Imamo djece svih uzrasta – od nekih 10 mjeseci pa do neki dan navršenih šesnaest godina. Sa svakim od njih borimo se na njihov jedinstven i specifičan način – neki su više na mobitelu gledajući tekme, neki više istražuju, neki čitaju, neki obožavaju plejku, neki tablete, a neki su još samo bebe. Nažalost, ili na sreću, zbog prirode muževog posla, skoro na svakom ćošku u našem domu može se naći neki digitalni uređaj, piše Marija Lukačin, koja je pisala kolumne “Mama za 5” za Narod.hr dok je imala petero djece, sada ih ima devetero.
Postavljanje jasnih granica
Sjećam se jednog Božića; imala sam možda 7-8 godina kada sam prvi put dobila veliku kutiju Lego kocka. Nisam se odvajala mjesecima. Kako su me često čuvali deda i baka; govorili su da su legići “zlo” jer ne izlazim više iz kuće i s nikim se ne družim. Meni su te kockice bile sasvim dovoljne da uđem u neki svoj svijet. Tako danas djeluju i svi uređaji koji nas okružuju ako ne postavimo jasne granice; prvo sebi a onda i djeci. Iz dana u dan ispočetka. Ili jednostavno možemo otići u nepovrat… ući u neki drugi svijet iz kojeg je teško izaći; jednak je ovisnosti o bilo čemu drugomu.; drogi, alkoholu, pornografiji..
Praznici su počeli i svi roditelji mogu posvjedočiti da su im djeca više ili manje na digitalijama. Često govorimo o tome ali kao roditelji nekako premalo poduzimamo. Lakše je tako ili jednostavnije dok nas more brige ovog svijeta. Instaliraš dijete tamo negdje i uživaš u svojim patnjama. Često se onda opet znamo zapitati kako “zabaviti” djecu da im ne bude dosadno pod praznicima pa dok smo na poslu ili činimo neke druge stvari izmišljamo za njih razne poticaje ne bi li izašli iz kuće, ispunili svoj dan i super se proveli. Jer, moraju se super provesti. Ali, kod nas su stvari posložene puno jednostavnije. Praznici su odlično vrijeme kako bi svoju djecu naučili samostalnosti, surovom životu koji ih baš neće tetošiti, a lakše im je kročiti kroz život kada iz roditeljske kuće izađu kao definirane osobe.
Što je važno u mojoj obitelji?
Važno je da su stvari na svom mjestu, da naš hostel funkcionira, da je kuhinja čista, ručak skuhan, odjeća oprana, opeglana i složena po ormarima, da su podovi usisani i oprani, kupaonice pristojne… Dakle, kako je Bog stvorio sve savršeno i sve na mjestu, da bi se duša mogla stopiti s Bogom i um s dušom prostor u kojem obitavamo mora biti savršen odnosno onakav kakve su naše mogućnosti a opet dajući sve od sebe. Slobodno vrijeme ne znači zavaliti se na kauč s mobitelom u ruci radeći gluposti, već u svoje slobodno vrijeme naučiti nešto novo i prakticirati staro. Recimo, zašto nije zabavno naučiti ispeći kruh? Ili neki kolač u kojem će uživati cijela obitelj?
Djeca od 12-16 godina apsolutno imaju te skilove. Ili, djeca od 6-9 godina mogu raspremiti suđe iz perilice, usisati podove, skupiti prljavu odjeću i donijeti na pranje… da im bude zanimljivije svoje digitalne uređaje mogu koristiti za razne zadatke. Npr., ideja; što ću danas svojoj obitelji skuhati za ručak? Neka budu maleni veliki. Oni koji će moći odlučiti što će jesti, vidjeti što od namirnica nedostaje, napisati popis, otići u dućan i na kraju pripremiti ručak. Osjećat će se jako važno.
Ili, treba reorganizirati i generalno očistiti kuhinju pa ih možemo potaknuti da pogledaju video uratke na tu temu i neka se par dana bave reorganizacijom ormara i ladica. Naučit će svašta i još k tome počistiti, a na kraju dana iako grintavi osjećat će se ispunjenima. Zašto? Zato što su učinili nove stvari, stvorili nešto svojim rukama i vidjet će konkretan rezultat. U tim zadacima samo vam je nebo granica a ako još dozvolite da se pridruže i prijatelji pa jedan dan kod vas a drugi dan u drugoj obitelji za svoje dijete učinite ćete pravo čudo.
Ako uz to sve dodamo i malo molitve kako je sveta Terezija Avilska pisala, da se u nama i njima pomalo rađa mali svetac; ima li Bogu milije stvari?
Imamo li vremena biti sveci?
Zar nemamo vremena biti sveci?
Gospodine, Ti si također
iznad lonaca i tava,
a ja nemam vremena biti svetica
i Tebi za ljubav
bdjeti noću,
niti mogu
meditirati u jutarnjem sumraku
ni u olujnom horizontu.
Učini me sveticom
dok pripremam obroke
i perem tanjure.
Prihvati moje hrapave ruke
jer su za Tebe postale hrapave.
Može li moj sudoper
biti ravan nekom gudalu
koje izvodi nebesku melodiju
na nekoj tavi?
Tako ju je teško očistiti
i tako je ogavna.
Čuješ li, Gospodine dragi,
glazbu o kojoj mislim?
Prošao je čas za molitvu
dok sam prala suđe
od večere,
a nakon toga vrlo sam umorna.
Dok još ujutro moje srce
pjeva na poslu,
navečer davno prije mene
polazi na počinak.
Daruj mi, Gospodine,
svoje neumorno srce
da u meni radi umjesto mojega.
Svoju sam jutarnju molitvu izmolila
noću
u čast Tvoga Imena.
Izmolila sam je unaprijed
za posao sutrašnjeg dana
koji će biti sasvim jednak današnjem.
Gospodine,
Ti si također
iznad lonaca i tava,
i molim Te
smijem li Ti umjesto osvojenih duša
ponuditi umor
koji me hvata
kad vidim talog kave
i zagorene lonce
u kojima se kuhalo povrće?
Sjeti me na sve
što lako zaboravljam,
ali ne samo zato da bih uštedjela na
stepenicama,
nego da bi moj savršeno prostrt stol
bio molitva.
Iako imam Martine ruke,
ćud mi je Marijina
i kad
čistim crne cipele,
Gospodine, pokušavam
u njima naći Tvoje sandale.
Dok ribam pod,
mislim
kako su one hodale zemljom.
Gospodine, prihvati ovo moje razmatranje
jer nemam vremena za više.
Gospodine, učini od svoje služavke
nebesku princezu;
zagrij cijelu kuhinju svojom ljubavlju
i rasvijetli je svojim mirom.
Oprosti mi
što se toliko brinem
i pomozi mi
da prestane moje mrmljanje.
Gospodine,
Ti koji si pripremio doručak na jezeru,
oprosti svijetu
koji je tada rekao:
“Pa što dobra može doći iz Nazareta?”
> ’55 minuta’ s Marijom Lukačin: 37 godina, 9 djece, suvlasnica uspješne IT tvrtke…
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
