CSU, “Kršćansko socijalna unija”, sestrinska stranka CDU-a Angele Merkel, koja postoji samo u Bavarskoj i koja u toj saveznoj državi “zamjenjuje” CDU koji tamo niti ne izlazi na izbore, je ostvarila najlošiji rezultat tamo negdje od Drugog svjetskog rata, od prvih izbora u Njemačkoj nakon savezničke okupacije. Što je ubilo CSU? Nema tu neke tajne: Imigracijska politika Angele Merkel, kojoj se desno biračko tijelo protivi. A lijevo ionako ne glasuje za CSU.
Matteo Salvini nakon izbora u Bavarskoj: ‘Arrivederci (zbogom) Merkel, Schulz i Juncker’
Horst Seehofer, čelnik CSU-a, je prije nekoliko mjeseci prijetio da će razvrgnuti koaliciju s Merkel na nacionalnoj razini zbog neslaganja oko njene imigrantske politike – no na kraju je ipak pristao na dogovor, i ostao u koaliciji koju pored CDU-a i CSU-a čini i lijevi SPD. To je, očito, bila greška, i birači su ga kaznili za nedosljednost.
Ljevica od crvene postaje – zelena
Još bolja vijest je da je SPD, njemačka socijaldemokratska stranka, koja se od Merkeličinih demokršćana danas uglavnom razlikuje po stranačkom amblemu, i koja je s njom u patetičnoj “velikoj koaliciji” kakva kod nas postoji tek neformalno, prošao još gore. S manje od deset posto glasova, točnije 9,7 posto, SPD, tradicionalno jedan od dvije vodeće stranke koje se u Njemačkoj, uz svoje satelite, smjenjuju na vlasti, se može i službeno smatrati povijesnom strankom, kao HSS u Hrvatskoj. Socijaldemokracija, čini se, jednostavno nije ideloški preživjela 20. stoljeće, kao ni tradicionalni liberali, koji su često bili jezičac na vagi. Oni su se uvukli u parlament Bavarske s 5,1 posto glasova – za dlaku. Istini za volju, ta tradicionalno treća stranka u Njemačkoj nikad nije ni imala previše birača, a u prošlom sastavu bavarskog parlamenta ih nije niti bilo.
Za koga njemačke korporacije provode političku kampanju?
Nekoć ideološka zaštitnica radničke klase, današnja socijaldemokracija je postala vlastita suprotnost, stranka kulturnog establishmenta i urbanih elita te dobrostojeće srednje klase, “buržoazije” protiv koje se u početku borila. A kako radnička klasa danas mahom glasa ili za desne opcije ili, u manjem broju slučajeva, za radikalno lijevo-anarhističke “antifa” opcije, a građanska srednja klasa je sama sebi potpisala smrtovnicu, SPD se sveo na glasove umirovljenih Njemica koje glasaju za tu stranku od šezdeset i neke, i ne primjećuju da su se vremena promijenila. SPD, naime, kao i SDP kod nas, najviše glasova dobiva u dobnoj skupini starijih od 60 godina – poražavajuće za stranku koja želi biti “napredna”.
No najbolja vijest je da “Lijevi”, koji su pravi pandan našem SDP-u, nisu prešli izborni prag od 5 posto glasova. Zašto su oni pravi pandan SDP-u, a ne SPD? Razlog je očit: “Die Linke” – lijevi su, kao i naš SDP, nasljednici istočnonjemačke kompartije, iste one koja je izrodila Honeckera i zlogalsnu tajnu policiju STASI. SPD je ipak nešto drugo – stranka s kakvom-takvom demokratskom tradicijom, kakvu Die Linke i naš SDP nemaju.
AfD pretekao socijaldemokrate, sad je druga stranka u Njemačkoj, CDU/CSU s najmanjom potporom ikad!
No, ono što je loše je da je AfD, stranka koja jedina u Njemačkoj zagovara promjenu dosadašnjih politika koje su Europu bacile u kaos i beznađe, koje su dio država bacile u dugove, dio u probleme uzrokovane masovnom emigracijom, a Veliku Britaniju izbacile iz EU, nije polučila očekivani rezultat. Da ne bude zabune, 10,2 posto glasova je odličan rezultat, naročito za stranku koja je po prvi put sudjelovala u pokrajinskim izborima u Bavarskoj, no lošiji od projekcija prije izbora. S 22 osvojena mjesta, oni su sad četvrta po veličini stranka u bavarskom parlamentu, ispred SPD-a koji je izgubio pola svog biračkog tijela u četiri godine! I njima su birači “naplatili” koaliranje s ljevici mrskom Angelom Merkel – ma koliko bila lijevo, ona je njima ideološki neprijatelj.
Tko su onda dobitnici, ako su CSU i SPD gubitnici, a AfD nije ostvario željeni rezultat? Dvije stranke: Lijevi i proimigracijski Zeleni, koji su s 18% udvostručili svoj udio u parlamentu Bavarske, i “Slobodni birači”, koalicija lokalnih organizacija koja je zapravo donekle nalik (ali samo donekle!) našem “Mostu” iz ranijih dana.
Slobodnjaci kao prijelazna opcija
Uspjeh “Zelenih” je lako objasniti: Oni su modernija verzija SPD-a, oni su oteli toj nekoć velikoj stranci birače ljevice mlađe od 60 godina. Zeleni imaju naglasak na ekologiji, pravima manjina (naročito seksualnih), i općenito se mogu smatrati opcijom koja promovira politike popularne kod dijela mladih urbanih birača i koja prati njihov mentalitet. Drugi dio, onaj možda malo ozbiljniji i manje uvjeren da je svijet “carstvo u kojem caruje drugarstvo”, istog biračkog tijela glasa za njihovu suprotnost – AfD, koji isto tako uglavnom privlači mlađe i visoko obrazovane birače. Razlika je u spolu – dok su velika većina birača Zelenih žene, dotle za AfD, iako ga tradicionalno vode žene poput Frauke Petry, najviše glasaju – muškarci.
Nezaposlenost u Njemačkoj najmanja od 1991. godine
S uspjehom “Slobodnjaka” je teže. Izgleda da su upravo oni pokupili velik broj glasova koji bi inače otišao AfD-u, ali za sad se brojni još ne mogu odlučiti za tako radikalnu promjenu. Slobodnjaci su ideološki nedefinirana stranka, odatle paralela s ranim izdanjem “Mosta”. Nemaju neke posebne političke filozofije i nisu bliski niti jedno etabiliranoj stranci, već, ovisno o temi, ponekad zastupaju klasične liberalne stavove – primjerice u sferi ekonomije fiskalnu disciplinu i državnu štednju te promoviranje malih i srednjih poduzeća, a u sferi politike građanska i ljudska prava, a ponekad pak konzervativne ideje – jačanje vojnih snaga i snaga sigurnosti, strožu kontrolu granica, bržu i lakšu deportaciju onih kojima je azil odbijen, teže dobivanje azila, ograničavanje politike “ujedinjenja obitelji” koja omogućava imigrantima da, nakon što dobiju azil, dovedu u Njemačku ponekad i desetak članova uže i šire obitelji, snažniju kontrolu upotrebe droga i strože kažnjavanje dilera, promociju njemačkih narodnih tradicija, i tako dalje.
Merkel još nije politički umrla, a kad će ne zna se
Opet, u nekim područjima “slobodnjaci” zastupaju socijalne stavove na rubu socijalističkih – žele u Njemačku uvesti besplatno visoko školstvo, a stavljaju i opći interes države ispred osobnog, individualnog. Također se zalažu za dostupnost stanovanja, ekološke alternative za fosilna goriva, i slično zbog čega su nerijetko na udaru optužbi za populizam. Drugi pak kažu da su oni pragmatična stranka. Oni sami ne inzistiraju na tome da njihovi zastupnici moraju koalirati s ovima ili onima – no, za razliku od politike Mosta iz ranih dana “ni s jednima ni s drugima”, oni su uvijek zastupali politiku “sa svakim s kim se po nekom pitanju slažemo”.
No, ono u čemu se svi slažu da su izbori u Bavarskoj zabili još jedan čavao u politički lijes Angele Merkel. Dvije stranke koje čine njenu “Veliku koaliciju” u Bavarskoj su zabilježile praktički povijesno najgori rezultat, i to svaka za sebe. Zajedno jedva da imaju 45% glasova, dok je ranije sam CSU u pravilu dobivao debelo preko 50% u Bavarskoj. Ona je sve više hodajući politički mrtvac, koji se održava na životu sklapanjem svih mogućih i nemogućih koalicija s ideološkim protivnicima s obje strane, mrtvac za kojeg svi znaju da je već dugo na odlasku – ali nikako da konačno ode. Ona i Macron su posljednji jaki zastupnici propalih politika poput multikulturalizma i masovne imigracije u EU – Austrija, Italija, i naročito Nova Europa – Češka, Poljska, Mađarska i brojni drugi su danas na nekoj posve drugoj strani.
Istovremeno, tu je Hrvatska, koja kao i obično kasni – Plenković je srcem i dušom na strani te i takve politike Angele Merkel koja doživljava poraz za porazom. On je i HDZ oblikovao prema modelu prema kojem je Merkel oblikovala CDU: kao stranku spremnu koalirati s bilo kim zbog gole vlasti, spremnu odreći se bilo koje vrijednosti koju je u prošlosti zastupala u zamjenu za ruku podrške u Parlamentu, nominalno desnu a u stvarnosti ekstremno lijevu i još ekstremnije neprincipijelnu.
Danas u Njemačkoj, sutra u Hrvatskoj
No, kako je poznato da birači u Hrvatskoj u pravilu prate trendove na zapadu, samo za zadrškom od ponekad i desetak – dvadeset godina, tako je prilično izvjesno da poraz Angele Merkel navješćuje i poraz politike Andreja Plenkovića. Pitanje je samo kad će se on dogoditi, i koliko ćemo morati čekati na njega.
Za sad nije poznato tko će sastaviti novu vladu – no kad bi CSU, umjesto s lijevim SPD-om, odlučio ići s “prirodnim saveznicima” AfD-om i “slobodnjacima”, to bi bila revolucija za cijelu Europu. Do sad su etabilirane stranke izbjegavale koalirati sa strankama 21. stoljeća poput AfD-a ili švedskih Demokrata, radije sklapajući “velike” koalicije samo kako oni ne bi participirali u vlasti, no to će se jednog dana morati promijeniti.
Promjena, na žalost, neće doći iz Bavarske, jer je CSU najavio da je spreman za koaliranje sa svima – osim s AfD-om. Paradoks je u tome što AfD ne zastupa ništa što i sam CSU nije zastupao do nedavno.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
