Pod obnovljenim pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora, a u organizaciji Počasnoga bleiburškoga voda i suorganizaciji za liturgijski dio Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, ovogodišnja središnja komemoracija u povodu 71. obljetnice Bleiburške tragedije održat će se u subotu 14. svibnja na Bleiburškom polju u Austriji.
Komemoracija počinje u 11 sati molitvom odrješenja na groblju Unterloibach od kuda će u 11.15 sati krenuti procesija prema oltarnom prostoru na Bleiburškom polju.
Misno slavlje u 12 sati predvodit će banjolučki biskup Franjo Komarica. Komemoracija se nastavlja obraćanjem visokih uzvanika, predstavnika pokrovitelja i organizatora te polaganjem vijenaca kod spomenika žrtvama Bleiburga i križnih putova.
Inače, na sjednici Predsjedništva Sabora 4. veljače je donesena odluka o vraćanju saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom bleiburške tragedije.
“Odlučili smo vratiti pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad obilježavanjem bleiburške tragedije. Argumenti za to su oni koji su se spominjali zadnjih godina, a to je da ne možemo i ne smijemo dijeliti žrtve, da je svatko tko je ubijen bez suđenja žrtva, da su oni koji su nevini ubijeni žrtve i da ih ne možemo dijeliti na vaše ili naše žrtve, na bolje ili manje žrtve, kao što ne možemo ni zločince dijeliti na veće ili manje zločince. Prema tome, zločin je zločin, a žrtva je žrtva, žrtvama treba odati pijetet i smatrali smo da je to naprosto naša obveza kao što je na kraju Sabor to godinama i bio, sve do 2011.”, kazao je Reiner nakon sjednice Predsjedništva Sabora.
Što se dogodilo na Bleiburgu?
U svibnju 1945. godine, točnije 15. u mjesecu, britanski časnik Patrick Scott je hladno primio hrvatsku delegaciju i dao joj na znanje da Britanci ne će prihvatiti Hrvate, te da je to sukladno naredbi britanskog feldmaršala Harolda Alexandera i uputama premijera Winstona Churchilla.
15. svibnja bilježava se spomen na tragične događaje 1945. godine, kad su Britanci odbili prihvatiti vojnike Nezavisne Države Hrvatske i hrvatske civile, žene, starce i djecu te ih prepustili partizanskom zarobljavanju. Naime, još desetak dana ranije, jedinice NDH i mnogi hrvatski civili počeli su povlačenje prema Sloveniji i Austriji u nadi da će se uspjeti predati britanskoj vojsci i izbjeći zarobljavanje od osvetnički raspoloženih partizana.
Nakon mukotrpnog puta kroz Sloveniju i velikog broja usputnih bitaka uspjeli su se probiti preko austrijske granice i doći 14. svibnja na Bleiburško polje, gdje su se susreli s britanskom tenkovskom jedinicom 5. korpusa 8. armije. Britanci su im pokazali demarkacionu crtu do koje smiju doći i koju ne smiju prijeći.
Ujutro na taj dan Britanci su obavijestili hrvatske delegate da će ih u 13 sati primiti predstavnik britanskog štaba. Sastanak je održan u starom dvorcu pokraj Bleiburga. Kao hrvatski poslanici došli su generali Ivo Herenčić i Vjekoslav Servatzy, te pukovnik Crljen. Britanski brigadir Patrick Scott hladno ih je primio i dao im na znanje da Britanci neće prihvatiti Hrvate, te da je to sukladno naredbi britanskog feldmaršala Harolda Alexandera i uputama premijera Winstona Churchilla.
Zatim je Scott primio partizanske predstavnike, suočio ih s hrvatskim delegatima i zamolio ih da im izdiktiraju uvjete predaje. Partizanski uvjeti bili su strogi – bezuvjetna predaja čitave vojske u roku od 1 sat i 20 minuta. Kad su hrvatski predstavnici htjeli pregovarati u uvjetima, barem da se produži rok za predaju, brigadir Scott ih je prekinuo i upozorio da će britanski tenkovi biti na raspolaganju partizanima.
Nakon što su se u svibnju 1945. godine stotine tisuća pripadnika hrvatskih oružanih snaga predale Britancima i dragovoljno razoružale – suprotno međunarodnim konvencijama – bili su vraćeni, odnosno predani Titovoj, partizanskoj vojsci.
Povjesničari i demografi procjenjuju da su u mjesecima i godinama nakon završetka 2. svjetskog rata, bez suda i osude, partizanske snage mučile i ubile između 300 i 500 tisuća pripadnika hrvatskih oružanih snaga i civila.
Muževi i žene, djeca i rođaci ubijenih bili su kroz 45 godina totalitarnog komunističkog režima izloženi šikaniranju, zlostavljanju, progonu, najčešće tretirani kao građani drugog reda uz zabranu javnog govora o zločinima koje su nad članovima njihovih obitelji počinili članovi komunističkog režima.
Što Vijeće Europe kaže o Komemoraciji na Bleiburgu možete pročitati OVDJE.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
