Višednevnim prosvjedima hrvatskih poljoprivrednika na hrvatskom istoku svratila se pozornost na ozbiljne probleme onih koji žive od stočarstva i ratarstva. Izazvani prijepornim mjerama koje je vlast donijela nakon mahom sporadične pojave afričke svinjske kuge, ponovno su na vidjelo došli poraz državne politike prema hrvatskomu selu i brojne propuštene šanse jer metoda kojom su se dosad rješavali problemi seljaka još nije postigla strateške uspjehe, piše Branimir Stanić za Glas Koncila.
Ta metoda isplaćivanja raznih proračunskih poticaja nije bila razmjerno učinkovita u zaustavljanju odljeva stanovništva i nije se odrazila na vraćanje života na hrvatsko selo, a ponekad je čak i više uspjeha pokazala u koruptivnim radnjama za koje se već vode neki sudski procesi. Slično se sada događa i s novim odštetama. Lik države kao mecene koji u zamjenu za »eutanazirano« grlo stoke šakom i kapom plaća odštetu poljoprivrednicima (gotovo da se i ne govori o visinama iznosa odšteta koji su završili na računima velikih igrača) groteskan je prikaz novovjekoga feudalca koji umjesto da potiče na rad i na pravednu plaću, umjesto da samoinicijativno suzbija korupciju i afirmira pravila poštene igre, šalje poruku da novca ima u izobilju i da se zadovoljstvo seljaka može kupiti.
Život se na hrvatsko selo ne vraća
Poticaji i naknade mogu donekle ublažiti krizu seoskih gospodarstava, no istinsko je zadovoljstvo hrvatskoga seljaka uvijek bilo u radu i u životu koji se temelji na uživanju plodova svojega rada.
Najlakše je u novonastaloj krizi ozbiljne probleme gurnuti u dnevno-politički tor pa proglasiti da iza prosvjeda seljaka stoji oporba ili oporbi jednostavno reći da podupire prosvjede. Igra oko toga tko koga ucjenjuje i gdje će se održati sastanak vladajućih i prosvjednika – uz neki traktor ili za lakiranim stolom u Zagrebu – posve je predvidiva. Sve to prate i metode stvaranja razdora između predstavnika seoskih udruženja i difamiranja glasnih prosvjednika, kao i forsiranje medijskih slika prljavih životinjskih nastamba i usmrćenih životinja – što u široj javnosti smanjuje empatiju prema seljacima i problemima sela uopće.
>Stanić: Dva stupa uz koje se svatko može oduprijeti stupici
Unatoč tomu što novca za dijeljenje nikad nije bilo više, razdor je prisutan, nezadovoljstvo seljaka raste, a život se na hrvatsko selo ne vraća. Zašto je tako upućenima je poznato već više godina. Glavna je pogrješka (bolje rečeno: grijeh) svih politika to što su se mjere koje su s državne razine dolazile prema hrvatskomu selu usredotočile mahom na financijske poticaje od kojih su najviše koristi imale velike tvrtke i prehrambeni kombinati (npr. slučaj Agrokor), a da se pritom nije osnaživala ključna stanica seoskoga društva – obitelj. Iako mnoga ruralna područja na području EU-a bilježe pad stanovništva, porazno je to što su prema službenim europskim statistikama u razdoblju 2015. – 2020. ruralne regije s najvećim stopama depopulacije bile upravo hrvatske regije Vukovarsko-srijemske i Požeško-slavonske županije.
Osnaživanje sela
Sudeći i po nedavno objavljenim zaključcima Vijeća Europske unije, promjena u pogledu osnaživanja obitelji na ruralnim područjima nema. Kada su 24. studenoga u Vijeću donijeli Zaključke o europskoj strategiji za razvoj sela do 2040. godine (donesenoj još 2021.) u odužem dokumentu ni na jednom mjestu nisu spomenuli obitelj, roditelje, djecu – kao da europska sela nastanjuju samo pojedinci, polja, farme, digitalne i zelene tehnologije prema kojima je čitava strategija i usredotočena. Uz takvu europsku politiku koja isključuje osnaživanje obitelji, teško se i hrvatske vlasti mogu drugačije postaviti.
A moralo bi biti suprotno jer prema podatcima demografa sve hrvatske županije u proteklih deset godina bile su suočene s velikim smanjenjem populacije, dok vrišti podatak da je u istom razdoblju zatvoreno više od stotinu područnih škola, pogotovo na selima. Federacija katoličkih obiteljskih udruženja u Europi (FAFCE) još je 2021. objavila odličan dokument za osnaživanje sela diljem Europe koje bi išlo preko obitelji, no to je, očito ne slučajno, prošlo bez odjeka. Stoga je pravo pitanje žele li vlasti doista vratiti život na hrvatsko selo i osnažiti seljake ili ih samo još neko vrijeme trpjeti, strpljivo čekajući dok poticaje ne počnu isplaćivati – same sebi.
