Prijatelji su tu da pomognu, podijele teret i ublaže muke. Svi mi to znamo, ali često zaboravimo. Ne i David Jamnić, 7-godišnji učenik 1. c razreda Osnovne škole Vladimira Nazora iz Đakova. Ovo je priča o njemu koju donosi Sretno dijete.
U jednoj zemlji živo jedan veliki veliki čovjek, koji je imao veliku firmu, stanovao u velikoj kući, zapao u velike dugove i svi su pričali o njemu. Njegov je problem postao problem cijele te zemlje. U istoj toj zemlji u sasvim malom gradu živio je jedan mali dječak, stanovao je u maloj ulici, išao je u malu školu – u prvi razred. O njemu nije pričao nitko i nikoga nisu zanimali njegovi problemi. Ali tom dječaku to uopće nije smetalo da živi svoj život i čini velike stvari.
“David je predivno dijete rođeno za nešto veliko! Sigurna sam u to kao njegova mama. Rođen jako mali, u 27. tjednu trudnoće, težak samo jedan kilogram. U svom malom životu prošao je stvarno svašta, no to je iza njega, iz nas. Bolesti, komplikacije i bolnice gledamo s pozitivnog stajališta, kao pozitivu u smislu krajnjeg učinka. Zahvaljujući Bogu i medicini, David je danas učenik prvog razreda redovne škole. Jedan od rijetkih iz naše grupe nedonoščadi”, priča Davidova mama Marina Novak Jamnić.
Posebno dijete
“To da je poseban sve više dolazi do izražaja… Dakle, ipak ga ne idealiziram kao majka. Poznaje ga cijela škola, ni sama ne znam kako. Iznenađuje me iz dana u dan. Taj njegov poseban odnos sa učiteljicama, čak i pedagoškim osobljem… Nevjerojatno. Ima jednostavan pristup i doživljava ih kao prijatelje, ne znam je li to dobro ili ne. Zbog male prematurne težine, možda i geni rade svoje, niži je od svojih vršnjaka, mislim da je najmanji u cijeloj školi, odnosno on i njegov nerazdvojni prijatelj Vito, kao blizanci su. Nešto ga ističe pred drugom djecom, možda šarm, možda smisao sa šalu, naklonost prijateljima ili što već… Kada smo kupili kuću i doselili se u novi kvart, David je stekao i nove prijatelje. Jedan od njih je i mali Marko, bolesni dječak koji malo živi u bolnici, malo kod kuće. Na žalost. Potreslo ga je kad sam ga upozorila da mora paziti kako se igra s Markom jer ga se ne smije ni slučajno udariti u glavu… Odmah je tražio objašnjenje i imao tisuću pitanja. Od tada se ponaša nekako zaštitnički prema Marku. Budući da je David imao velike predispozicije biti dijete s posebnim potrebama, kao obitelj posebno smo okrenuti takvoj djeci. Dakle svoju djecu učimo poštovanju, pažnji, pomaganju takvim ljudima i dječici. Oduvijek mu govorimo da je i on mogao tako proći, ali samo ga je dragi Bogo spasio. Valjda se na taj način u njemu razvila velika empatija prema bolesnoj djeci. Marko se dugo bori sa svojom bolešću, međutim svi se nastojimo prema njemu ponašati normalno, kao da se ništa ne događa. Čak i Davidu to uspijeva. No, kako se stanje pogoršalo, razni aktivisti odlučili su organizirati humanitarni koncert za malog Marka. Rekla sam njegovoj mami da ću joj pomoći na bilo koji način, samo neka nazove”, rekla je Davidova mama Marina.
Humanitarni koncert
Tako je i bilo. Organizatorica humanitarne akcije nazvala je Marinu i zamolila ju da prodaje karte za koncert.
“Pristala sam. Ni sama nisam znala koliko i kako ću ih prodati, no dobro, pokušat ću. Uslikala sam kartu i stavila na FB stranicu, međutim nije bilo previše upita.”
No, kako to obično biva kad čovjek Životu kaže „da” – već sljedeći dan stvari se naglo i strelovito okreću u sasvim drugom smjeru. Boljem.
David preuzima prodaju
“Ej, mama, ja sam pokrenuo humanitarnu akciju u školi! Pitao sam učiteljice hoće mi pomoći spasiti mog prijatelja Marka, one su rekle naravno, i onda sam otišao i u druge razrede i pitao i njihove učiteljice i one su pristale. E, samo da znaš karte će kupiti i ravnatelj i pedagoginja”, iznio je svoj plan 7-godišnji David i usput dodao:
“Učiteljica te zove na razgovor.”
“Oči su mi ispale kao federi. Kako je to odradio? Je li bio pristojan? Je li upotrebljavao ispravne riječi? Ipak su to bili veliki razgovori… “, prisjeća se Marina.
“U školu sam otišla spremna na sve… Učiteljice su bile prilično zainteresirane i mogu reći oduševljene ”Davidovim pokretom”. Rekle su da će pomoći koliko god mogu. Skupit će novce od svih zainteresiranih, a David će obaviti marketing. Imali su samo dva dana na raspolaganju. Jedan dan učenici su ponijeli obavijest kućama, a sljedećeg dana su već donijeli novce. Na kraju školske smjene po dogovoru sam došla po preostale karte i novce. Slijedilo je totalno iznenađenje, gotovo SVE karte bile su prodane, a moj veliki sin sa kraja učionice je vikao: ”Ej, mama, skupili smo gomilu novaca”. I doista, sve je bilo kako je rekao, njegove učiteljice su skupljale, sudjelovale su učiteljice iz drugih razreda, ravnatelj, pedagoginja, defektologinja, kao i svi njegovi zainteresirani prijatelji sa svojim roditeljima”, kaže Marina i dodaje kako je na kraju ipak dobro što cijela škola poznaje Davida.
Davida je zanimalo treba li sada te novce odnijeti doktorima ili što, a to je čak pitao i učiteljicu. Njegova mama kaže da nije sigurna može li David povezati sve činjenice u razumljvu priču, ali kaže da je to za njega nebitno. Njemu je važno da je pomogao u akciji, da je zakotrljao lavinu dobrote i “spasio” svog prijatelja Marka.
U zemlji u kojoj veliki imaju velike probleme, velike dugove i velike kuće, jedan mali dječak na spavanje odlazi s velikim srcem – učinio je sve što može da pomogne prijatelju. Ima li išta veće od toga? Svaka zemlja, svaki grad, svaka škola, svaki razred ima svog Davida Jamnića. Ova priča napisana za njih.
*Napisala Marija Mapilele (prije 35 godina isto učenica 1.c razreda Osnovne škole Vladimira Nazora u Đakovu)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
