Humanost i suverenitet se međusobno ne isključuju

Komentar čitatelja

Migranti iz Srbije krenuli pješice prema Hrvatskoj

Želimir Marić – 12.11.2016.

Kako to da u Europu na ovaj način pokušavaju doći većinom migranti iz arapskog svijeta, a ne Ukrajinci, iako su i u Ukrajini i rat i neimaština?

Mnogi od nas se u zadnje vrijeme pitaju kako shvatiti silni intenzitet migracija kojima smo svjedoci. Razmišljanje o tome je i te kako dobro, jer, čini se, vezano za tu temu, vlada skoro pa apsolutno nesnalaženje! Do nas dolaze najraznovrsnija mišljenja, pa i pojedine javne osobe svoje mišljenje često i jako mijenjaju i prilagođavaju.

Naravno da i te kako vrijedi Isusova riječ, u stvari upozorenje, i ako ćemo pravo prijetnja: “stranac bijah i primiste me” i “stranac bijah i ne primiste me”; te “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste”; i “zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.”; isto tako: “I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.” Svakako se može i te kako pogriješiti i sagriješiti u ovoj stvari koja se izravno tiče ljubavi prema bratu čovjeku. I upravo jer je tomu tako, staro provjereno ljudsko i kršćansko iskustvo uzima vrlo često u obzir – zidove. Nama je možda najbliži primjer našeg Dubrovnika.

Dubrovnik je imao i jake zidove i svjesno izgrađenu instituciju azila, imao je i jedno i drugo! Čitamo: “Sa stjecanjem samostalnosti Dubrovnik je dobio pravo azila na svom području koje je ljubomorno čuvao, kao jedno od obilježja te samostalnosti i dobrih diplomatskih odnosa s državama koje su mu to pravo recipročno davale. Svatko je mogao naći utočište tko nije bio neprijatelj Republike, i to ne samo na njezinu teritoriju, već i na brodu pod njezinom zastavom.”

Zašto bi se isključivali aktivna kontrola državnih granica i skrb za one koji su potrebni naše pomoći? Humanost i suverenitet jedne države i naroda se ne isljučuju, mogući su istovremeno i jedno i drugo. U stvari, upravo su jedno bez drugog nemogući, samo iluzija i tlapnja, na bespotrebnu štetu i građana i onih koji su potrebni pomoći.

Kao, mi smo postali pametniji i pošteniji nego što su bili ljudi u vrijeme kad je Dubrovniku bio potreban odbrambeni zid. “U dvadeset prvom stoljeću ne trebamo graditi zidove.” Tako su i Napoleonovi vojnici, “vođeni prosvjetiteljskim zanosom”, kao, samo htjeli proći kroz grad: “Otvorite nam kapije, nećemo vam ništa.” Ma ja ću sa svojim susjedom odlično surađivati i pomagati se ako smo ljudi, i on se zbog mojih vrata na kući neće, ako je normalan, ljutiti, a ni je zbog njegovih vrata na njegovoj kući! Ja ću spavati sa svojom ženom, on sa svojom, ja ću odgajati svoju djecu, on svoju, itd. itd. A skupa ćemo ići na mobu, dovesti asfalt u selo, peći rakiju, …. sve ono dakle što se bolje i lakše radi skupa. Treba nam ipak, iako smo se smatrali nešto jako pametni, mudrost naših starih, a ne zablude iz 1968.

Jednostrano, kmečavo i tugaljivo nesuvislo prenemaganje nema ništa zajedničko s odgovornom, ljudskom, humanom i aktivnom politikom i sa življenjem kršćanstva. Ponovimo, humanost i suverenitet jedne države se ne isljučuju, mogući su istovremeno i jedno i drugo. Zašto bi karitativna osjetljivost i razboritost bili suprotstavljene stvarnosti? U stvari, upravo su jedno bez drugog nemogući, samo iluzija i tlapnja.

Izvor: narod.hr
Photo: fah