Prof. dr. sc. Matko Marušić: Marakeška politička deklaracija je Istanbulska konvencija, a obje su pobjednički komunizam s novim licem

Foto: narod.hr

Što god mi mislili, govorili i pisali, stvari na međunarodnoj razini idu prema pobjedi komunizma. Tko god mi tu rečenicu zamjerio, ili je podcijenio, neka mi oprosti, ali molim da je se sjeti kad i njemu postane jasno: komunizam.

1. Zašto i kako komunizam?

Tisuće knjiga su napisane o komunizmu, a o novom komunizmu, s licem umivenom od krvi, ali ne i od mržnje, nema ni jedne. Tu i tamo poneki članak. Teror se preselio u medije i u znanost i kulturu i teško je objaviti otvorenu analizu. Cenzura je jača nego klasična komunistička, jer više na Zapadu nema ni jedna država u kojoj postoji sloboda mišljenja (govora i pisanja). Zasad žive portali, koje nazivaju „desničarskima“, ali ni oni ne će dugo, da sad o tome ne pripovijedam, ali i sami znate da se brišu nepoželjni članci i izjave. Kad su sami od sebe pali svi komunistički režimi, a nasilje zvano „revolucija“ i „diktatura proletarijata“ postalo politički neprihvatljivo u sve demokratskijem svijetu, komunizam je umio svoje lice: radničku klasu i njezinu potrebu za revolucionarnim preuzimanjem vlasti radi pravednije raspodjele rezultata rada, razmijenio je za spolno nastrane (danas LGBTQIAPK), koji služe za supresiju znanosti; žene, koje služe za „omekšanje“ fronta prema tradiciji; okoliš, koji služi za manipuliranje industrijskom moći; kućne ljubimce, koji služe da se čovjek svrsta među životinje a ne u Božju djecu; i, najnovije, za migrante, koji služe za sukobe religija.

A komunistički cilj je ostao isti: uništenje nacionalnih država i svih religija.
Stvar je došla dotle da se zbog spolno nastranih mijenja biomedicinska znanost, da se žene na silu gura u politiku, iako im je to zapravo poniženje („pozitivna diskriminacija“), s kućnim ljubimcima se može sklopiti i partnerstvo (bivši brak), a migranti su sila koja će obaviti posao na terenu – promjenom vjere, kulture, uništenjem nacionalnog identiteta i babilonizacijom jezika.

Strategiju i planove novoga komunizma ne pišu revolucionari niti itko od običnih i vidljivih vojnika novoga komunizma; kao i u prvom obliku komunizma, te planove pišu novi Marxi i Engelsi, sada dobro zakrinkani u skromnost, samozatajnost, institucije i metajezik, te zaklonjeni bukačima koji i ne znaju što rade.

2. Zašto novi komunizam pobjeđuje?

Novi komunizam pobjeđuje zbog više razloga, a glavni je da ga zastupaju i kreiraju vrlo obrazovani i pametni ljudi. To su najobrazovaniji i najpametniji ljudi na svijetu, a zajedničko im je to da su antiteisti. Vjere su se oni odrekli, i mrze je, kao i Sotona – jer misle da su bolji od Boga i da mogu zavladati svijetom i svemirom. Zato je jezično najprimjerenije, a i filozofski utemeljeno ustvrditi da se tu radi o borbi Dobra i Zla, Boga i Sotone, jer ta dva pojma imaju i pojmovnu i iskustvenu utemeljenost u povijesti čovječanstva. Iz povijesti bezbožništva potekli su kao ateizam, a iz povijesti vjere kao ideja o palom anđelu. U oba slučaja pojava antiteizma odgovara iskustvu ljudske vrste.

Sotonski mudraci se pozivaju na „borbu za slabe i slabije“: prije dvjesto godina za sirotinju, prije sto za eksploatirane radnike, a danas za „diskriminirane“ manjine i migrante. Tome se teško suprotstaviti, jer onda čovjek ispada bezosjećajan, pa mu se mogu nadijevati grozna imena poput „fašista“ (u Hrvatskoj „ustaša“), „desničara“ (u Hrvatskoj opet omiljeni „ustaša“), „konzervativca“ (u Hrvatskoj „katolibana“), „fundamentalista“ (to je za sve one koji izražavaju svoju vjeru), itd.

Učeni neprijatelji Boga i čovjeka lako ulaze u organizacije u kojima se odlučuje, lako se u njima pretvaraju i lako preuzimaju vlast, napose zato što to ne ističu. Njihove ideje na kraju formalno izglasavaju drugi, koji i ne znaju da su pijuni u rukama velikih šahista.

Revolucija je zamijenjena politikom „korak po korak“, jer za Sotonu nema žurbe; on ne želi ponovno pasti i učvršćuje uže na svakom sigurnosnom čavlu kojim se penje na Božju planinu.

Pao je cijeli Zapad. Istok (islam) je usmjeren na milenijski obračun s kršćanstvom, a ne vidi da je sljedeći. Druge religije i kulture pale su već ranije.

3. Migranti i kako ih steći

S dolaskom Istanbulske konvencije novi komunizam je odnio veliku pobjedu, ali ona mu nije dovoljna. Ona je više teoretska nego praktična, a netko ipak posao treba obaviti na terenu. Za to je odabran udar s pomoću migranata.

Nesporno je da ljude kojima su ugroženi životi treba primiti u zaštitu, državnu ili drugu. No, tu se pojavljuju barem tri problema:
a) Smije li se, i kada se smije, reći „dosta“ (žica ili zid na granicu) – kad se radi o prevelikom broju tražitelja azila? Odnosno – kad je migranata „previše“? Je li ikad?

b) Kako razlikovati životnu ugroženost od želje za boljim životom, da ne spominjemo moguće osvajanje prostora, udar na tradiciju i kulturu i mogući terorizam? Kako primiti jedne, a odbiti druge, kad svi tvrde da su jednako ugroženi, a ni o kome ne znamo ništa bitno?

c) Kako se tehnički zaštititi od prevelika priljeva migranata ako dođe do te situacije? Kako naći opravdanje da jedne jesmo, a druge nismo primili? Uzmimo najnoviji primjer Španjolske: kad je Italija odbila primiti brod s migrantima, ponosno ga je primila Španjolska; znači li to da će odsad svi brodovi s migrantima ići u Španjolsku, i da Španjolska, s lijevom vladom, nikad ne će reći „dosta je“?

Na ta pitanja ne želim odgovarati, jer na njih ni Europa nije odgovorila. Primjer je gđa A. Merkel, koja je najprije širom otvorila vrata migrantima, a sada ih zatvara, ali na – tuđim granicama. Znam da joj nije lako jasno odgovoriti, ali jasno mi je da nije odgovorila.

No, odgovor, čini mi se, dolazi s druge strane!

4. Marakeška politička deklaracija

Dana 2. svibnja 2018. donesena je Marakeška politička deklaracija (Marrakesh Political Declaration).

Nju su potpisale sve relevantne zemlje, uključivši i Hrvatsku, a nije ju potpisala samo Mađarska (ali jesu ostale zemlje Višegradske skupine). Relevantne zemlje, znači afričke zemlje iz kojih migranti dolaze i europske u koje dolaze.

Marakešku deklaracija mi se čini istom kao Istanbulska deklaracija: po metajeziku, stilu, politici „korak po korak“ i ciljevima. Čak ističe pojam roda, na isti način kao Istanbulska konvencija.

Citiram predviđene akcije, bez truda da ih doslovno prevedem. Muka mi je od metajezika koji omogućava laganje da nije mišljeno onako kako je napisano, da to tamo „ne piše“. Toga smo se naslušali pri ratifikaciji Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru.

Zato s citiranog engleskog, prenosim samo bitnu poruku.

1. A human rights-based approach: the implemented actions will contribute to fully respecting the human rights and dignity of refugees and migrants, irrespective of their migration status;
U punoj se mjeri moraju poštovati ljudska prava, bez obzira na status migranata.
2. Particular attention will be paid to the issues of gender and the protection of migrants in vulnerable situations including, in particular, women and children;
Traži se (naređuje se, nakon potpisivanja!) posebna pozornost prema – rodnim temama! Treba li više objašnjavati?
3. Increased attention to the fight against xenophobia, racism and discrimination: the partners will undertake efforts to combat these phenomena, and to promote a balanced narrative on migration and diasporas, based on facts and highlighting their positive contribution to the development of societies in countries of origin, transit and destination;
Borba protiv ksenofobije, rasizma i diskriminacije – zar to već nismo negdje čuli i to mnogo puta? Držim da je tu ksenofobija sve što nije neupitni prihvat. Mora se pozitivno govoriti o migracijama, uključivši i njihovo pozitivno djelovanje u zemlji useljenja.
4. A regional approach: the identification, formulation and execution of actions will take into account local and regional specificities.
U ovoj nejasnoj rečenici postoji prilika da se migranti za stalno prihvate u Hrvatsku pod uvjetom da prime i hrvatsku nacionalnost. No, nisam u to siguran – neokomunisti nastupaju s nejasnim rečenicama, a kad dobiju, one postanu jasne imperativne (v. događaje oko Istanbulske konvencije).
5. An inclusive and multi-stakeholder approach: in their interventions, the partners will seek to involve all the actors under the coordination of the national authorities (regional organisations, local authorities, traditional and customary authorities, representatives of civil society and migrant and refugee communities, social partners, the private sector, the media.
Moraju se uključiti civilne udruge i mediji. Što oni dalje rade vidjeli smo na primjeru hrvatske ratifikacije Istanbulske konvencije. Potpisivanje Marakeške deklaracije znači da je strateško pitanje migranata riješeno i da ga više nikakvo djelovanje ne može promijeniti. Ni za Hrvatsku.

Kao što je za Hrvatsku pitanje rodne ideologije bilo riješeno i deset godina prije ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru. Hrvatska je pod Milanovićem sve bitno bila potpisala još ranije. Sada je to učinio Plenković u Marakešu.

5. Bi li Hrvatska ipak nešto mogla učiniti?

Čini mi se da Europa pada kao što je palo Rimsko carstvo. Ono nije palo u jednoj bitci, ili ratu, nego je padalo nekoliko stotina godina i onda nestalo „bez ispaljenog hitca“. U nas je ta fraza još bolja; kaže se „šaptom pala“. Tu Hrvatska, takva kakva je, ne može biti iznimka. Pitanje je samo hoćemo li pasti šaptom ili opirući se kao u Gvozdanskom.

Sjetite se da smo se lijepo oprli rodnoj ideologiji! Pobijedili smo u dva referenduma (tu računam i ovaj koji se ne će održati, a skupljeno je dovoljno potpisa, usprkos SDP-u i HDZ-u i njihovim medijima), napisali bezbroj divnih argumenata, usrdno molili i svejedno pali. Ali lijep je osjećaj. Gvozdansko. Samo nas ovi osvajači ne će časno pokopati, jer oni za čast ne znaju.

U Hrvatskoj sada možemo raditi dvije stvari.

Prva je da se opiremo kao Mađarska. Pazite, samo ona! Jer u Marakešu su se predale Poljska, Češka i Slovačka! Ograditi se, ne dati, opirati se sve dok ne dođe vlast koja će izdati. U slučaju rodne ideologije u Poljskoj su to bili komunisti, a u nas HDZ.
To znači da putem „opiranja do konačnog poraza“ ne ćemo ići.

Drugi je način da i mi budemo pametni. A to nas dovodi do migrantskih prava, i tu je toj ideji Marakeška deklaracija Europi već zadala smrtni udarac: migrantska prava su u njoj definirana kao – ljudska prava. Točno onako kao prava žena da se proglase muškarcima i prava muškaraca da se proglase ženama.

Naime, kao što sam već pisao, primitak migranata se ne će moći izbjeći. Zato bi se trebalo boriti da, kad ih jednom primimo, oni ne postanu samo državljani Republike Hrvatske, nego i – Hrvati. Mi smo dobri ljudi i imamo dobru vjeru, blagu i tolerantnu, i ne tražimo da mijenjaju svoju genetiku ili svoju vjeru, ali ako žele doći i živjeti u Hrvatskoj, morali bi postati Hrvati! Inače se radi o najobičnijem osvajanju tuđega teritorija i kulture – „bez ispaljenog hitca“. Toliko, pak, glupi nismo.

Zašto ne bismo imali Hrvate druge boje i vjere koji bi navijali za hrvatsku nacionalnu vrstu (to je zasad vrlo ugodno!), znali hrvatsku povijest i bili na nju ponosni, postajali hrvatski vojnici i pravnici i vlasnici OPG-ova? Ja sam za! Ali nisam za to da ljudi dođu i budu sve ono što su bili kod svoje kuće, pa nam s vremenom počnu zapovijedati da i ovdje sve mora biti kao kod njihove kuće (koja je i dalje siromašna i opasna i koju su sami napustili). Već smo vidjeli nogometnu vrstu jedne ugledne europske države čiji su igrači, neki od onih podrijetlom iz jedne druge zemlje, odbijali pjevati nacionalnu himnu države u kojoj su se naselili, čak i rodili, i koja ih je školovala do razine majstorstva da igraju za njezinu nacionalnu vrstu.

Ako naši migranti žele da sada Hrvatska bude njihov dom, onda trebaju postati Hrvati. Jer hrvatska je država nacionalna država, država hrvatskoga naroda, koji se za nju izborio krvlju, znojem i suzama u tijeku 888 godina i nema namjeru, ni potrebu, niti silu, kojom bi je onda dao nekome drugome, tako da više ne bude njegova.

Ovdje ne smijemo progutati jeftini štos „da bi ona ostala i naša“! I moram napomenuti da se to pravilo ne bi odnosilo na naše sadašnje manjine. Jer one imaju povijesnu utemeljenost. A nove nemaju. Nove i nama nešto moraju dati. Sebe. Jer mi njima dajemo svoj dom, toleranciju, razumijevanje i ljubav. I nacionalnu nogometnu vrstu! Želite li doživjeti da za Hrvatsku na svjetskom prvenstvu igraju igrači koji pred cijelim svijetom odbijaju pjevati „Lijepu našu“?

6. Što će se dogoditi?

Ono što sam već rekao – izgubit ćemo. Izgubit ćemo i državu i domovinu, vjerojatno i vjeru. Jer nismo dovoljno pametni, učeni, odani i domoljubni.

Ima li nade?
Ima. Ostat će oni malobrojni, oni koji se budu intenzivno posvetili opstanku svojih porodica. Kažem porodica, jer se radi o obiteljima u mnogo generacija. Trebat će izdržati kroz mnogo generacija, a to će moći samo oni najbolji i oni koji budu imali vjeru. Svoju vjeru, vjeru svojih pradjedova. Ne zato što je ona bolja od drugih vjera, nego zato što čovjek ne može biti ono što nije. Jer kad to postane, onda više nije.

Rimsko carstvo je propalo, ali preživjele su stare rimske patricijske obitelji. Pa je preživjela i njihova kultura, a tisuću godina i jezik. I vjera.

Samo pravi ratnici dobivaju ratove i kad ih izgube. Sve je rat; i mir, i ljubav i nogomet. I za sve treba pamet, poštenje, trud i vjera. I treba pobijediti i kad se izgubi.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.