Ponukana raspravom među majkama uvidjela sam koliko je ova tema u obiteljima važna. Nisam psiholog pa ne mogu pisati iz tog kuta, ali mogu pisati iz šesnaestogodišnjeg iskustva rađanja i odgajanja djece, različitih spolova i različitog karaktera; kako ljubav i zaljubljenost u vlastito dijete može biti razarajuća do te mjere da su oni ti koju preuzimaju kontrolu nad našim životima i životima cijelih obitelji utječući tako na našu svakodnevicu i brak, piše Marija Lukačin, koja je pisala kolumne “Mama za 5” za Narod.hr dok je imala petero djece, sada ih ima devetero.
Kako se odgajaju mali “sve mora biti po njihovom?”
Čini mi se da je to najlakši posao od svih i da svim majkama taj dio odgoja ide najbolje. Ja prva mogu stati na taj tron s najsjajnijom krunom na ovom svijetu. Moja je dosljednost skoro ravna nuli. Gledam onu dječju dosljednost i razmišljam: “Bože, gdje bi mi bio kraj da mogu biti kao oni?”
Znate one trenutke kada uzmete telefon u ruke i onda krenu:
– Mogu li na tablet?
– Mogu li na TV?
– Mogu li nešto slatko?
Ta se pitanja toliko puta ponove da imaš osjećaj kao da te s namjerom muče dok ne pristaneš, nema kraja… sve mogu. Samo daj da imam tih 5-10 minuta riješiti to što moram riješiti. Također, imaju moć detektirati ozbiljnost telefonskog razgovora – uglavnom neće biti posesivni ako je razgovor neki dnevni s pitanjima poput “Kaj ima?” i “Kak’ je vani lijepo sunce danas”.
Što je razgovor ozbiljniji i neodgodiviji time su pitanja posesivnija, upornija i ponavljajuća… Ako odlučiš recimo otići u drugu prostoriju, ići će za tobom, lupati po vratima… jer znaju da će tada dobiti što god zatraže.
Druga situacija. Gosti. Ili gosti koji dođu s djecom. Ili ideš u goste? Vriska i buka oko stola gdje su okupljeni odrasli, upadanje u riječ, stalno nekakvo izvoljevanje – pa su gladni, pa su žedni, pa bi dugometražni crtić pa ovo pa ono. Prođu dva takva sata i tek onda primijetiš da si živčana i da ti je dosta svega.
…..
Kako sve popuštamo?
Dijete želi nečega još? Evo, odmah trčimo… mažemo još koju palačinku, motamo je, ali neeee nije dobra motana, razmotavamo ju i slažemo u trokut. Šećer – da ili ne? Možda neki preljev? Čokolada ili jagoda? Vanilija? Ali dušo, mama nema vanilije…. Kreće tantrum… Nema vanilije? Ništa, najbolje je otići do dućana po vaniliju. Mahune ti nisu fine? Kćeri, želiš li možda jaja na oko s avokado namazom? Čokolino za desert? Ti samo uči, sve će mama, ipak u drugom srednje nemaš kada si sama pripraviti večeru kad sam ti već skuhala nešto što ne voliš. Ne želiš ljekić? Ok, ajde molim te… samo malo za mamu? A za tatu? Možda za bracu ili za seku? Ne, kažeš… Dobro onda. Mobitel želiš? Koji? Kažeš svi imaju? Misliš, čak i u predškoli? Evo, idemo kupiti mobitel.. samo nemoj plakati i cviliti.
…..
….. I TAKO DALJE, doslovno.
Misleći da ćemo time olakšati život naše djece. Koji mi nismo imali, ili, mi smo se patili pa zašto bi oni trebali, jer kada odrastu život ih neće maziti. I neće ih maziti. No s ovakvim našim majčinskim nagonom uopće im ne radimo dobro. Pitanje je, je li to uopće naš pravi prirodni instinkt dan od Boga ili smo to samo zamislile da je tako? Jer, ako gledamo ptice, one ne tetoše svoje tiče, već ih veselo bacaju iz gnijezda da nauče letjeti, a mi svoje tiče odgajamo da do kraja života ostanu u našem domu smatrajući ih na kraju nesposobnima za život, a same smo to učinile od njih. Meni je trebalo da progledam nekoliko godina. Pa, sada kad i ponešto od toga vidim oko sebe, vidim koliko je i ta ljubav i zaljubljenost prejaka da uopće ne mogu racionalno razabrati svoje emocije…. ili koliko samo mogu manipulirati sa mnom ili svojom slatkoćom ili svojom napornošću da zaista ponekad imam osjećaj da me žele izbrisati s planeta Zemlje…
Mislim da se svaka od nas ovdje prepoznala, možda se pronašao i koji tata u ovome, iako je ova bolest puno rjeđa kod njih…. U svakom slučaju, vidim da ponekad mogu držati situacije
u svojim rukama, a ne da sam samo dječja marioneta, s jasnim i konkretnim rečenicama i s dosljednošću…
Da, popit će sada taj lijek. I točka. Nema rasprave.
Sjedi i jedi, nakon ručka nema jela. Ne stavlja se na stol ponovno.
Bila je večera i nije te bilo a zvala sam te. Laku noć sada.
Da, ideš na trening.
Idi se tuširati.
Operi zube. Operi zube.
Pokupi stvari s poda. Spremi stvari za sutra za školu. Odmah.
….
Naravno, u ljubavi.
Izreke 22,6
Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega.
> ’55 minuta’ s Marijom Lukačin: 37 godina, 9 djece, suvlasnica uspješne IT tvrtke…
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
