U svakoj krizi, pa i u ovoj zadnjoj uvjetovanoj COVID-om, Europska unija pokazuje da ne funkcionira, da se ne snalazi, da se u svakoj izvanrednoj situaciji svaka država zatvara u samu sebe i gleda samo sebe. Svatko je u EU-u manje ili više umiveni Orban, ili tek druge boje. Zašto je tomu tako, odgovor je jednostavan, zato što Europa (EU) zapravo i ne postoji, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.
Da ne idemo u sve moguće krize koje su pokazale istinitost rečenog, zaustavimo se kod fijaska s nabavom cjepiva i njegovom raspodjelom.
(…)
EU je, ekonomski gledajući, druga ekonomska sila svijeta i bez Velike Britanije, iza SAD-a, a ispred Kine (do kada?). Rusija je u ekonomskom smislu za EU patuljak. Gledajući broj stanovnika, EU ih ima više od SAD-a i Rusije zajedno. Što se tiče broja vojnika, EU ih ima jednako kao i SAD, a čak pola mlijuna više nego Rusija. Međutim, težina EU-a u međunarodnoj politici je gotovo nikakva.
Slijedom toga, kada je počela otimačina za cjepivo, tko još ozbiljan zarezuje takvog geopolitičkog patuljka, koji niti je (nad)država, niti je imperij, niti ima zajedničku vojsku, patuljka koji nije spreman ratovati za svoje interese jer ga je samoubilačko iskustvo dvaju svjetskih ratova dovelo do onoga „nikada više rata“, pri čemu se Europa nečiste savjesti pretvara u moralnu i ekonomsku supersilu, što u svijetu kakav jest, kada su ozbiljna preslagivanja i igre u pitanju, ne znači baš neki „šus“. I na kraju, umjesto jedne žlice vegete, dodajte tragikomični lik i djelo nesposobne Ursule von der Layen, što je već pokazala kao njemačka ministrica, ali je nije spriječilo da takva kakva jest još i napreduje na vrh europske „hijerarhije“, i slika je zaokružena.
Zašto Europa (EU) zapravo ne postoji? Jednostavno, zato što nijedna država ili imperij nisu nastajali bez nasilja, a tek je potom slijedio zajednički osjećaj pripadnosti.
(…)
Da, nakon, nažalost, nasilja slijedi zajednički osjećaj pripadnosti određenom entitetu, državi, imperiju.
Jeste li ikada vidjeli nekog sportaša iz EU-a, osim one talijanske sportašice, da se ogrnuo nakon pobjede zastavom EU-a? Nikada. Europa (EU) je u tom smislu čista birokratska utopija koja vjeruje da se drževe, imperiji, rađaju kroz ugovore, a ne, nažalost, kroz „krv i čelik“. Nisam, sačuvaj Bože, za rat među europskim državama ni u peti, ni sto metara ispod pete, ali jednako tako znam da je SAD sporazumom u Philadelphiji pokušao stvoriti državu, imperij kao EU danas (ovo je analogija), no ipak se na kraju dogodio krvavi građanski rat kao uvod u ujedinjenje. Na tu vrstu povijesne geneze nacija i (nad)država ne možete zažmiriti.
Eto zašto u svakoj krizi, pa i aktualnoj COVID krizi, EU zakazuje, zakazuje jer ne postoji de facto, a sve te silne EU i ine ugovore, čim zagusti, svaka članica prilagodi svojim interesima. Pa im nije problem, kao Njemačkoj, zaplesati svoju igru s Kinom ili Rusijom.
K tome, od početka, Europska unija je bila američki projekt i protektorat (mit o ocima utemeljiteljima samo donekle pije vodu), pogotovo u vrijeme hladnog rata. Mir i sigurnost imala je od početka zahvaliti snažnoj prisutnosti američke vojne sile i bazama na svome tlu. Nakon završetka hladnog rata i pada Berlinskog zida, era koju je Fukuyama najavio kao kraj povijesti, Europa se, neki bi rekli s pravom, pita čemu gubiti vrijeme na (geo)politiku, na vojsku, kada kapitalizam bez alternative cvjeta, a demokracija proživljava zvjezdane trenutke.
Kolateralna žrtva takve Europe bili smo i mi devedesetih, suočeni s velikosrpskom agresijom, i sve dok se SAD nije umiješao, stvar „na ovim prostorima“ i Miloševićev stroj nisu bili zaustavljeni. U tom kontekstu, povratak SAD-a, nakon trumpizma, u Europu treba pozdraviti.
(…)
Gdje je Hrvatska u svemu tome? Problem Hrvata u BiH, rusko-srpska okupacija Crne Gore, velika su prijetnja za hrvatski jug, od Dubrovnika na gore. Jednostavno, budući da je EU tek ekonomski div, a tek kada se prikači na SAD dobiva težinu i „počinje postojati“ kao faktor, spretnim ekonomskim politikama u EU-u, koja je ekonomska sila, poput Poljaka ili Čeha, izvući najbolje od EU-a, a kupnjom američkih aviona jasno se pozicionirati u najavljenom američkom pozicioniranju u EU-u kontra Rusije i Kine. Bez „politike nesvrstanosti“.
Pitanje je samo je li Plenkovićeva vlast sposobna iščitati signale iz Washingtona, ili će i dalje blejati u Bruxelles koji nije u stanju riješiti ni cjepivo, kamoli nešto ozbiljnije.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
