Španjolska: Zemlja u kojoj ideološka pitanja imaju prednost nad propadajućom ekonomijom i raspadom države

wikimedia commons

Tri su stvari aktualizirale Španjolsku,  za koju se u medijima dugo nije čulo posljednjih godina, do početka sage oko neovisnosti Katalonije. Druga je bila pad Rajoyeve vlade i uspostava manjinske socijalističke, koja vlada zemljom praktički bez ikakvog izbornog legitimiteta, a treće – izbacivanje Francisca Franca, dugogodišnjeg diktatora te zemlje, iz njegovog konačnog, bar se tako mislilo do sad, počivališta u katedrali u Madridu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No postoji još jedna, koja je i te kako povezana s danas očito zaboravljenom poviješću Španjolske, a to su – imigranti iz muslimanskog svijeta. Nekoć ih nisu zvali imigrantima, već osvajačima: Kad se Islam počeo nezadrživo širiti sedam stoljeća nakon krista, kršćanske zemlje bliskog istoka su redom pale i postale islamske, a slična je sudbina snašla i nekadašnju rimsku Hispaniu, s druge strane mora, kao najbližu. I to već početkom 8. stoljeća, kad su na teritoriju države Vizigota uspostavili kalifat Al-Andalus, današnju Andaluziju. Punih 800 godina će Iberijski poluotok biti kalifat, sve do Izabele Kastiljske i Ferdinanda Aragonskog, koji su ujedinili dvije najveće države na poluotoku i time stvorili – Španjolsku. Ona je nastala ujedinjenjem Galicije, Leona, Navare, Kastilje, Aragona, i naravno Katalonije.

Rekonkvista i inkvizicija

Rekonkvista je izrodila španjolsku inkviziciju, koju su uspostavili upravo svjetovni vladari Španjolske (a ne crkva, kao što se obično pogrešno smatra!) s posve političkim ciljem – riješiti se Maura i Židova iz Španjolske, i cijelo je vrijeme bila pod čvrstom kontrolom Ferdinanda, ne pape. Iako Torquemada – i sam iz obitelji židovskih konvertita na kršćanstvo – nije bio naročito human ni za standarde 15. stoljeća, ona je imala nadležnost samo nad Židovima i muslimanima koji su prešli na kršćanstvo nakon što su 1492. godine, iste kad je kraljica Izabela financirala Kolumbovu ekspediciju koja je trebala otkriti zapadni put do Indije (da, i tada su ljudi znali da je zemlja okrugla, a ne ploča!) “uljudno zamoljeni” da ili napuste poluotok ili se pokrste. Malo je poznato da je, suprotno praksi tadašnjih svjetovnih sudova, daleko najveći broj onih prijavljenih inkviziciji oslobođen optužbi – što je, doduše, slaba utjeha onima koji su spaljeni jer je otkriveno da je prelazak na kršćanstvo bio lažan i da su nastavili prakticirati staru vjeru.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Danas je pak Španjolska, naročito otkako ima ljevičarsku vladu, opet posve otvorena za dolazak muslimanskih useljenika, koji nisu osnovali kalifat ali su zato organizirali nekoliko vrlo ubitačnih terorističkih napada u znak zahvalnosti, što nije rezultiralo promjenom stava javnosti, naročito u ultraliberalnoj Barceloni, o imigrantima. Nedugo prije terorističkog napada u tom gradu, organiziran je veliki prosvjed na kom je sudjelovalo nekoliko stotina tisuća ljudi – protiv islamofobije i za prijem svih imigranata. Kažu da se povijest ponavlja: drugi put kao farsa.

Velika Kastilja

No iz vremena “Ferdinanda katolika” i “Izabele ratnice” vuku korijene i težnje separatističke – i notorno ljevičarske – Katalonije za otcjepljenjem. Realno, Španjolska je uvijek bila nešto poput velike Kastilje – svi ostali su bili marginalni. Naročito je taj osjećaj prisutan kod Katalonaca: U Barceloni je 1640–52 trajao “ustanak žetelaca”, seljaka koji su se pobunili kad je Filip II koji je, iscrpivši ekonomske resurse Kastilje, krenuo iscrpljivati one u Kataloniji. No bogatu Kataloniju su štitili zakoni po kojima je Unija stvorena, temeljeni na konfederativnim odnosima i koje su Katalonci ljubomorno čuvali. I tada, kao i sad, Katalonija je bila bogata pokrajina. Nakon što je Filip IV naslijedio tron, 1621., nadvojvoda od Olivaresa ukinuo je konfederativne odnose, nametnuvši visoke poreze svim kraljevstvima na poluotoku, uvevši unitarizam protiv kojeg se Katalonija pobunila. Paralele s Hrvatskom i Srbijom je tu teško izbjeći, pa ipak, ima jedna bitna razlika. Dok su hrvatski separatisti po prirodi stvari bili desničari, nacionalisti, katalonski su – izraziti ljevičari, ne slučajno.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Građanski rat i Francova diktatura

Naime, u 20. je stoljeću izbio građanski rat između republikanaca i monarhista, a za pad Katalonije i Aragona u ruke monarhista najodgovorniji je bio Staljin, koji je namjerno zaustavio komunisitičke jedinice kako katalonski anarhisti, koji su bili više za demokraciju, a manje za “diktaturu proletarijata”, ne bi preuzeli vlast na sjeveroistoku, a njihova pobjeda umanjila njegovu premoć u komunističkoj Internacionali. Time je lijeva orijentacija Katalonije usposavljena, izgleda, zauvijek, kao protuteža Madridu koji je uvijek doživljavan kao “desni” i “konzervativan”. Težnje Katalonaca za neovisnošću su tu, za razliko od većine država svijeta, artikulirane kroz ljevičarsku političku opciju, naročito u vrijeme Franca, fašističkog diktatora kojeg danas vlast, pomalo barbarski, iseljava iz njegovog groba.

No fašistička diktatura za Španjolsku i nije bila tako loša: Iako je građanski rat bio krvav, zahvaljujući Francu je bar izbjegla Drugi svjetski rat. Franco je imao pakt sa saveznicima: Ako ne uđe u rat na strani prirodnog saveznika Hitlera, oni ga neće dirati. Usto, propuštao je masovno Židove iz Europe prema Americi: Jedan je to od razloga zašto ga nitko od saveznika nije dirao ni nakon rata. Za katolike u duboko podijeljenoj Španjolskoj, Franco je bio spasitelj zemlje od bezbožnih komunista, koji su nerijetko palili crkve tamo gdje bi preuzeli kontrolu, u njegovoj pobjedi su vidjeli novu rekonkvistu, ponovni povratak zemlje kršćanima, kao u 15. stoljeću. Za ljevičare, kako vidimo, Franco je bio i ostao jedino veliki sotona koji je ukinuo demokraciju i pokrenuo građanski rat koji je odnio živote pola milijuna ljudi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pod Francom Španjolska nakon rata bilježi najdulji period visokog i neprekinutog ekonomskog rasta u svojoj povijesti, ali i političke stabilnosti; Franco je otvorio zemlju za strani kapital i ulaganja, rast je trajao gotovo dva desetljeća i bio je usporediv s današnjim rastom Kine. Ključno je bilo to što je Franco odustao od svoje autarhične, nacionalističke ekonomske filozofije iz tridesetih kako Španjolska ne treba ništa uvoziti i sve što treba može proizvesti sama: Franco je promijenio mišljenje za 180 stupnjeva, nominalni fašist je postao ekonomski liberal, i rezultati su bili sjajni.

Ekonomski uspješan model

Izravna strana ulaganja u vrijednosti od oko 8 milijardi dolara, dvadeset milijuna turista, doznake iz inozemstva koje su osigurale potrebna sredstva, sva ta poplava novca potaknula je petnaestogodišnji rast u gospodarstvu, a BDP je porastao s 12 milijardi na 76 milijardi dolara, što je rast kojeg je tih godina nadmašio samo Japan.

O tome govori i to da je španjolski javni dug je u trenutku Francove smrti iznosio nevjerojatno niskih 7% BDP-a: Danas, nakon gotovo pola stoljeća liberalne demokracije i to uglavnom pod socijalistima, Španjolska je prezadužena, javni dug prelazi 100% BDP-a što znači da su na rubu bankrota, nezaposlenost među mladima je najveća u Europi, a tijekom ekonomske krize, nakon 2008., je i do pola milijuna mladih Španjolaca godišnje napuštalo zemlju!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ekonomska transformacija pod Francom je bila je toliko snažna da su neki smatrali da je Franco fašizmu dao novi život. U uvodniku od 7. listopada 1968. pod naslovom “Fašizam za budućnost”, američki povjesničar Gabriel Jackson rekao je da će fašizam nadživjeti Franca i biti model i za druge države koje žele ekonomski prosperirati a nemaju demokratskih tradicija.

No to se nije dogodilo, 1975., nakon smrti Franca, nestaje i frankizam kao praksa. Svi hvale odmak Španjolske od fašizma, osamdesete donose i novu eru ekonomskog prosperireta, no ovaj put uz veliko zaduživanje, no uskoro se pokazuje da sustav zasnovan na visokom vanjskom zaduživanju nije najsretniji.

Raspad zemlje?

Ekonomske teškoće u koje je Španjolska zapala nakon Franca, dovodi do oživljavanja separatističkih pokreta, naročito Katalonaca, iako u Kataloniji živi svega oko 56% Katalonaca, uz 19% onih rođenih u ostalim dijelovima Španjolske, i čak 22% onih rođenih izvan Španjolske! Referendum o neovisnosti zacijelo ne bi polučio uspjeh da vlasti u Madridu nisu krenule silom na svoje građane i time u Katalonaca pobudili sjećanja na građanski rat: Grozne scene premlaćivanja ljudi samo zato jer su se usudili izaći na referendum o neovisnosti su potpuno razotkrile priče EU o demokraciji i ljudskim pravima kao farsu: Bruxelles je stao na stranu batinaša iz Madrida.

Da su vlasti mirno pustile ljude na birališta, i potom rekle “referendum o neovisnosti u Ustavu zemlje nema uporišta”, stvari bi bile drukčije. Ali nisu. Problemima Vlade oko Katalonije pridružili su se oni oko korupcije: Narodna stranka, španjolski HDZ, se našao u središtu korupcijske afere koja neodoljivo podsjeća na FIMI mediju, i morala je odstupiti. Socijalistička vlada Pedra Sancheza je preuzela zemlju, ekomomija i dalje propada, čelništvo neovisne Katalonije je i dalje ili u Belgiji ili u zatvoru, zemlju razdiru unutarnje tenzije a demografsku katastrofu sprječava samo činjenica da sve Španjolce koji odu iz zemlje odmah nadomjeste Marokanci, Sirijci i slični. No, Sanchezu je bitno bilo ne staviti ruku na bibliju i raspelo kad je postajao premijer.

Reklo bi se da se Španjolska nije baš usrećila s liberalnim politikama nakon Franca, iako se zapravo i njegove politike s punim pravom mogu nazvati liberalnim, u ekonomskom pogledu. Po indeksu korupcije su čak i gori od nas. Ipak, nije sve tako crno – Španjolska je i dalje vrlo kompetitivna ekonomija, za razliku od invalidne hrvatske ekonomije od koje su konkurentnije i afričke zemlje, a BDP po stanovniku je više nego dvostruko veći od Hrvatskog, preko 30.000 dolara per capita, iako je razlika u kupovnom moći ipak dosta manja, 23.500 spram 33.500 dolara. Ali sve to ostaje u sjeni ogromne nezaposlenosti i problema s Katalonijom.

Za nove socijalističke vlasti, izgleda, niti jedno od toga nije prioritet, već iseljenje bivšeg diktatora iz njegovog groba i izmještanje na “manje vidljivo” mjesto. No čini se da ni diktator nije baš sve radio krivo – a naročito ne toliko toga krivoga koliko su radile demokratske vlade nakon njega, koje su u dobroj mjeri uništile nekoć prosperitetnu ekonomiju. Možda bi, umjesto iseljenja Franca, vlast ipak trebale razmisliti o onom što je on radio na ekonomskom planu, bio fašist ili ne. Jer, kako jednom davno reče jedan pametni Kinez, nije bitno koje je bolje mačka, bitno je da lovi miševe.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.