Sve što politika čini, čini uz privolu naroda, jer pasivnost je isto dio te privole. Ne poznavanje povijesti isto tako nikoga ne oslobađa od odgovornosti, jer bar danas imamo međumrežje i ne ovisimo o politički podobnim profesorima povijesti i društvenih znanosti općenito. “Naše komšije” funkcioniraju po plemenskom načelu, i kad je nacionalni interes u pitanju, svi su kao jedan, od akademika SANU koji su “spiritus movens” glede kreiranja njihove političke svijesti u sinergiji s SPC-om, do zadnjeg čobana na šumadijskim pašnjacima. Hrvati su na žalost uvijek bili individualci, razjedinjeni kao “rakova djeca”. “Ne bi se štel mešat” je “logika” prosječnog Hrvateka. Međunarodna politika tu našu osobinu zna, zato i rade od nas što hoće. Paradiraju kroz institucije, a najbolji primjer je bio nesmetani ulazak u predsjednički arhiv dr. Tuđmana, koji je bio samoposluga za razne strane obavještajne službe. O tome se je puno pisalo, ali nitko nije odgovarao. O sindromu hrvatske pasivnosti i poslušnosti (koncilijantnosti i servilnosti) je puno pisao i govorio dr. Ante Starčević.
Božja pomoć zahtjeva i osobni angažman, jer se u protivno sve svodi na “magiju”! “Pomozi si i Bog će ti pomoći! Vjera bez djela nije vjera itd., itd., itd.” .
Tekst se nastavlja ispod oglasa
