Dijanović: Zapad je s politikama promocije ‘abortus i LGBT prava’ na putu dekadencije

dijanović
Foto: Davor Dijanović

U Njemačkoj prošloga vikenda održan summit G7 značajno je bio fokusiran na rat u Ukrajini, ali je važnu ulogu zauzeo i najavljeni globalni investicijski program za infrastrukturu s predviđenim obujmom od gotovo 600 milijardi dolara do 2027. godine. Najavljena zapadna ulaganja trebala bi predstavljati alternativu kineskom projektu Novoga puta svile (Pojas i put) koji je pokrenut 2013. godine, piše Davor Dijanović za HKV.

Dok dio geopolitičkih analitičara i ekonomista sklonih Pekingu inicijativu izgradnje Novoga puta svile tumače kao grandioznu viziju izgradnje pomorskih i kopnenih putova za povezivanje Kine i velikoga dijela svijeta, kritičari na ovaj projekt gledaju kao na glavni vektor ekspanzije kineskoga utjecaja u inozemstvu. Neosporno je to da se radi o mreži infrastrukturnih projekata čiji je cilj povećati kineski ekonomski i geopolitički utjecaj i projicirati svoje vodstvo u svijetu.

Malezijski premijer Mahathir bin Mohamad nazvao je Pojas i put „novom verzijom kolonijalizma”, a zapadni analitičari sve češće govore o diplomatskoj zamci duga, tj. o tome da Kina koristi Pojas i put kao pokriće za astronomske zajmove kojima će partnere držati podređene kineskim interesima. U tom smislu bivši američki državni tajnik Mike Pompeo okvalificirao je Pojas i put kao pokušaj „kupnje carstva“.

Zapadna alternativa

Zapadna alternativa kineskoj inicijativi Pojas i put trebala bi obuhvatiti velike infrastrukturne projekte u Europi, Africi, Latinskoj Americi i Aziji. Globalni investicijski program najavljen je još prošle godine, no u međuvremenu osim popisa lijepih želja nije napravljeno baš ništa konkretno glede njegove realizacije. Nije jasno ni tko će biti investitori.

Slabo je poznato da je Amerika svojedobna pokušala realizirati svoj Put svile s ciljem ograničavanja kineskih ambicija u Aziji. Tako je 20. srpnja 2011. u Chennaiju u Indiji, Hillary Clinton održala govor „Novi put svile“. Kina je tada bila po strani glede svojega kasnijeg projekta. Američki general Dave Patreus i njegov tim u Središnjem zapovjedništvu SAD-a (CENTCOM) stvarali su strategiju Novoga puta svile s planovima izgradnje infrastrukture koja je trebala proći, među ostalim, i kroz Afganistan i tako neprijatelje pretvoriti u prijatelje, a pomoć u trgovinu. Cijeli projekt trebao je promicati zajednički prosperitet i kolektivnu sigurnost.

Međutim, general James Mattis (poslije i ministar obrane u Trumpovu mandatu), koji je zamijenio Petraeusa u CENTCOM-u, smatrao je da bi Novi put svile trebao voditi State Department, tako da je poništio njegovo financiranje. Prazninu je brzo popunila Kina vlastitom inačicom Novoga puta svile nazvanom „Jedan pojas, jedan put“. Vrlo je brzo osnovan i Fond puta svile i Azijska banka za ulaganje i infrastrukturu. Razlog zbog kojega je Kina uspješna u provođenju svoje inačice Novoga puta svile Leif Rosenberger vidi u tome što Peking zna kako povezati i ekonomiju i sigurnost u svojoj vanjskoj politici, dok američka vanjska politika drži ekonomiju i sigurnost u „odvojenim silosima“.

Slabljenje Zapada i jačanje azijsko-pacifičke regije

Mnogi autori posljednjih stotinjak godina govore o propadanju Zapada. Riječ je o procesu koji se ne događa preko noći, ali koji je nedvojben. Ne samo da slabi politička, nego sve više i ekonomska moć Zapada. Francuski predsjednik Emmanuel Macron pred koju je godinu govorio o prestanku zapadne hegemonije. Moć se sve više seli prema Istoku, prema azijsko-pacifičkoj regiji koju se još u američkim i japanskim strateškim i sigurnosnim dokumentima nazva Indopacifikom. Riječ je o području najvećega gospodarskog rasta s Kinom kao predvodnikom koji se u američkoj strategiji nacionalne sigurnosti od Trumpova vremena smatra kao glavni strateški i sigurnosni rival.

Područje azijsko-pacifičke regije čini regionalni aspekt američko-kineskoga geopolitičkog rivalstva, ali i onaj koji ima konfliktne potencijale za izbijanje vrućega rata. Najopasnije točke američko-kineskih odnosa su Južnokinesko more, Istočnokinesko more i Tajvanski tjesnac. Kina ne može postati regionalni hegemon niti globalna sila ako ne ostvari dominaciju u ovoj regiji i odande ne istisne američki utjecaj.

S druge strane, budući da je riječ o regiji najvećega gospodarskog rasta u koju se seli težište svjetske moći, Sjedinjene Američke Države, ako žele ostati velikom silom, ne mogu napustiti ovu regiju i tamošnje saveznike. U tu svrhu formiran je prošle godine i AUKUS kao združeni nastup anglosfere protiv kineskih ambicija na ovome prostoru. S druge strane, Kina sve snažnije surađuje s Rusijom čime se ostvaruje sada već dvadeset i pet godina staro upozorenje Zbigniewa Brzezinskog o potencijalnom savezu Kine, Rusije, a možda i Irana u formi antihegemonskog saveza.

Uloga Europe?

Europa je do kraja Prvoga svjetskog rata bila centar svijeta, a danas je tek sub-pol američke politike. Europska moć sve više slabi, posebno na političkom planu. I moć SAD-a je u padu. Moć Zapada generalno slabi. Recentne krize, od koronakrize do rata na istoku Ukrajine dobra su prilika za preispitivanje dosadašnjih pristupa i politika i za posvemašnju političku, ekonomsku i intelektualnu mobilizaciju. Na žalost, bojimo se da od toga ne će biti ništa. Veliki je problem zapadnih zemalja kriza državništva. S potkapacitiranim političarima i sa suludim ideologijama (od abortizma do genderizma) današnji je Zapad na putu još veće dekadencije i propadanja.

U vremenima najveće moći znalo se da su kršćanstvo, obitelj i zdrav patriotizam okosnice vrijednosnog sustava zapadne civilizacije. Danas se, u situaciji demografske krize i velike zamjene stanovništva, abortus, gender i LGBT prava ističu kao „fundamentalne vrijednosti“ Zapada. S takvim politikama potpisuje se vlastita osmrtnica. Nadamo da se će nedavna odluka američkog Vrhovnog suda, ali sveprisutnije jačanje konzervativne reakcije na sulude ideologije, dati vjetar u leđa kulturi života i da slijedi velika obnova nekada velike zapadne civilizacije.

O autoru

* Davor Dijanović hrvatski je novinar, kolumnist, povijesni istraživač, geopolitički analitičar i publicist. Četrnaest godina iskustva u online i tiskanom novinarstvu te digitalnim platformama. U rodnom Bjelovaru završio je opću gimnaziju, a na Libertas međunarodnom sveučilištu u Zagrebu magistrirao međunarodne odnose i diplomaciju. Završio je Londonsku školu za odnose s javnošću, smjer Odnosi s javnošću i upravljanje reputacijom, a na Učilištu Petar Zrinski edukaciju za specijalista digitalnog marketinga. Od 2008. do danas objavio oko 1500 novinskih i publicističkih priloga o temama iz područja politike, geopolitike, povijesti i kulture te nekoliko preglednih odnosno stručnih radova. Posebna područja njegova interesa su: suvremena povijest, geopolitika, odnosi velikih sila i međunarodna sigurnost. Autor je knjige “Hrvatska u žrvnju Jugosfere” (2015.) i voditelj podcasta Geopolitički objektiv. U sezoni 2021. – 2022. vodio emisiju „Argumenti“ na Hrvatskom katoličkom radiju. Oženjen, otac četvero djece.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hkv.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.