Dok u Hrvatskoj udžbenici prolazi dvostruko recenziranje prije ulaska u Katalog, u različitim se europskim državama proces odobravanja udžbenika kreće od potpunog monopola države do sve većeg izbacivanja udžbenika iz nastave uopće.
Procedura odobravanja udžbenika i nastavnih pomagala u gotovo svim se europskim državama propisuje zakonima, ali sam odabir udžbenika nije u svakoj državi u nadležnosti državnih tijela poput ministarstava obrazovanja, znanosti i/ili kulture. Štoviše, treba imati na umu kako u nekim visoko razvijenim zemljama, poput Velike Britanije, udžbenici kao takvi sve više izlaze iz uporabe.
Odobravanje udžbenika u Hrvatskoj
Podsjetimo, u Hrvatskoj je za izbor odobrenih udžbenika nadležno Ministarstvo znanosti i obrazovanja, na osnovi procjene Agencije za obrazovanje te se udžbenici, koje izdaju privatni nakladnici, a MZO ih je odobrilo za upotrebu u nastavi, nalaze na popisu odobrenih udžbenika. Međutim, sam krajnji odabir nekog od odobrenih udžbenika odgovornost je nastavnika.
Situacija u drugim europskim državama
Pogledajmo kako se proces od izdavanja udžbenika do njegovog dolaženja u ruke učenika odvija u nekim drugim europskim državama.
Možda je u tom smislu iz hrvatske vizure najzanimljivija Njemačka, imamo li u vidu kako je drugi najveći hrvatski nakladnik udžbenika Profil Klett, zapravo podružnica njemačkog Ernst Klett Verlag.
Njemačka – primjeri iz nekih saveznih država
U Njemačkoj se odluke o odobravanju udžbenika i nastavnih pomagala donose na razini saveznih država. Narav, kao i strogost procedure pritom nisu svugdje jednake.
Primjerice, u Gradu Berlinu ne postoji neka krovna institucija, poput našeg MZO, koja odobrava udžbenike nego je ta odluka na školskim odborima i stručnim savjetima (Fachkonferenzen).
U Saveznoj državi Brandenburg vrijedi donekle sličan sustav, no nužna je konzultacija škola i stručnih savjeta s pravilnikom “Orijentacijska težišta za recenziju i izbor udžbenika” (Orientierungsschwerpunkte für die Begutachtung und Auswahl von Schulbüchern im Land Brandenburg), Ministarstva mladih, obrazovanja i športa Savezne države Brandenburg. U pravilniku su navedene okvirne smjernice za recenziju udžbenika u skladu s nastavnim planom i programom.
>Dossier(1/4): Razotkrivamo ideološko-interesnu mrežu oko povučenog udžbenika povijesti
No u nekim saveznim državama recenzija se provodi strogo i na više razina.
Recimo, u Bavarskoj nadležno ministarstvo recenziju povjerava dvojici stručnjaka za knjige i radne bilježnice kako bi ustanovili odgovaraju li pedagoškim i didaktičkim kriterijima. Ministarstvo kulture razradilo je u tu svrhu detaljan katalog kriterija. Ti se kriteriji odnose na opće nastavne i pedagoške ciljeve, ali i na pojedinačne predmete. Za udžbenik povijesti mora se, primjerice, ustanoviti „uspijeva li izbjeći pojednostavljenja koja zamagljuju kontekst kao i indoktrinaciju (putem izlaganja jednostrane povijesne perspektive)“; „Je li sadržaj slobodan od ideologije?“, itd.
Uglavnom, u onim saveznim državama koje angažiraju recenzente u pravilu ih nije više od dva, no pretpostavlja se kako oni djeluju u skladu s detaljno propisanim kriterijima.
> Dossier (2/4): Kako je nekompetentni Torbica postao autor udžbenika o povijesti 20. stoljeća?
Srednja i Istočna Europa – Austrija, Mađarska i Poljska
U Austriji, za razliku od Njemačke, savezne jedinice nemaju pravo same razraditi politiku izbora udžbenika i nastavnih materijala, nego se to obavlja na razini države. Za recenziju i odobrenje udžbenika zaduženo je povjerenstvo koje ima rok od najmanje 4 mjeseca za donošenje odluke.
U Mađarskoj, nadležne državne institucije, slično kao kod nas, objavljuju popis odobrenih udžbenika, ali taj je popis, s jedne strane daleko uži – uglavnom izbor između dva udžbenika – dok je, s druge strane, izdavaštvo sve više stvar države. Mađarska je vlada zbog toga meta kritika, a pravda se, među ostalim, time što je sve veći udio besplatnih udžbenika u školama. Privatni nakladnici tvrde kako danas u Mađarskoj zapravo ne postoji slobodno tržište udžbenika, jer su dva najveća nakladnika nacionalizirana, a oni pokrivaju 90% potreba tržišta.
U Poljskoj je sustav odobravanja udžbenika sličan našem: nadležno ministarstvo odobrava udžbenike koje privatni nakladnici objavljuju u skladu s propozicijama nacionalnog kurikuluma. Država također određuje maksimalnu cijenu udžbenika.
> Dossier (3/4): Kako je Hrvatska udruga nastavnika povijesti povezana s manipulacijama u povučenom udžbeniku?
Sjeverna i Zapadna Europa – Finska i Velika Britanija
Najmanje centraliziran sustav vjerojatno je onaj u Finskoj. Naime, finske škole djeluju kao autonomne jedinice, gdje djelatnici sami oblikuju kurikulum u skladu s veoma općenitim prijedlozima ministarstva i nabavljaju knjige od izdavača, bez konzultacija s instancijama van lokalne zajednice. Usput, promatrači ističu kako unatoč tomu uporaba udžbenika i radnih bilježnica u Finskoj uglavnom još uvijek dominantan metod poučavanja.
Težište na strogost pri recenziji udžbenika – koja se, kako vidimo, ne provodi svugdje – ovisi i o učestalosti njihovog korištenja. U nekim zemljama udžbenici i radne bilježnice nisu obavezne u jednakoj mjeri kao i kod nas.
Recimo, u Velikoj Britaniji, prema nekim pokazateljima, već manje od 10% djece u osnovnim školama koristi udžbenike. Naravno, i u našim školama se učenici u pripremi za ispit ili test u također ponajviše oslanjaju na skripte, zabilješke s nastave i sl. Međutim, to su uglavnom sažeci gradiva koje postoji u udžbeniku koji je obvezan.
> Dossier (4/4): Hajdarovićeva samoviktimizacija i neodgovorena pitanja
U Velikoj Britaniji nastava se sve više organizira oko „kreativnog rada“ nastavnika, koji je obavezan osmisliti gradivo u okviru smjernica Nacionalnog kurikuluma i „očekivanih ishoda“ nastavnog procesa. Hoće li on pritom koristiti udžbenik, ostavljeno je njemu na volju, a centralizirani pristup odobravanju udžbenika na nacionalnoj razini ne postoji. Postoje međutim preporuke agencija koje se bave kontrolom „ishoda“ obrazovanja, koje ne obvezuju, ali se u praksi smatraju kao poželjan kriterij izbora udžbenika.
Na koncu, ako pregledamo gornje primjere, pokazuje se kako hrvatska praksa javno-privatnog partnerstva i razmjerno – barem na papiru – centralizirane kontrole sadržaja udžbenika nije nipošto u europskim okvirima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
