Bili mladi ili stari, u braku ili samci, bili djeca ili roditelji uvijek nekako taj novac bude kamen spoticanja. Novac nas od malena privlači – za koju lizalicu, kaugumu. Malo kasnije privlači nas za neku bolju kuću ili vikendicu ili auto. Kako rastemo, rastu i naši apetiti. Danas, nitko nije lišen želje za novcem. Nažalost treba nam da bi živjeli ili možda bolje reći da bi preživjeli. Kroz povijest uvijek je bilo nekog oblika trgovanja. Zbog novca a koji daje imanje i moći dan danas se vode ratovi. Što u svijetu, u državama, gradovima pa na kraju i u obiteljima. Koliko dobra, još više zla od njega.
Djeca i novac
No, kako naučiti djecu raspolagat novcem? Kako naučiti da im novac ne postane jedino u životu za čime će ići?
Djeca vrlo često za razna događanja poput rođendana ili sakramenta prikupe pozamašne svote. Prije su to bile marke, danas su to euri. Često znam gledati neku obitelj čija djeca imaju više nego roditelji. Mama vapi za novom kupaonicom a djeca kupuju plejku? Jer, kaže otac u redu je to. Ili, nema hrane u kući i nema se za hranu u kući a dijete si kupuje najnoviji mobitel. Jest da djeca nisu ta koja će “zarađivati” za roditelje al’ dogode se razne situacije kroz život koje često ni ne pitaju je su li ili nisu dobrodošle pa evo… hoćemo li provaliti u te dječje kasice prasice ili će naš ponos sjediti na nekoj popucanoj wc školjki sa kotlićem koji ne radi?
Mlađa djeca
Kod nas je to nekako jednostavno posloženo. Manjoj djeci novac jednostavno uzmemo. Trenutno, nemaju nikakvu potrebu za njim niti iskreno vidim smisao da se novcem igraju, da ga spremaju, da ga prevrću, prebacuju iz kasice u novčanik, gube po kući ili troše uludo. Jedino što time možemo postići jest da broje, da zbrajaju i da se dive što sve mogu kupiti njime. Ovako, kupimo im mi što im je potrebno. A uvijek je nešto potrebno. I to naravno od novca kojeg su dobili. Većinom su muška djeca pa to uvijek budu kopačke, dresovi, lopte… i znaju oni da je to kupljeno od njihovog novca.
Ponekad novac udruže pa kupe nešto konkretno. Tako nam je jednom u kuću ušao trampolin.
Starija djeca
Starija djeca, imaju džeparaca. Mjesečni. Iznos ovisi o godinama. No, svima je jednako to da kupuju sami higijenske potrepštine od toga. Iz dva razloga. Prvi je taj da nauče polako brinuti oko toga što im je potrebno i kupiti to, a drugo da ne uzimaju moje šampone i regeneratore jer su zaboravili staviti na popis za kupnju pa nemaju svoje. Neki od njih pomalo već i zarade npr. čuvajući djecu.
Za njihov novac potičem ih na kupovinu pametnijih stvari. Npr., cure su prošlo ljeto dokupile stvari za svoje spavaće sobe – noćne lampice, zastore, tepihiće, nekakve ukrasne jastučiće i prekrivače za krevete. Vidjela sam da su sretne jer su same nešto učinile. Također, nije im bilo svejedno platiti te iznose. Potrošile su sve što su imale.
Ovih dana skupljaju za hodočašće na koje idu. Osim što treba platiti, potreban je i džeparac. Skoro 7 dana nije malo…
Najvažnije je naučiti…
Ono što želim reći jest to da kod nas mala djeca ne raspolažu novcem niti imaju pravo odlučiti na koji način će ga potrošiti. Htjeli bi oni ali mi smo roditelji. Mi znamo što im je potrebno.
Veća djeca raspolažu novcem. Ono što smo ih naučili kad su bili mali sada je vidljivo.
Velika djeca koja zarađuju dužna su dati u kuću za svoje životne potrebe.
Nevjerojatno koliko puta sam vidjela i još uvijek gledam kako odrasla djeca sa cca. 30 godina a koja zarađuju i dalje iskorištavaju svoje roditelje besplatno živeći u roditeljskom domu i budu sablažnjeni kad ima daš da plate račun od struje pa kažu: “pa ne bude mene tata tak pljačkal, idem na stan”.
I najvažnije od svega je da ih učimo da se ne zgrće bogatstvo u ovom životu. Već da zgrćemo vrijednost za život poslije ovog.
> ’55 minuta’ s Marijom Lukačin: 37 godina, 9 djece, suvlasnica uspješne IT tvrtke…
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
