Sukob dva brda – Pantovčaka i Gradeca. Zgodno je to medijsko tepanje hrvatskoj dnevnoj politici, ali rijetko tko da zaroni dublje. Što se krije iza svega? Sigurno se pitate – ako se predsjednik i premijer jedne države javno preko medija svađaju o dnevnopolitičkim stvarima, jesu li ta dva tipa opasna za državnu politiku ili nas zbog straha od dnevnih izazova samo zabavljaju kad u novinama nema ništa pametnije. A što ako je sve to smišljeno s nekim višim ciljem?
„Građanima i građankama“ pokušava se njihovo naizmjenično lajanje pred novinarskim mikrofonima uzdizati na višu razinu – plaši nas se da to može dovesti do paralize države, do kašnjenja u donošenju odluka u kriznim stanjima, do gubitka povjerenja javnosti u političko vodstvo i sl.
Ulizivanje radi integriranja nije baš neka aktivna vanjska politika
Uvijek dežurni analitičari uvjeravaju nas da javne unutarnje borbe na vrhu vodstva zemlje mogu ugroziti njezin međunarodni ugled, oslabiti diplomatski utjecaj, odbiti investitore itd. A koji to utjecaj, koje investitore!?
Ako Plenković kaže da Milanovićeva retorika šteti ugledu zemlje i da se on poigrava s vanjskom politikom, to nije odveć uvjerljivo jer jasne vanjske politike gotovo dva desetljeća zavnohovske Hrvatske nismo baš ni imali. Osim što smo se ulizivali međunarodnoj zajednici kako bi nas uključila u svoje integracije.
Ulizivanje radi integriranja nije baš neka aktivna vanjska politika. Da, možda će netko u EU komisiji reći da smo neozbiljni zbog Milanovićevih ispada i Plenkovićevih bukvica prema njemu, ali i da nije toga, bismo li u očima Bruxellesa izgledali puno drukčije? Budući da obračun na vrhu ove države traje godinama, kako to da već nismo propali? Dakle nema opasnosti.
Jesu li onda ta dvojica zabavljača uopće relevantna? Ipak, mnoštvo poluslijepih Hrvata i Hrvatica uživa u njihovoj dramaturgiji pa se već nakon prvih minuta dnevnika odlučuju ili za jedno ili za drugo brdo.
Stvarni život događa se iza kulisa tog igrokaza u kojem sudjeluju predsjednik i premijer
Premda svi znamo da se stvarni život događa iza kulisa tog igrokaza. Od „simboličnog“ poskupljenja nakon uvođenja eura, siromaštva umirovljenika, vrludanja u vezi s koronavirusom, lošeg zdravstvenog sustava, ilegalnih migranata pa do panike nakon uvođenja zamjene stanovništva… A što je još najnezgodnije, Plenković se ponajviše stidi svoje „ekstremne desnice“ koja mu donosi političke bodove.
Milanović pak skriva svoje razne nestašluke u okviru svojih uskih ovlasti, priče s helikopterom, prijateljevanje s nepoćudnim likovima, ali i svoj beskontaktni odnos s državnicima iz Europe…
Katkada neslaganje među vođama nije štetno, ali…
Da se razumijemo, katkada neslaganje među vođama nije štetno. U pravim demokratskim sustavima slične rasprave mogu biti zdrav znak provjere i ravnoteže, gdje predsjednik i premijer, koji predstavljaju različna stajališta, otvoreno izazivaju jedan drugoga kako bi spriječili koncentraciju moći na jednom mjestu.
>Stier: Milanović se ne ponaša kao predsjednik, nego kao šef oporbe
Snažan javni diskurs o politici, čak i ako je svađalački, može dovesti do transparentnijeg donošenja odluka.
Međutim, ovdje ne vidimo donošenje odluka, naprotiv, ovdje je riječ o sapunici prepunoj dobro uvježbanih doskočica i stilskih figura koje se nabacuju s jedne na drugu stranu. Plenkovićeve floskule o hrvatskoj stabilnosti jedino se dokazuju stabilnim igrokazom s Milanovićem.
>HDZ i Možemo bliže nego što se čini: Sjetimo se njihove suradnje oko ideoloških pitanja
Dok će nas on vječno školski tupiti copypaste europskom politikom prema Ukrajini, takozvani „kršitelj Ustava“ fakinski će se razbacivati teorijom svega – valjda kao Stephen Hawking.
Sve bitno odrađuju posve druge strukture
Dok nas oni tako zabavljaju, sve bitno odrađuju posve druge strukture, koje neki nazivaju dubokom državom. Kazalište s dvojicom glumaca služi tomu da nas odvlači od životnih problema običnog čovjeka.
Osobito je korisno da se odmaknemo od nezgodnih tema koje postavlja onaj dio javnosti koji njima dvojici ideološki ne pripada – raščistiti neke terete sa Srbijom, suočiti se s ostacima bivšeg sustava itd. Jesu li dakle, kako fama kruži, baš ti ostaci bivšeg sustava izmislili i Plenkija i Zokija?
Da skratimo, njih dvojica, frajeri iz istog političkog legla sa Zrinjevca, dok se sve kreativnijim epitetima časte pred mikrofonima, zapravo se skrivaju jedan iza drugoga. Na neki izvrnut način oni jedan drugoga trebaju.
Upalite dakle TV, kokice u ruke i uživajte u novom nastavku…
Sve dok jednom u medijima ne osvane intrigantna caka kako premijerova tri „audija“ pod rotirkama preko Vrhovca i Šestinskog vrha hrle prema Pantovčaku.
Možda na dodatne konzultacije…
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
