Predlažem da članove naših obitelji čine oni koji su s nama kada nam je najpotrebnije, a ne (samo) oni s kojima smo u krvnom srodstvu. Zašto bi obitelj vezivalo samo krvno srodstvo?
Patrijarhalna obitelj nestaje, djeca više nisu smisao života, a istodobno proporcionalno raste broj samaca, istospolnih zajednica i samohranih roditelja. To je diktat života koji stvara gomile usamljenika, a sve to kao posljedica poticanja kulta sebičnosti, piše sveučilišni profesor dr. sc. Zlatko Miliša, pedagog, sociolog i društveni kroničar za Narod.hr..
Za Emm Goldman u knjizi Anarhizam i drugi ogledi brak i ljubav se “neprijateljski odnose jedno prema drugome”. I ovdje je vidljiva poveznica između sukobljenih strana – korporatista i anarhista – kojima brak i obitelj nisu potrebni.
Francuski filozof Henri Hude dao je apel koja se tiče većine naroda, a osobito nas u Hrvatskoj: “Francuska sektaška partija odlučila je dokinuti bračni par i obitelj!”
Brak – zastarjela instutucija
Iz istraživanja europskih vrednota 2004. godine proizlazi da se najviše građana u Francuskoj i u skandinavskim zemljama (od analizirane trideset tri europske zemlje) slaže s tvrdnjom da je brak zastarjela institucija (vidjeti u.: Josip Baloban u knjizi U potrazi za identitetom). U Europi postoje velike razlike i u vezi s odnosom prema djeci kao smislu života. Građani materijalno razvijenih zemalja izrazili su neslaganje s tvrdnjom da treba imati djecu kako bi život imao smisla (od 88,7% u Nizozemskoj, 69% u Velikoj Britaniji, do 66% u Irskoj), a u ekonomski manje razvijenim zemljama prisutno je veće slaganje s navedenim (npr. u Letoniji 88,3%, u Hrvatskoj 76,3%, u Mađarskoj 73,9% itd.). U materijalno razvijenim sredinama brak se sve kasnije zasniva i učestalije razvrgava. Prosječna obitelj u Europi ima tri člana. Svaki se treći brak raspada.
Koja su obilježja danas dominantne fast food obitelji?
Mekdonaldizacija društva povezana je s bigbrotherizacijom društva i (zajedno) stvaraju fast food obitelj i virtualnu obitelj. Jeffrey Grupp, u knjizi Korporatizam – novi svjetski poredak, tvrdi da su korporatisti Amerikancima isprali mozak tako što vjeruju kako je normalno najveći dio vremena živjeti izvan obitelji i doma. Ironično tvrdi da Amerikanci žive “kao beskućnici, u nedostatku intime razorenih obitelji”.
U danas dominantnoj, amerikaniziranoj fast food-obitelji ukućani žive jedni pokraj drugih, a ne jedni s drugima. S obzirom na interakciju, članovi fast food-obitelji više vole brzu komunikaciju jer tako stvaraju privid bliskog kontakta. Roditelji se ne umiju othrvati izazovima sadašnjosti pa se odriču svojih temeljnih zadaća. S obzirom na interakciju, članovi fast food-obitelji koriste se disfunkcionalnim obrascima, uglavnom na razini površnih i/ili virtualnih odnosa. Osjećaji razumijevanja, žrtvovanja i međusobne potpore marginalizirani su. Razgovor ili zagrljaj u obitelji zamjenjuje se SMS-om, MMS-om, ili e-mail-sličicom. Na mjesto neposrednih odnosa dolaze posredni. Umjesto žive riječi, ljudi sve više komuniciraju pomoću suvremenih tehnologija. Suvremeni čovjek nema vremena za ono što je najvažnije. Prema istraživanju tvrtke Mobileinsurance.co.uk, dvije trećine mladih Britanaca tvrdi da nikako ne bi mogli bez mobitela, a 9% onih u braku izjavljuje da su im važniji od vlastite djece. Nevjerojatnih 94% anketiranih izjavljuje da bi im se lakše bilo odreći seksa nego mobitela.
Na upit učiteljice u prvom razredu osnovne škole tko su im članovi obitelji, jedan je dječak u Hrvatskoj odgovorio: “Moja obitelj su mama, tata, televizor i ja!”
Kanadski pisac Carl Honoré u knjizi Pod pritiskom za djecu inficiranu konzumerizmom kaže da na svoje roditelje gledaju kao na „hodajući bankomat“. Zato Jesper Juul, poznati danski obiteljski terapeut u knjizi Kako biti vođa vučjeg čopora? objašnjava zašto djeca ne smiju biti vođe svojim roditeljima te zašto je pogubno u odgoju kada roditelji izbjegavaju tradicionalni autoritet. Juul upozorava na posljedice kada djeca preuzimaju kontrolu nad roditeljima. Kod popustljivih roditelja nerijetko manipuliraju “bespomoćni” članovi obitelji, koji svoju “nemoć” koriste kao moć.
Ljubica Uvodić Vranić, jedna od angažiranijih psihologinja u Hrvatskoj, je mišljenja da “danas ne vlada ni patrijarhat ni matrijarhat, nego filijarhat”, tj. obiteljima ne vladaju niti otac ni majka, već djeca.
Očevi kao autoriteti postaju suvišni o obiteljskom odgoju. Taj trend je prije više od pedeset godina najavio psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi Društvo bez očeva. Polazeći od feminističkih teza da su za nasilje u obitelji po sebi krivi očevi, trebalo se okomiti na taj autoritarni simbol. Tako se razvijao model odgoja u kojemu je “zabranjeno zabranjivati”, a svaki autoritet proglašavan natražnjačkim, autoritarnim i represivnim.
Èric Zemmour u knjizi Prvi spol objašnjava nametnuti trend da se muškarci moraju feminizirati, jer u protivnom postaju nepoželjni.
Samačka domaćinstva i usamljenost u paru
Patrijarhalna obitelj nestaje, a istodobno proporcionalno raste broja samaca, istospolnih zajednica i samohranih roditelja. To je diktat života koji stvara gomile usamljenika, kao posljedica nametnutog konzumerizma i poticanja kulta sebičnosti.
Amerikanci sebe nazivaju nacijom Seinfeld, prema popularnoj TV-seriji iz devedesetih o otkačenom životu četvero sredovječnih samaca. U ekonomski najrazvijenijim državama svijeta zabilježen je drastičan porast samaca. Podatci japanskog Nacionalnog instituta za populaciju i socijalnu sigurnost, otkrivaju da je u 2016. godini 69% muškaraca i 59% žena u Japanu živjelo kao samci. Italija ima devet milijuna samaca, a samo je u Stockholmu 60% samačkih kućanstava. Podatci Zavoda za statistiku u SAD-u od prije šest godina pokazuju da je danas prvi put više samaca negoli oženjenih. Danas je SAD-u 40% neudanih rodilja. U Hrvatskoj je danas među odraslima polovica neudanih i neoženjenih, za razliku od 1976., kada ih je bilo 37,4%. Postotak onih koji se nikada nisu ženili i udavali povećao se od tada s 22,1% na današnjih 30,5%. U Njemačkoj je 2015. godine bilo 41 milijun kućanstava, a od toga čak 17 milijuna samačkih…
Njemački psihijatar Manferd Spitzer u knjizi Usamljenost navodi primjer kako je zdrava samoća djelotvorna protiv usamljenosti u paru. Posljedice lažne društvenosti ili razočaranja u obiteljske “vrijednosti” znaju biti okidač za one koji su se odredili za samoću.
Pronašao sam interesantan tekst na portalu tropolje.info mladog autora Stefana Simića, pod nazivom Zašto si sam? Isti je više nego intrigantan, a napisan u formi pitanja i odgovora. Evo ključnih odgovora koji su na tragu ove teme:“Pa koji je smisao ljubavi ako nije brak, obitelj?”… Smisao ljubavi je ljubav, ona je iznad svega, a ovo ostalo ako se dogodi. “Sada razumijem zašto si sam!”… A ja razumijem zašto se ti plašiš da ostaneš sam, strah od osude društva, da te nitko neće.” Oni koji su u vezi trebali bi prvo sebi odgovoriti na pitanje: Koliko pružam i dobivam mir? Čovjek može biti sam, a da ne bude usamljen, a može biti usamljen u bračnoj zajednici.
Roditelji kao brojevi i “neutralne kategorije”
Prije deset godina je američko Ministarstvo vanjskih poslova najavilo je da u američkim putovnicama više neće biti ime oca i majke. Umjesto toga bit će “neutralne kategorije” – roditelj 1 i roditelj 2. Na primjer, u Kaliforniji je zabranjena službena upotreba riječi “tata” i “mama”, a koriste se “roditelj 1” i “roditelj 2”, a umjesto “ona” ili “on” koristi se (neutralna zamjenica) “ono”. S novim terminom “roditelj raniji termini otac i majka više nemaju diskriminirajući predznak”, izjavila je Jennifer Chrisler, izvršna direktorica Vijeća za jednakost obitelji (Family Equality Council). Ranije bračno pravo majki da budu majke i očeva da budu očevi dokinuto je radi postizanja ravnopravnosti homoseksualnih veza, čiji su članovi dobili pravo na usvajanje djece i ulogu roditelja.
Nova odredba i u Francuskoj od 2019. je usmjerena na ukidanje diskriminacije istospolnih roditelja, ali ona relativizira i/ili “dehumanizira” roditeljstvo i može dovesti do pitanja tko se vidi kao važniji ‘roditelj1’, ili ona/j s brojem 2. Brisanjem oca i majke iz rodnog lista (djeteta) ili putovnice, članovi obitelji, umjesto prava na identitet, postali su brojevi. Zar stvarno možemo obitelj svesti na depersonalizirane članove?
Vrste obitelji i novih (alternativnih) zajednica
Tzv. “potpuna obitelj” nipošto (po sebi) ne podrazumijeva pravilan odgoj, jer brojna iskustva pokazuju kako u “nepotpunoj”, jednoroditeljskoj obitelji djeca i roditelji mogu biti sretniji nego u tzv. cjelovitoj obitelji. Iako ih se i danas zna stigmatizirati, ima mnogo primjera koji pokazuju da su djeca iz neputpunih obitelji u razvojnom procesu stabilnija nego ona iz formalnih, tzv. potpunih obitelji. Iako jednoroditeljske obitelji često žive bez potpore okoline, one nerijetko daju čvršću emocionalnu potporu djeci u procesu odrastanja negoli tzv. potpune obitelji. Mnogi roditelji u cjelovitim, ali nesretnim, konfliktnim, nasilnim obiteljima za svoju nesreću krive djecu, jer u disfunkcionalnom braku “ostaju zbog djece”. To je lažni izgovor! Koja je to poruka djeci? Odgovorno tvrdim da ne ostaju u braku zbog djece nego iz raznih drugih razloga: financija, socijalnih normi, održavanja nezdravih odnosa… Nemaju pravo taj teret stavljati na dječja leđa. Cjelovita obitelj, kao ni separirana obitelj, sama po sebi nije garancija sretnog djetinjstva.
S druge strane sve više je razvedenih, separiranih roditelja koji djeci žele uskratiti obitelj drugog roditelja. Ovdje izdvajam jedno pismo dječaka od 12 godina koje je napisao rastavljenim roditeljima: “Znam da vam nije lako, ali nemojte zaboraviti da, iako se vi više ne volite vaša djeca imaju u srcu i jedno i drugo. Zato jako boli kad čuješ da ti se roditelji svađaju i govore odvratne stvari jedno o drugom. A jučer smo svi bili obitelj. Nikada dijete nemojte pitati koga više voli i s kim će živjeti jer vas voli oboje i želi živjeti i s jednim i drugim, a zna da vi to ne želite čuti kada ga tražite da bira…” (iz knjige G. Flander Buljan i Mia Roje Đapić Dijete u središtu sukoba). Od ovog djeteta možemo naučiti da želi i da bi trebao imati obje obitelji i da razvodom dijete ne treba ostati bez obitelji majke i bez obitelji oca. Kalil Gibran u knjizi Prorok je zapisao: “Vaša djeca nisu vaša djeca…Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas. I premda su s vama, ne pripadaju vama… Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše… Ljubite jedno drugo, ali ne pravite spone od ljubavi. Stojte zajedno, ali ne preblizu. Jer, stupovi hramski stoje odvojeno, kao što hrast i čempres ne rastu u sjeni jedan drugome”…
Provociram čitatelje pitanjem: Zašto članove naših obitelji ne bi sačinjavali oni koji su s nama u najvažnijim životnim iskušenjima, osim onih s kojima smo u (nekakvom) krvnom srodstvu?
Od patrijarhalne do fast food i virtualne obitelji, od proširene, koju čine, primjerice, djed, baka, majka, otac i djeca, jednoroditeljske obitelji razvedenih supružnika ili je netko od roditelja umro, obitelji koje čine otac, majka i djeca do obitelji u kojima roditelji imaju djecu iz ranijih brakova, obitelji s posvojenom djecom, parovi bez djece…Kako se ponašaju članovi svih tih obitelji jedni prema drugima? Ovisi li to o strukturi obitelji ili o ljudskosti, (ne)sebičnosti, emocionalnoj toplini, empatiji…?
Zaključno: Zašto provociram prijedlogom o redefiniranju obitelji?
U Bibliji je zapisano – Evanđelje po Mateju, 12 poglavlje, retci 46 -50 Prava rodbina Isusova: “Dok On govoraše mnoštvu, eto majke i braće njegove. Stajahu vani tražeći da s njime govore. Reče mu netko: “Evo majke tvoje i braće tvoje, vani stoje i traže da sa tobom govore”. Isus odgovori: “Tko god vrši volju Oca mojega, taj mi je brat i sestra i majka.” Dakle, Isus kida veze uobičajene obiteljsko – krvnog srodstva, a nudi usidrenost u “Ocu nebeskome, u pouzdanju u Oca od kojega dolazi sve, buditi u ljudima odvažnost i prihvatiti se života, liječiti, nevolju uklanjati, ljude ohrabrivati, vlastito dostojanstvo osnaživati” (Fra Tomislav Pervan)
Isus je također rekao: Što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima (MT – 7, 12) Svugdje, a osobito u obiteljima bi se trebali tako ponašati! A poznajemo mnoge obitelji u kojima se, nažalost, članovi ponašaju puno neprijateljskije jedni prema drugima nego prema neznancima.
Slijedom ovih činjenica postavljam tri važna pitanja: Zašto članove obitelji ne bi činili oni koji su s nama kada nam je najpotrebnije, a ne samo oni s kojima smo u krvnom srodstvu? Zašto bi obitelj vezivalo uz krvno srodstvo, ili zašto obitelj mora biti biološki determinirana? Zašto član obitelj ne može biti svaka osoba koju prihvaćamo s bezuvjetnom ljubavlju? I koji nas prihvaćaju i tu su za nas i kad (fomalna) obitelj nije. Kod uspona i padova prepoznajemo tko je uz nas i tko nam je (pre)ostao.
S obzirom da u tekstu konstatiram kako patrijarhalna obitelj odlazi u roporanicu povijesti, da su korpratistima i anarhistima trn u oku brak i obitelj, istraživanja pokazuju kako u ekonomski najrazvijenijim državama građani misle kako je brak postao zastarjela forma, a djeca nisu smisao, da su u porasu disfunkcionalne, fast food i nepotpune obitelji, indiferentni i popustljivi roditelj, gdje djeca postaju gospdaru u kućama i njeguje kult sebičnosti, a roditelji postaju “neutralna kategorija i/ili brojevi, brak se sve kasnije zasniva i učestalije razvrgava, raste broj samaca, istospolnih zajednica i samohranih roditelja sve onda je sasvim jasan moj zaključak da suvremenu obitelj ne bi trebali vezivati (samo) uz krvno srodstvo nego (i) uz istinsku povezanost i kvalitetne odnose.
** Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
