Roditelji su često jako zabrinuti zbog opasnosti koje na njihovu djecu vrebaju u prometu. Zamišljeno dijete koje izleti pred automobil trčeći za loptom ‘klasična’ je noćna mora. I stoga ne čudi da mnogi voze djecu u školu iako je ona od doma udaljena tek nekoliko minuta hoda.
Ali to im neće pomoći, kažu stručnjaci i psiholozi.
Pogrešno je, kažu oni, držati djecu pod staklenim zvonom što je duže moguće, ‘za njihovo dobro’, pretpostavljajući da će kao stariji automatski postati osvješteniji u prometu.
“Roditelji helikopteri (koji se tako nazivaju jer ‘lebde’ iznad svoje djece) uzrokuju nam velike probleme”, kaže Petra Roedler, glasnogovornica njemačke udruge koja promovira sigurnost u prometu.
Ironično, prezaštitnički orijentirani roditelji djecu čine manje sigurnom, kaže Roedler, upirući prstom posebno u učestalost roditelja-taksista, majki i očeva koji djecu voze do školskog praga. Pritom će nerijetko parkirati na ‘zebri’ i ugroziti druge sudionike u prometu.
Najbolje je dijete otpratiti do škole pješice, kaže stručnjakinja za sigurnost u prometu Hannelore Herlan. “Djeca se moraju naviknuti na to da su aktivni sudionici u prometu”.
Stalno ‘taksiranje’ im uskraćuje tu važnu lekciju, naglašava Herlan. Pasivnost sputava i razvoj nekih motoričkih i koordinacijskih vještina koje će im u prometu trebati kasnije.
Škole moraju učiti djecu kako da budu sigurnija u prometu, ali i roditelji moraju učiniti svoje, napominje dječji psiholog Michael Winterhoff.
“Psiha se razvija jedino iskustvom. Ne možete malom djetetu nacrtati promet. Moderni roditelji žele ukloniti što je moguće više brige s dječjih leđa, ali razvoj osobe tako ne funkcionira”, objašnjava Winterhoff.
Gotovo 90 posto prometnih nesreća u Njemačkoj u kojima su djeca od 6 do 15 godina starosti bila ozlijeđena ili su poginula i zapravo su skrivila nesreću, zbilo se prilikom njihova prelaska ceste.
Premda djeca u školi uče kako se pravilno prelazi cesta, očito je da to ne vježbaju dovoljno, kaže Harlan.
I zato njemačka udruga za sigurnost cestovnog prometa savjetuje roditeljima da djecu uče na koji način prijeći cestu tako što će ih pratiti do škole…, ali pješice, ne automobilom.
Nakon nekog vremena roditelji više neće biti u tolikom strahu da svoje potomke puste da sami prijeđu put do škole.
