas ponekad neke stvari prerastu i da nam ih On nije namijenio već smo sami odlučili misliti da to možemo. Ali moramo biti spremni priznati da smo oholice, da nas je obuzela sebičnost, taština i svojevolja. Tu je početak vrtloga naših grijeha koje ako ne zaustavimo iz perioda u period ruši nam se život k’o kula od karata. Zato je uvijek dobro biti taj beskorisni sluga i pustiti Boga da se služi nama.
Lk 17,10
“Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!”
> ’55 minuta’ s Marijom Lukačin: 37 godina, 9 djece, suvlasnica uspješne IT tvrtke…
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.