Mene kao Hrvata uopće ne zanimaju Srbi, te ne znam zašto se stalno njih spominje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Ono što mene čini tužnim, je maćehinski odnos samih Hrvata prema vlastitoj povijesti, a ujedno s time i budućnosti.
Mi kao narod ne cijenimo svoju povijest, pismo, jezik, kulturu. Svima se pokušavamo uvlačiti i podilaziti, hvaliti se kako imamo brojne nacionalne manjine, koje u većini slučajeva imaju veća prava od domaćeg stanovništva, dobivaju različite povlastice, od prednosti zaposlenja, do različitih državnih potpora za 1001 udrugu
Gledam po gradovima različite dvojezične natpise, Mađarski, Talijanski, Srpski, Češki, udžbenici za djecu, poseban nastavni program za manjine, posebni prevoditelji u državnim institucijama, sudske rasprave na materinjem jeziku, predstavnici u Saboru, jedina zemlja na svijetu koja u vlastitom Saboru ima stranku tuđe države, crkva tuđe države također.
Ukoliko sami sebe ne cijenimo, kako možemo očekivati da nas ostali cijene? Sve ove nabrojane manjine su u određenom dijelu povijesti pokušale izbrisati hrvatsko pismo, jezik i rod, a mi uslugu vraćamo na ovakav način, na štetu vlastitog stanovništva.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Postavlja se pitanje, ZAŠTO, zašto su ljudi ginuli 45 i 91, zašto danas po cestama hodaju udovice, siročad, ljudi bez ruku i nogu? Sve ovo smo mogli imati i bez rata, ovo rasulo od države i nekakve imaginarne suverenosti. Ostat ćemo u povijesti zapisani kao ljudi koji su jako puno učinili za tuđe interese, a jako malo ili gotovo ništa za vlastitu dobrobit. Sramota na hrvatski način.
