Ruski Gazprom i hrvatsko Prvo plinarsko društvo (PPD) prošli tjedan su potpisali 10-godišnji ugovor o isporuci plina u Hrvatsku. Zašto je to važno, u Studiju 4 govorio je ekonomski komentator HRT-a, Željko Kardum. Ova vijest nije zauzela puno prostora u hrvatskim medijima, a važna je gospodarski, politički, ali i za strateško promišljanje o energetici.
Ugovorom se do 31. prosinca 2027. Gazprom se obvezuje Hrvatskoj isporučiti jednu milijardu kubičnih metara plina godišnje. Detalji ugovora nisu do kraja objavljeni, ali načelno će se cijena formirati prema referentnoj cijeni na najvećem regionalnom čvorištu plinovoda, u austrijskom Baumgartenu. Radi se dakle o ugovoru teškom između 200-250 milijuna eura godišnje. Za deset godina to iznosi 2 – 2,5 milijarde eura za Hrvate, odnosno 1,6 mlrd. za Ruse (ostalo su troškovi transporta, marže, zarade i ostali troškovi). Čini se da je to jedan od najvećih ugovora koji je jedna privatna hrvatska tvrtka sklopila, ako izuzmemo Agrokor. Važno je reći i da količina ugovorene isporuke plina pokriva više od 60% hrvatskih potreba za uvozom, odnosno 30% ukupnih potreba.
U čemu je politički ili gospodarski problem?
Sklapanjem ovog ugovora ostajemo ovisni o ruskom plinu. A svi su govorili o potrebi energetske neovisnosti i sigurnosti pa su radi diverzifikacije rizika zagovarali i LNG terminal na Krku. Najveći lobisti su bili Amerikanci, jer bi se tim terminalom otvorila mogućnost dostave i prodaje američkog ukapljenog plina. Taj je plin 20 posto skuplji. U tu dvojbu – tko će (ili neće) platiti 20% premije na neovisnost – ovim se ugovorom upleo Gazprom.
Ugrožava li ovaj ugovor projekt LNG-terminala na Krku?
Ruski mediji su objavili ovaj ugovor uz naslov “Hrvatska se vratila Gazpromu”, a ruski list Kommersant ističe da je ruska kompanija “prvi puta nakon 2010. godine vratila ulogu ključnog dobavljača plina za Hrvatsku”. Investicijska odluka o LNG-u se mora donijeti tijekom 2018. Najvećim dijelom izgradnju bi financirala EU, ali dijelom i Hrvatska. No nije najveći problem trošak izgradnje, nego distribucija plina – kome ga prodati, kaže Kardum. Svima je jasno da to može biti jedino strateška-politička, a ne ekonomska odluka. Ako želite imati rezervni dobavni pravac – može, ali 20% skuplje. Ako politika to želi financirati to je legitimno.
Sljedeće političko pitanje na redu je privatizacija Petrokemije koja je najveći potrošač plina. PPD je već podnio prijedlog za dokapitalizaciju. Doduše država bi se riješila tereta Petrokemije, ali privatizacijom bi i cijena umjetnih gnojiva izmakla iz ruku države i formirala se na tržišnim načelima. To vjerojatno ne bi bilo politički podobno. Naročito kad se svi prigovori odnose na “širenje ruskog interesa na ovaj dio Europe”. To je i istina – Rusi rade pametno i strpljivo. Ovaj problem ima i njemačka kancelarka Angela Merkel koja dvoji – graditi ili ne Sjeverni tok 2. Ekonomski i strateški gradnja je Njemačkoj racionalna – zaobilazi se Ukrajina i osigurava se sigurnost dobave. Politički gledano – Ukrajina od velikog, postaje mali ekonomski problem.
