Prof. Miliša: Danas je dominantan popustljiv odgoj – s kojim posljedicama?!

zlatko miliša obitelj odgoj
Foto: Zlatko Miliša, Depositphotos; fotomontaža: narod.hr

Davanje prevelike slobode nije obilježje demokratskog odgoja jer potiče parazitsko ponašanje. U središtu pozornosti djetetove su želje a ne potrebe, pa takav stil često rezultira formiranjem egocentrične osobe, piše za Narod.hr dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar.

Kod popustljivih roditelja manipuliraju “bespomoćni” članovi obitelji, koji svoju “nemoć” koriste kao moć

Nikada nisam patio od kompleksa nas Balkanaca u odnosu na skandinavske zemlje, ali im skidam kapu do poda jer djecu nakon punoljetnosti ohrabruju da se što prije materijalno osamostale te odlete iz roditeljskog gnijezda, što prije i išto dalje.

Današnja djeca, odgajana s popustljivim roditeljima, spremna su uzimati, ali ne i davati, a ono što imaju ne znaju cijeniti. Takva djeca postaju negacija roditeljskog autoriteta! Sinonimi za popustljiv odgoj jesu permisivni ili anarhistički.

Jedan od problema u obiteljskom odgoju nastaje kada roditelji ne znaju ili ne žele djetetu reći “ne”. Djeca čiji su roditelji popustljivi, to iskorištavaju. Višestruko je štetna situacija kada djeca upravljaju roditeljima. Dječji psiholog Leonard Sax u knjizi The collapse od parenting, konstatira da današnji roditelji sve manje odgajaju. Jedan od važnijih uzorka toga stanja jest to što roditelji djeci pokušavaju biti prijatelji, dopuštaju da djece odlučuju umjesto njih, pa “se u proteklih trideset godina dogodio velik transfer autoriteta s roditelja na djecu. Ono što djeca misle i što im se sviđa jednako je ili čak važnije od onoga što misle roditelji i što se roditeljima sviđa”. No pored ovog zapažanja meni su uvijek intrigantnija razmišljanja iz prakse i/ili “iz prve ruke”, a evo i zašto …

Upozorenje majke devetero djece

Marija Lukačin , majka devetero djece u zadnjem svojem osvrtu na odgoj djece (za portal Narod.hr) piše kako “ljubav i zaljubljenost u vlastito dijete može biti razarajuća do te mjere da su oni ti koju preuzimaju kontrolu nad našim životima”. Ona je prije pisala kolumne “Mama za 5” za Narod.hr dok je imala petero djece. Fascinantna je njezina iskrenost kada piše da je njezina dosljednost u odgoju “skoro ravna nuli”, a analizirajući dječju dosljednost konstatira: “Bože, gdje bi mi bio kraj da mogu biti kao oni.” Priznaje da su djeca toliko uporna u svojim nastojanjima da se udovolji njihovim željama (ne i potrebama) kako ima osjećaj “da te s namjerom muče dok ne pristaneš”. Sve dok se ne udovolji njihovim zahtjevima postaju “uporniji i posesivniji”.

Objašnjava kako je posebno prisutna “vriska i buka oko stola gdje su okupljeni odrasli, upadanje u riječ, stalno nekakvo izvoljevanje” kada odu u goste ili prime goste. Navodi razloge roditeljskog popuštanja, kada se roditelji rukovode mišljenjem ako su oni patili zašto bi i njihova trebala, (jer kada odrastu život ih neće maziti).

Priznaje da s takvim paternalizmom djeci ne radimo dobro. Lukačin otvara iznimno intrigantno pitanje: Koliko djeca mogu manipulirati s roditeljima? Ovo je pitanje izvan interesa znanstvenika a tiče se popustljivih roditelja koji poštuju “dječje marionete”.

Nama kvalitetnog odgoja bez granica

Postoje djeca koja riječ ne nisu čula u roditeljskom domu. U popustljivom stilu odgoja roditelji u svemu, neselektivno udovoljavaju svojoj djeci, ne postavljaju im granice ni zahtjeve, pa djeca ne nauče poštovati autoritete. “Ako riješite sve probleme svoje djece, onda nećete imati drugih problema osim vas” (Dušan Radović).

Psihijatar M. Winterhoff, u knjizi Zašto nam djeca postaju nasilnici: vratimo djeci njihovo djetinjstvo, apelira da nema zdravog odgoja bez granica i pravila. U permisivnom stilu odgoja djeca polažu pravo da im roditelji stalno budu na raspolaganju.

Roditelji koji odbijaju preuzeti odgovornost za discipliniranje svoje djece time ne štite svoju djecu. Evo zašto… Lori Gottlieb, svoj posao psihoterapeutkinje započela je s uvjerenjem “da je glavni posao psihoterapije da se pacijentima nadomjesti nedostatak razumijevanja i empatije njihovih roditelja.”

Međutim, došla je do spoznaje kako ima posla i s pacijentima kojima nije nedostajalo roditeljsko razumijevanje. Otkrila je posljedice prezaštićene djece s roditeljima koji su ih ohrabrivali da rade što god žele. Navodi primjere, kojima pokazuje da se u takvom stilu odgoja djeca nisu sposobna nositi s lošim iskustvima i ne mogu razviti “psihološki imunitet”, a njihovi roditelji “ne žele da njihova djeca budu samostalna… Djeca im služe da popune emotivne praznine u životima, i zbog toga se nastavljaju uplitati u živote svoje djece rješavajući njihove probleme i kada su ona uvelike zagazila u zrelost.” Citira Jean Twenge, autoricu knjige Epidemija narcizma: “Djecu tretiramo kao odrasle kada su mali, a kada napune 18 ponašamo se kao da su djeca.” Kada odrastu teško se suočavaju s problemima kao izazovima.

Knjiga o odgoju djece u Kini, Battle Hymn of the Tiger Mother, koju je napisala profesorica prava sa Sveučilišta Yale Amy Chu, šokirala je Ameriku.

Autorica kaže da je u njezinu odgoju bio zabranjen odlazak na spavanje njezine djece kod prijatelja, igre bez nadzora ili gledanje TV-a. “Ne mogu” i “neću” nije dopušteno. Ipak, ona je razvoj svoje djece temeljila na samopouzdanju, upornosti i dosljednosti. To su osnovna pravila odgoja u kući te Kineskinje, a svoju je djecu, kaže, odgajala “čvrstom rukom”, u duhu stroge kineske tradicije. Slično konstatira i Fabri Rosini koji je u knjizi Kako započeti iznova je zapisao: “Ako svaka granica postane trauma, život je trauma!”

Djeca propituju granice do koje mogu ići, a popuštanjem odraslih takva djeca imaju sve veće zahtjeve. Tada mali tirani preuzimaju nadzor nad odraslima. Ovdje je zgodno opisati primjer jedne majke koja je tražila savjet od psihologinje, na jednoj radiopostaji – što raditi s bebom zbog koje ni ona ni suprug više nemaju mira. Prethodno je opisala kako bi njihov sinčić prestajao plakati kada bi ga podojila i promijenila mu pelene.

Poslije je prestajao plakati samo kada bi ga ona ili suprug u naručju ljuljali. Kako sinčiću ni to nije bilo dovoljno, morali su ustajati i (uz glazbu) hodati po stanu. Na kraju je dijete vrištalo i kada je bilo čisto, nahranjeno, zdravo, u naručju, uz hodanje, pjesmu i ostalo. Očajna majka upitala je što im je raditi. Psihologinja je ironično odgovorila: “Najbolje bi bilo da s djetetom u naručju izađete iz stana i počnete trčati. Dok se dodano ne iscrpite i tako umirite bebu. Tada možda zaspite, vi, suprug i beba – u parku.”

Popustljiv odgoj može dovesti do sebičnosti i neempatičnosti

Davanje prevelike slobode nije obilježje demokratskog odgoja jer potiče parazitsko ponašanje. U središtu pozornosti djetetove su želje a ne potrebe, pa takav stil često rezultira formiranjem egocentrične osobe. Takvi roditelji rade protiv svoje djece kada umjesto njih obavljaju školske ili kućanske poslove. Kod naglašeno zaštitničkog odnosa, roditelji nisu autoritet svojoj djeci. Pristalice ovog stila odgoja sugeriraju da djeci trebamo dopustiti da rade što god žele i ništa im se ne smije uskratiti.

Najutjecajniji kritičar te vrste odgoja jest Paul C. Vitz, koji u knjizi Psihologija kao religija – kult samoobožavanja naglašava da takav tip odgoja vodi širenju egoizma, a obitelj “nije pala na ispitu, već modernizam sa svojim naglaskom na pojedinom i nepromjenjivu pojedincu uhvaćenom u mrežu narcističkih ciljeva”. Dijete odgojeno na takav način smatra: “Briga te što drugi kažu. Ugodi sebi!”

Popustljivi roditelji postaju predmet stalnog nezadovoljstva djece i vremenom njihove žrtve.

Poznati američki psihijatar Robert Shaw, koji je cijeloga života radio s djecom u New Yorku i Kaliforniji, došao je do zaključka da, ako se djetetu stalno ugađa i ne zna što su zabrane i granice “ono neće naučiti da i drugi ljudi imaju svoj život, a bez razvijenog osjećaja empatije, dijete neće moći voljeti… Djeca odgajana u permisivnom okruženju spremna su uzimati, a ne davati, a ono što imaju ne znaju cijeniti. To su egocentrična djeca koja nisu sposobna poštovati osjećaje”, zaključuje Shaw.

Ugrožavanje hijerarhije i autoriteta vodi krizi odgoja. Koliko smo puta svjedočili situaciji da djeca koja nisu ni krenula u školu na razne načine i na različitim mjestima teroriziraju svoje roditelje. Kada im se uskrati bilo kakva želja, tada histeriziraju. Ovo je glavna tema njemačke psihologinje Jirine Prekop u knjizi Mali tirani. Prekop ističe da (pre)zahtjevna djeca “ne znaju slušati i imaju stalnu potreba da budu u centru pozornosti”.

Ona ovako opisuje očaj jednog roditelja: “Ako ne popustim sinu pri izboru programa, tada nas on tako terorizira da onda više nemam ništa ni od televizije. Zato odmah popustim i tako barem imam svoj mir.” Prekop uočava znakovitu poveznicu: “Poremećena je ravnoteža između prava i obveza, tako da današnja djeca ne dobivaju obveze, nego samo prava, a roditelji su preopterećeni obvezama i odriču se svojih prava.” Popustljivi roditelji postaju žrtve svoga načina odgoja.” Dječji psiholog Den Kindlon upozorava da djeca bez bolnih iskustava nemaju “psihološki imunitet” pa roditelji djeci ne bi trebali tajiti vlastite padove, neuspjehe, boli i sl.

Iznimno je važno znati razlikovati primarne djetetove potrebe od njegovih želja. Kada svoju temeljnu ulogu u odgoju djece vidimo u žrtvovanju za njih tada postajemo njihova žrtva. Popustljivi roditelji za djecu su spremni učiniti sve, pod izgovorom da ih time oslobađaju vlastitog mučnog odrastanja. Svoju ljubav daju kroz žrtvovanje i vezivanje djece uz sebe. Indijska poslovica kaže: “Dijete je gost u tvom domu: nahrani ga, odgajaj ga i pusti”.

I doista umjetnost odgoja je naći ravnotežu između zaštićivanja i samostalnosti na putu prema odvajanju od roditeljskog gnijezda. Tu su mnogi pali na ispitu zrelosti.

Navedeno se gotovo u cijelosti podudara s tekstom jedne majke pod naslovom “Odgajamo li egomanijake” objavljen na blogu mamajasamgladan.com, a referira se na roditeljski odnos prema djeci nekada i danas.

Njezin osvrt prenosim u skraćenoj verziji: “Ne sjećam se da su se roditelji igrali sa mnom. Imala sam igračke i provodila sate u svijetu mašte… Kada su nam dolazili gosti, znalo se da djeca nemaju što tražiti za stolom s odraslima…. Kada smo išli u goste ostalo mi je do dan danas usječeno u pamćenje njeno: ‘Nisi se došla najesti, pristojno uzmeš komad, dva i staneš!’ Nismo plakali, vrištali i vikali da nam je dosadno….

Nije bilo pitanja: ‘Želiš li?’ Išli smo gdje su roditelji htjeli. Mama je autoritet, nikako prijatelj… Vrijeme je izrodilo nove generacije roditelja. Beskrajno tolerantne, one koji podržavaju prijateljski odnos s djecom … Imam osjećaj da smo otišli iz jedne krajnosti u drugu. Djeca su u centru pažnje…, prisluškuju razgovore odraslih, upadaju u riječ, vode glavnu riječ i glavna su tema razgovora …. Djecu se konstantno zabavlja, ne znaju se sami igrati… Ako im ne pružiš pažnju onda vrište, pa cijela obitelj sudjeluje u smirivanju… Pojam zlostavljanja i nestašne dječje igre se izjednačio… Odgajamo li samožive egomanijake?”

Sve je više djece koji na različite načine maltretiraju i/ili (materijalno) iskorištavaju roditelje – na njih viču, vrijeđaju ih, ponižavaju, prijete, ucjenjuju, manipuliraju njima, sve do premlaćivanja. Roditelji šute o agresiji vlastite djece uglavnom zbog srama i/ili straha. Hrvatska pedagoginja Jasminka Zloković otkriva, u knjizi Nasilje nad roditeljima – obiteljska tajna?, rezultate svoga istraživanja da je gotovo jedna trećina roditelja izložena različitim oblicima nasilja od vlastite djece.

Njih 5 % izloženo je tjelesnom nasilju (u čemu predvode tinejdžerice), 14 % podvrgnuto je raznim vrstama ucjena i/ili manipulacijama, a 10 % materijalnom iskorištavanju. Njezino istraživanje otkriva da svaku treću samohranu majku zlostavlja vlastito dijete.

Helikopter i bager roditelji su hodajući bankomati

Kod popustljivog odgoja koristi se pojam helikopter roditelji koji uvijek „lebde“ iznad svog potomstva. Roditelji koji odgajaju svoju djecu da su im u svakom trenutku na raspolaganju, štiteći ih od svih problema “Ipak, ma koliko se trudili poštedjeti ih udaraca, doći će trenutak kada neće biti tu da ih zaštite” (Jorge Bucay u knjizi Put duhovnosti). Takvi roditelji su kao bageri koji ruše sve prepreke ispred svoje djece kako, bi (navodno) bili pošteđeni frustracija i/ili zapreka.

U našem balkanskom i/ili mediteranskom mentalitetu veliki broj roditelja svojoj djeci (nakon diplomiranja) novčano pomažu, nalaze posao, poklanjanju vozila, stanove, otplaćuju njihove kredite… Brojni roditelji plešu po žici udovoljavajući i suprugu/zi i podmlatku, a situacija se usložava kada dođe unučad. To su roditelji helikopteri ili bageri, koji otklanjaju sve prepreke ispred djece i onda kada ta djeca zasnuju svoje obitelji.

Kanadski pisac Carl Honoré u knjizi Pod pritiskom za djecu inficiranu konzumerizmom kaže da na svoje roditelje gledaju kao na „hodajući bankomat“.

Aric Sigman u knjizi Razmažena generacija opominje da smo u zapadnom civilizacijskom krugu napravili “tragičnu pogrješku” kada smo poistovjetili ljubav i odgoj, te da je vrijeme da te pojmove razdvojimo. Discipliniranje djece “nije izraz neljubavi nego odgoja i ljubavi, a uloga je roditelja naučiti dijete poštivati autoritet”. Sigman zaključuje: “Samo ponovnim uspostavljanjem autoriteta našu djecu i sve članove društva možemo učiniti odgovornijima. Ukidajući ograničenja i odustajući od autoriteta, čini se da smo pogriješili u odgoju naše djece, oduzevši im time osnovne oblike pružanja potpore.”

I Jesper Juul, poznati danski obiteljski terapeut u knjizi Kako biti vođa vučjeg čopora? objašnjava zašto djeca ne smiju biti vođe svojim roditeljima te zašto je pogubno u odgoju kada roditelji izbjegavaju autoritet. Juul upozorava na posljedice odgoja u kojem djeca preuzimaju kontrolu nad roditeljima. Smatra da je temelj uspješnog odgoja kvaliteta povezanosti i povjerenja između roditelja i djece. U navedenoj knjizi objašnjava zašto bez vodstva u obitelji nema kvalitetnog odgoja.

Zaključno

Popustljiv odgoj nije željena alternativa demokratskom odgoju. Popustljivi roditelji izbjegavaju odgovornost, autoritet i discipliniranje. Kod popustljivih roditelja manipuliraju “bespomoćni” članovi obitelji, koji svoju “nemoć” koriste kao moć.

Ljubica Uvodić Vranić, jedna od angažiranijih psihologinja u Hrvatskoj je mišljenja da “danas ne vlada ni patrijarhat ni matrijarhat, nego filijarhat”, tj. da obiteljima ne vladaju ni otac ni majka, već djeca. Roditelji koji se nepotrebno i iznad svojih granica žrtvuju za svoju djecu i u svemu im popuštaju odgajaju zapravo nezadovoljnu djecu. Nezadovoljna djeca odrastaju u nezadovoljne odrasle, koji su u riziku da odgoje sljedeću nezadovoljnu generaciju.

O autoru:

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale.

Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.