Neprestano nam nameću osjećaj krivnje

Često se žalimo na život u Hrvatskoj, iako smo mi toliko poželjna zemlja, da svoju budućnost ovdje vide čak i Nijemci i Švicarci. Malo mi je glupo jedino što se organiziraju avioni, bolje bi bilo po njih poslati HŽ. Čisto da odmah dobiju uvid u to gdje dolaze.
Malo šale za uvod, a sad ipak u malo ozbiljnijem tonu.
Dojam je kako bi vlast bila najsretnija da su ovi letovi iz Švicarske i Njemačke prošli ispod radara, da ih nitko nije spominjao. Pomalo smiješno, budući da se upravo šef često zna pohvaliti svojim istančanim radarima. Onda, kad je priča ipak dospjela u javnost, ponuđeno nam je objašnjenje kako tu nema ništa sporno, kako je to nešto što smo kao država potpisali, odavno poznato. Zašto se ipak o tome šutjelo i zašto to nije ranije, kako političari vole reći, iskomunicirano, ostaje nejasno, ali dobro, nije da su i inače sve stvari u našoj politici jasne.
Meni je u ovoj priči o migrantima i njihovim (i)legalnim i (polu)tajnim ulascima u našu državu najzanimljiviji društveni kontekst, neke paralele koje se povlače. Zapravo, u ovom slučaju to bi prije bile okomice, koje uglavnom servira dio ove države koji sebe naziva naprednim i progresivnim. Sigurno ste i sami čuli neki od argumenata koji bi nas sve trebao uvjeriti kako je sve ovo čemu svjedočimo sasvim normalno, a svi oni koji prema tome izražavaju skepsu bezosjećajni i licemjerni…
Kako možemo biti imuni na patnju ljudi?
I mi smo bili izbjeglice za vrijeme Domovinskog rata.
I naši preci su odlazili u inozemstvo ‘trbuhom za kruhom’, naši mladi i danas to čine.
Migracija je uvijek bilo i bit će.
Ovo su samo neke, ima i još. Ukratko, sve se one mogu svesti pod jedno, a to su dvije stvari – miješanje krušaka i jabuka, spinovi i zamjena teza. Da ne kažem zamjena stanovništva.
Krenimo redom. Čovjek je na prvom mjestu. Ako je u nevolji, treba mu pomoći. To ne spori nitko, čak ni oni koje se danas olako etiketira homofobnima, ksenofobnima i mnogim drugim epitetima koji niču kao gljive poslije kiše. Hrvati su uvijek spremni pomoći, dokazali su to mnogo puta kroz povijest, pa i ovih posljednjih godina. I danas će pružiti ruku čovjeku u potrebi. No, to ne znači kako moramo biti slijepi pored zdravih očiju, kako ne smijemo izraziti skepsu oko nekih procesa koji se odvijaju u cijeloj Europi.
Da, bili smo i mi izbjeglice, i mi smo od rata bježali u druge države, no upravo o tome se i radi. O ratu. Nitko nikad nije doveo u pitanje žene i djecu koji od ratnih strahota dolaze iz Ukrajine ili Sirije. To su izbjeglice, kao što i mi bili. No, dobar dio ovih migranata što nam dolaze nisu izbjeglice. Oni dolaze iz zemalja gdje nema rata, ne dolaze samo žene i djeca, nego i muškarci u naponu snage, koji volu mogu rep iščupati. Pa tko je primao izbjeglice, ako ne Hrvatska? Mi smo svojedobno otvorili vrata i dok smo sami bili u ratu, i to nikome drugome, nego izbjeglicama iz države na koju smo, kao, izvršili agresiju. Postoji li sličan primjer igdje u svijetu, volio bih znati?
Kad smo napravili razliku između izbjeglica i migranata, možemo sad i o ovim potonjima. I migranti smo bili, i nekad, i danas. Ni to nije sporno. Ali, opet postoji velika razlika između ovih današnjih migranata koji preplavljuju Europu, i Hrvata migranata. Kako onih nekadašnjih, tako i ovih recentnih. Mi većinom odlazimo u države slične kulture i svjetonazora, poštujemo uređenje i zakone tih država, u njih ulazimo legalno i s čistim papirima, nismo nikakva opasnost za tamošnje domicilno stanovništvo, nemamo veća prava od njih, ne primamo nikakve isplate prilikom ulaska u te zemlje. Za nas se, u konačnosti, ne organiziraju (polu)tajni letovi. Moglo bi se ovako unedogled, ali nema potrebe. Svatko s imalo razuma, tko se ne pravi baš potpuno nemušt, zna da ovo nisu iste situacije. Da naš pradida u Čileu, dida u Njemačkoj ili brat i sin u Irskoj nisu isto, što i većina današnjih migranata u Europi. Ili ćemo se praviti kako se stanovnici, naprimjer, Stockholma, jednako boje Hrvata i nekih drugih stranaca u svojoj državi? Kako u Njemačkoj žene sa zebnjom hodaju noći zbog naših sunarodnjaka?
Po već uhodanom receptu, ‘napredno-progresivni’ se u ovoj situaciji služe emocionalnom ucjenom. Ako izraziš ikakvu sumnju i kritiku prema današnjim migracijama, onda si bezosjećajan čovjek koji nema razumijevanja za ljude o potrebi, za njihove tužne sudbine. U najboljem slučaju, jer vrlo vjerojatno ćeš biti proglašen i rasistom.
Ponovimo, dakle. Izbjeglice, ljude koji bježe od ratnih sukoba i koji svoje utočište traže u našoj zemlji, uvijek treba primiti, u skladu s mogućnostima. Ni migranti nisu sporni. Kao što Hrvati idu u pečalbu u potrazi za srećom ili boljim životom, tako i stranci dolaze k nama. Ne moraju čak nužno biti doktori, inženjeri i razni drugi stručnjaci, mogu raditi i druge poslove. Ali, to onda moraju biti ljudi s čistim papirima, ljudi koji zadovoljavaju sve one uvjete koje i mi moramo kad se odlučimo ići van. Ovo što danas imamo, nekontrolirane prelaske granice bez valjanih dokumenata, često i nasilne, polutajne letove, ljude problematične prošlosti koji nisu poželjni u drugim državama, pa ih onda šalju nama, radnike nekvalificirane za posao koji obavljaju… To nisu normalne migracije i to se ne može usporediti s onim što smo mi prolazili. Neke zajedničke točke postoje, ali puno je više razlika. Koliko god nas neki pokušavali uvjeriti u suprotno, neprestano nam namećući osjećaj krivnje.