I onda se žale (obično političari na vlasti ili pri vlasti sa jakim utjecajem u društvu) kako Hrvati ne vjeruju svojim institucijama. A kako vjerovati kad te iste institucije šute upravo kad treba pričati, djelovati, a pričaju kad treba šutjeti i ne djelovati, kad te iste institucije uvijek zakažu kad je narodu najneophodnije. Da upravo i ja sam odmah pomislio na Ustavni sud i one koji ga stalno guraju u prvi plan kao neko nepogrešivo tijelo, nepogrešivog suca sa svim ovlastima, pa čak i nad narodnim referendumskim inicijativama, koje su pokrenute u situaciji kad taj izdani narod ne vjeruje “svojim izabranim” političarima, predstavnicima u Saboru. Zanimljivo kako su se sve te institucije našle u rukama antihrvata, antihrvatskih snaga, onih koji nikad nisu išli ruku pod ruku s vlastitim narodom. Oni su nekako stoljećima bili skloniji nekim stranim pojedincima, moćnicima, organizacijama, državama i njihovim interesima. Čudno je kako je to praktički ista skupina, isti preci i njihovi potomci. Kako bi bilo zanimljivo izdati neku knjigu prateći sudbine i rad predaka i njihovih današnjih potomaka.
