Svaka čast na upornosti zagovaratelja svjetskih migracija i zamjene pučanstva! U nekim je krugovima osmišljena i filozofska grana koja se bavi migracijama, pa se sve skupa čini kao da je riječ o znanosti koja bi se trebala naći i u školskim udžbenicima.
Na ovogodišnjem sajmu knjiga u Puli upriličen je „Doručak s autorom“, gdje se postavilo pitanje imaju li države pravo zabraniti ili ograničiti ulazak na teritorij prema vlastitoj volji. Usput, sve se to događalo u Domu hrvatskih branitelja!
Najdraža gošća sajma bila je autorica knjige „Domaći stranci: filozofija migracije“, koja je netom objavljena u nakladi DAF. Inače, Izdavačka kuća DAF, kako sama o sebi kaže, objavljuje knjige iz područja političkih teorija, prvenstveno anarhizma, suvremene likovne umjetnosti, teatra, glazbe, filma i književnosti koja se naslanja na anarhističke ideje. Držeći se tih svojih postulata, logično je da se pozabave i migracijama objavljujući tekst Donatelle Di Cesare, profesorice teorijske filozofije na Sveučilištu La Sapienza u Rimu. Za nju se kaže da je „jedna od najvažnijih predstavnica suvremene europske misli“. U knjizi „Domaći stranci“ istražuje lik stranca u kontekstu migracijske politike.
>Renić: Predsjednik i premijer zapravo se skrivaju jedan iza drugoga
„Migracije nas vode u prostor koji je bio namijenjen anarhiji“
No premda se bavi tzv. filozofijom migracije, gospođa Donatella piše da još ne postoji filozofija migracije. Protuslovna misao očito znači da filozofiju migracije ona upravo stvara ovdje i sada. I tako ćete u tom njezinu kreiranju filozofske misli naići na ovakve rečenice:
– Migracije pomažu da ih uočimo jer nas vode onkraj suvereniteta u onaj otvoreni prostor koji je uvijek bio namijenjen anarhiji. U pomoć tu valja pozvati filozofiju, čiji je zadatak dekonstruirati očiglednost, pokrenuti imploziju onoga što se proglašava normativnim i što pribjegava sili prava da bi se predstavljalo legitimnim.
– Možda ni u jednom drugom slučaju kao u slučaju migracija nije odlučujuća hermeneutička perspektiva koja se zauzima i koju stoga odmah treba razjasniti. Onaj tko razmišlja ustvari stoji na obali i vidi migrante koji dolaze. Ako razmišljanje uvijek zahtijeva da se zaustavimo, da zastanemo, na obali se ipak može stajati na različite načine, čak i međusobno suprotstavljene.
– Može se razmatrati ono što se događa tako da se identificiramo kao oni od „nas“ koji su već dugo – stoljećima, desetljećima ili godinama – smješteni na obali, polažu pravo vlasništva nad njom, može se, drugim riječima, gledati prema moru iz neke nacionalne zajednice, unutar njezinih utvrđenih granica.
“Otvoriti granice ili ne otvoriti?”
– Svi objektivno gledaju s obale. Razglabaju trebaju li granice ostati zatvorene, mogu li se otvoriti, možda ne baš širom rastvoriti, ali tako da budu barem „porozne“.
– Otvoriti granice ili ne otvoriti? Stječe se dojam da debata nije ništa drugo doli suzdržano razilaženje, umjerena razmjena mišljenja između dobrostojećih i dobro snađenih, koje združuje nakana da riješe problem, kao i perspektiva, posve interna, iz koje promatraju ono što se zbiva vani. Kao da ih se u njihovoj podrazumijevanoj sedentarnosti migriranje ne dotiče.
Jeste li se uspjeli probiti kroz tu visoku razinu psihološko-filozofskog diskursa? Nije li već ranije upozoreno da smo u sferi anarhije!? Ipak iz profesoričina štiva mogu se nazrijeti poruke: anarhija umjesto zadanih normativa, osjećaji koje imamo ili nemamo kada gledamo Afrikance kako plivaju prema obali, staviti se u njihovu kožu, upitnost prava vlasništva naše obale i napokon – suvišna dvojba otvoriti li ne otvoriti granice.
>Jozo Renić: Kako ljevica smanjuje siromaštvo u svijetu?
Imamo li u Europi veća prava od migranata?
Donatella di Cesare može pisati što god hoće i imati stav, koliko se god čudili tomu kako svojim rečenicama osebujno filozofira. Lani je u interviewu za njemački Frankfurter Rundschau govorila o demokraciji u Europi danas, pa je kazala: Krhkost demokracije njezina je snaga.
No nama je ovdje zanimljiva oduševljena publika u Puli. Publika koja ne vidi da Europa hrli u anarhiju. Ili vidi, ali se čvrsto drži svog narativa: nije problem u migrantima nego u ekstremnim desničarima koji misle da na ovom kontinentu imaju veća prava od ilegalnih Azijata i Afrikanaca. Stoga je istarski Sajam ove godine talijansku profesoricu imenovao kao prvu Sakramensku, jer kažu da je ta žena „snažno obasjala sajamski mikrokozmos“. „Sakramenska“ inače u Istri znači lukava, vražja, prepredana…
Ali doći će nam opet. Uskoro jedan hrvatski izdavač sprema prijevod još jedne njezine knjige pod naslovom „Tortura“. Tematizira se lažna dvojba o torturi kao mogućem pravnom instrumentu u rješavanju političkih i vojnih pitanja… Knjiga je prije par godina već objavljena u Beogradu. Još se ne zna hoće li na naše police doći prijevod s talijanskog ili srpskog izdanja.
>Jozo Renić: Povratak otpisanih riječi
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
