Eutanazija i potpomognuto samoubojstvo izazivaju brojne etičke i pravne rasprave. Ipak, pravo na život jedno je od temeljnih ljudskih prava, koje priznaju svi ključni međunarodni pravni dokumenti. Nijedna organizacija, povelja ili međunarodni sporazum ne priznaju ”pravo na smrt” kao zakonsku kategoriju. Odluka o regulaciji eutanazije isključivo je u nadležnosti nacionalnih parlamenata, a međunarodne institucije nemaju ovlasti u ovom pitanju. Svaka država samostalno donosi zakone koji uređuju ovu osjetljivu temu. Naprotiv, međunarodno pravo snažno afirmira zaštitu prava na život.
Ključni dokumenti, poput Međunarodnog pakta o civilnim i političkim pravima te Europske konvencije o ljudskim pravima, jasno potvrđuju ovu vrijednost. Osim toga, rezolucije i sudska praksa dodatno naglašavaju da je pravo na život neodvojivo od ljudskog dostojanstva. S obzirom na to, praksa eutanazije i potpomognutog samoubojstva nije spojiva s međunarodnim pravom ljudskih prava. Naime, ne postoji pravna osnova koja bi opravdala postojanje prava na smrt.
Izvješće neprofitne kršćanske pravne grupe ADF Internetional donosi detaljnu analizu međunarodnog pravnog okvira u vezi s eutanazijom i potpomognutim samoubojstvom. Dokument razmatra stavove ključnih međunarodnih institucija, pravnih sporazuma i sudske prakse, ističući kako nijedna međunarodna organizacija ne priznaje pravo na smrt. Također, izvješće naglašava da pravo na život ostaje temeljno ljudsko pravo, potvrđeno međunarodnim konvencijama i rezolucijama.
Ujedinjeni narodi su izrazili zabrinutost zbog eutanazije
Međunarodni pakt o civilnim i političkim pravima (ICCPR) u članku 6(1) ističe: ”Svaka ljudska osoba ima inherentno pravo na život. Ovo pravo bit će zaštićeno zakonom. Nitko ne smije biti proizvoljno lišen života.”
Slično, Konvencija o pravima djeteta (CRC) u članku 6(1) potvrđuje da ”svako dijete ima inherentno pravo na život.” Konvencija o pravima osoba s invaliditetom (CRPD) u članku 10 dodatno naglašava da države potpisnice moraju osigurati učinkovitu zaštitu ovog prava za osobe s invaliditetom na jednakim osnovama s drugima.
UN-ovi ugovori ne priznaju ”pravo na smrt”. Umjesto toga, naglašavaju zaštitu bolesnih, invalida i starijih osoba, koji su najčešće pogođeni legalizacijom eutanazije i potpomognutog samoubojstva. Primjerice, članak 23. CRC-a naglašava pravo djece s invaliditetom na dostojanstven i ispunjen život te njihovo aktivno sudjelovanje u društvu.
Budući da međunarodni ugovori ne sadrže ”pravo na smrt”, niti jedno nadležno tijelo UN-a nikada nije podržalo eutanaziju ili potpomognuto samoubojstvo. Naprotiv, UN-ova tijela izrazila su zabrinutost zbog prakse eutanazije. Odbor za ljudska prava kritizirao je zakonodavni okvir Nizozemske, ističući da bi ga trebalo preispitati u svjetlu zaštite prava na život zajamčenog ICCPR-om.
>Kako zagovornici eutanazije pokušavaju preuzeti kontrolu na razini EU?
Europska unija: ”Regulacija zakona o eutanaziji ostaje isključivo odgovornost država članica”
Europska povelja o temeljnim pravima priznaje da ”svatko ima pravo na život” (Članak 2). EU može donositi zakone samo u područjima u kojima su joj ovlasti dodijeljene ugovorima. Sve ostale nadležnosti ostaju u rukama država članica.
Ugovori EU-a određuju da je zdravstvena politika u nadležnosti država članica:
”Djelovanje Unije mora poštovati odgovornosti država članica za definiranje svoje zdravstvene politike i za organizaciju i pružanje zdravstvenih usluga i medicinske skrbi.”
To znači da EU ne može usklađivati nacionalne zakone u području zdravstva. Regulacija ostaje isključivo odgovornost država članica, a institucije EU-a ne mogu poduzimati izravne mjere u tom području.
>Kako su jezične manipulacije s eutanazijom dovele do porasta za njenom potražnjom
Parlamentarna skupština Vijeća Europe: ”Države članice moraju poštovati i štititi dostojanstvo terminalno bolesnih i umirućih osoba”
Godine 1999. Parlamentarna skupština Vijeća Europe, koja okuplja parlamentarce iz 47 zemalja, izjavila je da države članice moraju poštovati i štititi dostojanstvo terminalno bolesnih i umirućih osoba. To uključuje očuvanje zabrane namjernog oduzimanja njihovih života.
Godine 2012. Skupština je ponovo izrazila jasnu protivnost legalizaciji eutanazije:
”Eutanazija, u smislu namjernog ubijanja osobe djelovanjem ili propustom, mora uvijek biti zabranjena.”
Svjetsko liječničko udruženje (WMA) odbacuje eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo
Svjetsko liječničko udruženje (WMA) dosljedno odbacuje eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo kao etički neprihvatljive medicinske prakse.
”Eutanazija, to jest čin namjernog okončanja života pacijenta, čak i na vlastiti zahtjev ili zahtjev rodbine, neetična je. To ne sprječava liječnika da poštuje pacijentovu želju da prirodni proces smrti nastavi svoj tijek u terminalnoj fazi bolesti.”
”Liječnički potpomognuto samoubojstvo, poput eutanazije, neetično je i mora biti osuđeno od strane medicinske profesije. Ako liječnik svjesno pomaže osobi da okonča vlastiti život, postupa neetično. No, pravo pacijenta da odbije medicinsko liječenje mora se poštovati, čak i ako to dovodi do smrti.”
Na 194. zasjedanju 2013. godine u Baliju, WMA je potvrdila niz prethodnih rezolucija i ponovila svoj stav protiv eutanazije. Godine 2019., na 70. zasjedanju Generalne skupštine, usvojila je Deklaraciju o eutanaziji i potpomognutom samoubojstvu, ističući predanost medicinskoj etici i poštovanju ljudskog života.
>Što je eutanazija, a što potpomognuto samoubojstvo?
WMA: ”Niti jedan liječnik ne smije biti prisiljen sudjelovati u eutanaziji ili potpomognutom samoubojstvu”
Svjetsko liječničko udruženje (WMA) poziva sve nacionalne liječničke udruge i liječnike da se suzdrže od sudjelovanja u eutanaziji, čak i ako je ona dopuštena ili dekriminalizirana zakonom.
Prema definiciji WMA, Eutanazija je čin u kojem liječnik namjerno primjenjuje smrtonosnu tvar ili provodi intervenciju kako bi izazvao smrt pacijenta, na njegov vlastiti zahtjev. Dok je potpomognuto samoubojstvo situacija u kojoj liječnik, na pacijentov dobrovoljni zahtjev, namjerno omogućava pacijentu da si oduzme život propisujući ili pružajući medicinske tvari s ciljem izazivanja smrti. WMA ostaje čvrsto protiv obje prakse.
Niti jedan liječnik ne smije biti prisiljen sudjelovati u eutanaziji ili potpomognutom samoubojstvu. Također, ne smije biti obvezan donositi odluke o upućivanju pacijenata u tu svrhu. S druge strane, liječnik koji poštuje pravo pacijenta da odbije medicinski tretman ne postupa neetično. Ako se suzdrži od pružanja ili uskrati neželjenu njegu, čak i kada to dovede do smrti pacijenta, njegova odluka ostaje u skladu s medicinskom etikom.
>Eutanazija: Nevjerojatni razlozi ljudi koji su odlučili skončati život
Sudska praksa Europskog suda za ljudska prava
Europski sud za ljudska prava (ECtHR) više je puta razmatrao moguće povrede članaka 2 (pravo na život), 3 (zabrana mučenja) i 8 (pravo na privatni i obiteljski život) Europske konvencije o ljudskim pravima u kontekstu eutanazije. Sud je dosljedno potvrđivao da “pravo na smrt” nije sadržano u tim člancima.
U slučaju Pretty protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Diane Pretty, bolesna od bolesti motoričkih neurona, željela je da joj suprug pomogne u samoubojstvu. Britanski zakon to zabranjuje, a njezin zahtjev da suprug ne bude kazneno gonjen bio je odbijen. ECtHR je presudio da pravo na život ne uključuje suprotno pravo – pravo na smrt, te da države mogu kazneno goniti pomaganje u samoubojstvu.
Sud je također odbacio tvrdnju da zabrana eutanazije predstavlja mučenje (članak 3). Zaključio je da država nije nanijela patnju ni povukla medicinsku skrb, stoga članak 3 nije bio primjenjiv. Pokušaj priznavanja “prava na smrt” temeljem članka 8 također nije uspio. Sud je doduše priznao da odluka o načinu umiranja može spadati pod pravo na privatnost. No potvrdio je da država može ograničiti to pravo radi zaštite ranjivih osoba (Haas protiv Švicarske).
>Švicarski biskupi upozoravaju na opasnost kabine za samoubojstvo
U slučaju Lambert i drugi protiv Francuske, Sud je podržao odluku francuskih vlasti o prekidu umjetne prehrane i hidratacije Vincenta Lamberta, tetraplegičnog pacijenta. Presudio je da države imaju široku slobodu procjene u takvim slučajevima, no ta odluka bila je kritizirana jer se smatralo da podriva članak 2 Konvencije.
Europski sud za ljudska prava (ESLJP) donio je 2022. presudu u slučaju Mortier protiv Belgije. Sin preminule žene tvrdio je da nije bio obaviješten o njezinoj eutanaziji zbog depresije. Eutanaziju je izveo onkolog bez specijalizacije za psihijatriju, koji je ujedno bio predsjednik komisije za eutanaziju, što je otvorilo pitanje sukoba interesa. Sud je djelomično presudio u korist sina, Tom Mortiera. Nije osporio belgijski zakon o eutanaziji. No, zaključio je da belgijske vlasti nisu provele učinkovitu istragu nakon smrti njegove majke. Belgija je time prekršila proceduralni aspekt prava na život (članak 2. Europske konvencije o ljudskim pravima).
>Eutanazija u Belgiji: U 20 godina gotovo 30.000 izgubljenih života
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa
Izvor: narod.hr/ADF International
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.