Već mjesecima pratim tu tešku borbu, najprije tihu, a zatim sve glasniju, za boravak roditelja sa djecom u bolnici. Mnogi argumenti su napisani i izrečeni, mnoge tužne priče ispričane i podijeljene na internetu, čovjeku se čini da više nema ni suza za isplakati nad takvom okrutnošću i barbarizmom, a i roditeljima zdrave djece se srce steže od straha da će se možda i oni u nekom trenutku naći s druge strane bolničkog prozora dok njihovo maleno dijete cijele noći zapomaže i doziva mamu i tatu koji neće doći jer im nije dopušteno. Još je teže kada znaš da je takvih priča još više, jer mnogi šute jer nemaju snage jer ne znaju od koga tražiti pomoć jer je i sama bolest preteška za nositi a kako bi se još borio sa cijelim sustavom, sa javnošću koja je u strahu od epidemije i naglom brigom nad svakim životom koja pak netragom nestane kada treba proslaviti izbornu pobjedu.
U jednom trenutku situacija je izgledala obećavajuće; o problemu se počelo javno pričati, ministar je obećao da će se izraditi naputci i protokoli, pa se došlo sa sramotnom idejom o petnaest minuta posjeta dnevno i nakon toga dalje ništa, kako bi rekli “izjeo vuk magare”.
Roditelj ne smije boraviti s djetetom radi “epidemiološke situacije”. Kako je roditelj koji je prethodno danonoćno boravio sa djetetom, živio u istom kućanstvu, sada odjednom strašan rizik za unošenje korone u bolnicu? Nije li njegov rizik da je zaražen sličan onome koji ima i dijete s obzirom da borave u istom prostoru i kreću se u sličnom krugu ljudi, što je osobito istina za malenu djecu?
1. Tko ima pravo roditeljima koji su zakonski skrbnici oduzeti pravo boravka pored svog djeteta za koje su odgovorni?
2. Za vrijeme boravka u bolnici za fizičko zdravlje djeteta brinu se liječnici i medicinske sestre, ali tko se brine za psihičko zdravlje djeteta u tako traumatičnom događaju kao što je bolest ili ozlijeda gdje je trauma još dodatno pojačana udaljavanjem roditelja?
3. Tko može jamčiti da su za vrijeme boravka u bolnici djetetu ispunjene sve potrebe, te da ne dolazi do neovlaštenog iskorištavanja situacije u kojoj je dijete bez zaštite roditelja, npr. kod djece koja ne znaju govoriti te neće biti u stanju potražiti pomoć? Ovo nije napad na liječničku struku, već oprez jer znamo da zlostavljače nažalost možemo pronaći u svim skupinama i ljudskim profesijama.
Konačno, kuda je sad iz javnog prostora nestao onaj vječiti narativ o kvaliteti života koja je iznad svega. Sada se osnovni preduvjet kvalitete i psihičkog zdravlja malene djece dokida bez da se trepne dok se istovremeno u drugim područjima ljudskih djelatnosti zadržava “normalan” tok stvari, pa tako klubovi i dalje rade, kafići, shopping centri, sve se može ali eto roditelji sa malom djecom u bolnici nikako…
