Odavno je poznato da neznanje i predrasude, pa još udružene sa zlom namjerom, mogu nanijeti štetu poštenim ljudima. Takav je primjer slučaj hrvatskoga svećenika don Vinka Puljića iz Hrvatske katoličke misije u Göttingenu u Njemačkoj, piše novinar i publicist Igor Vukić za Hrvatski tjednik.
> Don Puljić: zabranom Thompsonovog koncerta narušava se hrvatski ugled
Njegov se jedini grijeh sastojao u tomu što je na svojemu Facebook profilu proslijedio poziv na donacije koji je javnosti uputilo zagrebačko Društvo za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac. Prijavio ga je neki mladić hrvatskoga podrijetla što živi u Njemačkoj, očito slabo obrazovan, ali itekako zlonamjeran. Na društvenoj mreži denuncirao je don Vinka da podupire „relativizatore holokausta“.
Nakon što se don Vinko nije odrekao svoga mnijenja i potpore Društvu, biskupija Hildesheim i mjesni njemački biskup Heiner Wilmer prisilili su ga na ostavku. Prema novinskim izvješćima, don Vinko će nakon nekoga vremena morati napustiti Njemačku. Za sada nisu pomogle ni intervencije upućenih ljudi, među njima i svećenika, koji su biskupu željeli objasniti da u radu toga društva nema traga relativizaciji holokausta.
Što sam pisao biskupu?
I autor ovoga teksta, kao predsjednik Društva, poslao je odgovor njemačkome katoličkom portalu koji je objavio vijest o don Puljićevu Facebook profilu. Uz ostalo, objasnio sam kako istražujući i opisujući stvarnost jasenovačkoga logora, članovi Društva nigdje nisu skrili ni negirali nesretnu sudbinu koja je snašla hrvatsku židovsku zajednicu u tadašnjoj hrvatskoj državi. Upravo suprotno, zalažući se za realnu sliku događaja, članovi Društva zalažu se i za primjereno odavanje počasti svakoj žrtvi. S druge strane, preuveličavanja, lažni prikazi i neistinita svjedočenja vrijeđaju – i žive i mrtve.
Uputio sam zatim i dugačko pismo biskupu Wilmeru, u kojemu sam na oko devet novinskih kartica detaljno opisao ciljeve i metode rada našega društva. Među ostalim, upoznao sam ga s činjenicom da u članstvu Društva imamo tri katolička svećenika. Imali smo i četiri prije nego je preminuo naš dragi pater Vladimir Horvat, koji je iza sebe ostavio vrijedna filološka i povijesno-publicistička djela. I ostali naši članovi svećenici uz teološko obrazovanje imaju i doktorate iz povijesti. Već bi zbog solidarnosti s njima trebao biskup Wilmer uložiti dodatni trud i upoznati se s radom Društva i njegovim dosadašnjim rezultatima.
Biskupa sam upozorio na činjenicu da i u Hrvatskoj postoji zakon kojim se prijeti kaznom zatvora (do tri godine) onomu tko poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, i drugih teških zločina (protiv čovječnosti, ratnih zločina), usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti. Uz dodatak u toj rečenici: na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine (članak 325. Kaznenoga zakona).
Upravo u ovomu zadnjem dijelu važan je ključ za razumijevanja našega rada. Bitan je način izražavanja pa stoga nema kaznenoga djela ako se radi o ozbiljnome znanstveno-stručnome istraživanju. Pučka pravobraniteljica Lora Vidović svojedobno se zbog jednoga mojeg istupa na javnoj tribini obratila Državnome odvjetništvu, upravo pozivajući se na članak 325.
„No, povratno smo obaviješteni da je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu nakon razmatranja slučaja zaključilo da nisu ostvareni elementi kažnjivih djela koji bi predstavljali osnovu za njihovo daljnje postupanje“, napisala je pučka pravobraniteljica u svojoj izjavi od 29. studenoga 2018.
Kod nas se u površnome javnom govoru uvriježilo da je u Njemačkoj kažnjivo svako proricanje ili umanjivanje genocida, no tomu nije baš tako. U Hrvatskome je tjedniku kolega Gojko Borić više puta u člancima spominjao njemačkoga povjesničara Alexandera Korba koji je u svojoj knjizi o Drugome svjetskom ratu na tlu Hrvatske, napisao kako ustaše nisu imali genocidni plan za istrjebljenje Srba. A na postojanje takvoga plana onda može utjecati i na kvalifikacije eventualnih zločina.
Biskupu Wilmeru u osnovnim crtama opisao sam kontroverze koje se vežu uz jasenovački logor te činjenicu da do danas zapravo nije utvrđena realna slika događaja u logoru i broj njegovih žrtava. Uputio sam ga na lako provjerljivu činjenicu da je broj navodnih žrtava u doba Jugoslavije bio službeno utvrđen na 700 000 (u školskom programu, enciklopedijama, itd.), dok je u samostalnoj Hrvatskoj taj broj revidiran na 83 000. Dakle i državni muzej u Jasenovcu i oni koji se drže te brojke mogli bi biti svrstani u revizioniste. Takve se kvalifikacije upravo u posljednje vrijeme i čuju iz Srbije.
Naivno je očekivati promjenu odluke
Iz tih i sličnih razloga u Hrvatskoj se institucionalni povjesničari nerado upuštaju u istraživanje Jasenovca. Ne treba dugo provjeravati kako bi se razumjelo zašto smo tu osjetljivu temu odlučili istraživati udruženi u građansku, nevladinu udrugu. Biskupu sam opisao neke od pronađenih dokumenata i događaje koji su do sada bili skriveni u propagandnoj jugoslavenskoj historiografiji.
Pored toga, biskupu je skrenuta pozornost na osobe koje se predstavljaju novinarima i objavljuju pamflete protiv ljudi kao što je don Vinko Puljić. Kad sam se obratio onome koji se predstavlja novinarom i ponudio našu stranu priče i uvid u dokumente i rezultate istraživanja do kojih smo došli – odgovora nije bilo. Slično je tako i sa samozvanim novinarima u Hrvatskoj. Vidjet ćemo cijeni li se novinarstvo i njegova osnovna pravila ipak više u Njemačkoj.
Možda je naivno očekivati da će njemački 59-godišnji katolički biskup nakon takvih pisama s obiljem argumenata dodatno razmotriti slučaj. I potom pozvati don Vinka Puljića da povuče ostavku i u Njemačkoj nastavi duhovni rad sa svojom pastvom. Da će razumjeti kako je don Vinko dao podršku jednoj plemenitoj ideji. Ali zašto bi bilo naivno? Očekivanje se temelji na njegovu obrazovanju i religiji koju predstavlja.
Don Vinko: Ne mogu se odreći ljubavi prema Bogu, Domovini i Istini!
Nakon izbijanja ovoga slučaja u javnost, zamolili smo don Vinka za kraći razgovor. On je vrlo ljubazno zamolio da intervju odgodimo za neko vrijeme jer sada odgovarati na postavljena pitanja bilo bi, kako nam je odgovorio, dolijevanje “ulje na vatru”. Dodao je da inače nema straha na svako pitanje dati potpun odgovor. Poručio nam je na kraju:
„Ah, kako ću se odreći ljubavi prema Bogu, Domovini, hrvatskome narodu i Istini?“
* Igor Vukić, hrvatski je povjesničar, novinar, politolog, publicist, istraživač. Srbin je po nacionalnosti čiji je otac kao dijete, zajedno s obitelji i poznanicima, bio zatočenik logora Jasenovac za vrijeme NDH. Već se godinama bavi istraživanjima o logoru Jasenovac. Predsjednik je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Objavio je i nekoliko knjiga, poput „Radni logor Jasenovac“ i „Jasenovac iz dana u dan“. Za svoje knjige kaže da su za one koji se ne boje.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
