Žarko Tomasić rođen je u Rijeci i odrastao u peteročlanoj tradicionalnoj katoličkoj obitelji u Hreljinu, u današnjoj općini Bakar. Uz ljubav za sport, nogomet i skijanje, prevladala je odlučnost da se nastavi obiteljska tradicija privrženosti tehničkim zanimanjima, pa završava Tehnički fakultet u Rijeci i stječe zvanje dipl.inž. strojarstva. Nakon sudjelovanja u Domovinskom ratu (bio je pripadnik 128 brigade Hrvatske vojske), 1994. godine osniva vlastitu tvrtku Tomasić Engineering, koja se bavi projektiranjem, konstrukcijom i realizacijom specijalnih strojeva.
Zatim, 1998. godine osnova tvrtku Industroplan u Hrvatskoj, te stječe iskustva gospodarskih prilika i neprilika u Lijepoj Našoj. Svjedok je razvijene tržišne ekonomije gdje jedan stranac stekne nešto, bez poznanstva i jednog političara, kao i svjedok gospodarskih i inih prilika Lijepe Naše, gdje se rijetko što može bez ovog ili onog „kumstva“. Zapošljava osam inženjera ili tehničara u Njemačkoj i Zagrebu. Od 2013. volontira u Hrvatskom svjetskom Kongresu i od prošle godine je Dopredsjednik za Europu i vodi radni odbor za gospodarstvo.
Upravo s njim razgovarali smo o gospodarskim prilikama u Hrvatskoj, mjerama koje bi nam pomogle, odlasku Hrvata iz zemlje, INA-i…
S obzirom na to da ste voditelj odbora za gospodarstvo pri Hrvatskom svjetskom kongresu, kako vidite gospodarske prilike u Hrvatskoj?
Pa vidim kao i većina hrvatskih građana, uspavano, umorno i dezorijentirano, koja ne daje osjećaj sigurnosti i dugoročne održivosti. Izostanak poticanja i svjedočenja izvrsnosti, dominantno se susrećemo s kriterijima ove ili one podobnosti i klijentelizma. Kako bi rekli onu narodnu „pila okrenuta naopačke“. Uzrok tome je izostanak reformi i hrabrosti za strukturne promjene, koje su naše susjedne tranzicijske države jugoistočne i srednje Europe već odavno izvršile. Političke elite i veliki dio javne uprave nije previše zainteresiran za reforme i uglavnom usredotočeni rješavanju vlastitih egzistencijalnih pitanja. Naravno najveći problem je korupcija, zbog dominantnog javnog gospodarskog sektora. Korupcija je uglavnom u javnom sektoru i u privatnom sektoru, koji je povezan s tim koruptivnim krugovima. Tako da bi mogli reći problem nije u vrijednim poduzetnicima, nego onima koji iskorištavaju svoje pozicije u javnom sektoru i ucjenjuju iste za vlastitu imovinsku korist. Time se cijela javnost mora i te kako zabavljati, kako to otkloniti i svesti u razumne okvire. Hrvatska ima svoje velike potencijale, ima temelje za pozitivni optimizam i gospodarski oporavak, samo treba krenuti u „gospodarsku oluju“, kako to i naša Predsjednica često naglašava, ali ne sa svačim već s ljudima koji su dozreli tim izazovima.
Gdje biste stavili najveći naglasak za gospodarske poboljšice u Lijepoj Našoj?
Definitivno poticanje i olakšice malog i srednjeg gospodarstva. Poticaj poljoprivredi, malim i srednjim OPG-ima. Osim toga najelitniji dio gospodarstva „Hrvatski izvoznici“ moraju biti čimbenici kojih se treba slušati, ali i oni koji će ocjenjivati što se je uradilo. Ne postoji nitko drugi tko može tu kompoziciju gospodarske oluje pokrenuti i uspješno pogoniti. Sve drugo su zablude i gubljenje vremena.
Sve političke elite od osamostaljenja su se takmičile, vlastitim slabostima, otežavati život toj najvrjednijoj grupi gospodarstva i dovesti ih na rub opstanka ili usporavati ih u razvoju. Hrvatskoj nisu dovoljni mali koraci, Lijepoj Našoj trebaju veliki koraci, konkurencija je sve dalje od nas. Da bi ih dostigli, uz naš prirodni talent, treba uzeti dobar zalet, nekoliko koraka natrag i pojuriti prema naprijed. Ja vjerujem u naš narod i sposobnost za izvrsnost, čime svjedoče naši sportaši svaki dan na svim krajevima svijeta. Korak nazad, znači i dobre pripreme, krv i znoj, odricanje od onog što mnogi već imaju. To je put koji će vratiti nadu i optimizam, kako malom i srednjem gospodarstvu, tako i našoj državi u cjelini.
Koje bi to mjere pomogle malom i srednjem gospodarstvu?
Sve one mjere koje povećavaju konkurentnost istih. O tome mogu najviše oni reći kojih se to tiče. No u praksi politike „naopačke okrenute pile“ svi više znaju od onih koji s time žive svaki dan. Posebno napredni u tome su političke elite i sindikati koji se međusobno vrednuju po broju pročitanih knjiga i teorija ovog ili onog profesora, kojih stvarnost realnog sektora nije niti okrznula. Kao primjer mogu navesti od onih najvećih, kao npr. smanjenje lokalnih zajednica za najmanje polovicu, samim time se povećala izvrsnost javnih usluga i smanjile poteškoće, koje gospodarstvenici često nazivaju „lokalnim šerifima“. Sto do 150 lokalnih zajednica je maksimalno što hrvatsko gospodarstvo može podnijeti. Iste crpe velikim dijelom svoje prihode poreznim nametima, naslijeđenim iz socijalističkog samoupravljanja, kao npr. komunalna naknada, koje posebno opterećuje male proizvodne pogone. Lokalna samouprava mora biti stimulirana poticati stvaranje dobiti gospodarskih čimbenika, a ne uzimati bez obzira ako stvara tvornica gubitak. U mojoj Rijeci ima takvih primjera gdje je općina naplatom komunalne naknade, gasila proizvodne pogone, primjer Teri-Crotek. I sad umjesto da se tamo nešto proizvodi, za sitne novce su ušle gradske tvrtke, tragedija hrvatske gospodarske stvarnosti. Do onih manjih mjera, fleksibilizacija tržišta rada, evidencija rada, rigidni pravila glede vozila tvrtke. Kod nas u Njemačkoj je naprimjer zakon u radu puno fleksibilniji za male tvrtke, lakše zapošljavate i lakše otpuštate. Ne mogu zakoni biti isti za male i velike tvrtke, jer su one različito izložene tržištu i oscilacijama zaposlenosti kapaciteta. Premalo učimo od drugih? Nerad i ravnodušnost ima skupu cijenu, koja se iz dana u dan vidi i osjeća.
Spomenuo bih i privlačenje krupnih stranih investicija, koje su potpuno izostale. Opet se traže lokacije za 2-3 automobilske tvornice, a Hrvatske nigdje? Ogroman potencijal za malo i srednje poduzetništvo, kao i veliki korak zaustavljanju iseljavanja mladih ljudi i povratak onih koji su već otišli.
Osjećate li u hrvatskom iseljeništvu, konkretno u Njemačkoj gdje živite i radite, novi val dolazaka ljudi iz Hrvatske?
Itekako čujemo i vidimo tu sramotu i hrvatsku tragediju. Za to su najodgovornije sve političke elite, koje se u nedostatku ideja i sadržaja puno više bave prošlošću nego budućnošću i time odvlače pažnju od akutnih problema.
Odgovornost nije samo kod političara, već i kod akademske zajednice i medija, svi oni svojim djelovanje tjeraju gospodarstvo od investicija. Ali ne smijemo zaboraviti da i naši istočni susjedi svojim djelovanjem imaju dionice usporavanja Lijepe Naše. Ali u konačnici najveći krivci smo svi mi sami, branitelji su nam ju oslobodili i dali na upravljanje, a naša nesposobnost ugrožava njen opstanak.
Samo u pokrajini Baden-Württemberg je porastao broj Hrvata god.2014 sa 82.000 na 92.000 u 2015. Godišnje za 10000, uglavnom mladih ljudi. Oni dolaze gospodarstvenicima kojima se isplati raditi.
Tko će u budućnosti plaćati zdravstvene i mirovinske doprinose? Od čega i čime će se ljudi liječiti, kulturno obogaćivati i slično? Bez gospodarstva nema rješenja i da ponovim oni najbolji su „Hrvatski izvoznici“.
Alarmantno!
Koje su to konkretne prilike gospodarske suradnje Hrvata u domovini i inozemstvu?
Neograničene i neiskorištene! Gospodarski kapaciteti iseljene hrvatske uglavnom djeluju na tradicionalnim tržišnim ekonomija koje su logistički povezane sa tržištem cijelog svijeta. Što prevedeno znači suradnja jedne hrvatske tvrtke s njemačkom tvrtkom je suradnja s većim dijelom svjetskog tržišta. Skoro da nema jednog hrvatskog izvoznika, koji ne koristi kapaciteta tog gospodarskog potencijala iseljene Hrvatske. Problem je u tome da imamo malo žilavih i kvalitetnih hrvatskih izvoznika i na broju takvih moramo jako puno raditi. Tu treba tražiti iskustva iseljene Hrvatske, kako to učiniti i dugoročno osigurati. Hrvatski svjetski Kongres, kao i druge inicijative gospodarske dijaspore rade na tome. Primjeri: G2-Meeting-Zagreb, The Association of Croatian American Professionals, The Canadian-Croatian Chamber of Commerce, The Victorian Croatian Chamber of Commerce i mnoge druge. Ono što tu nedostaje, je karika koja to povezuje, a to bi po mom mišljenju trebao biti „Croatian Diaspora Chamber of Commerce”, komora izvoznika, onih kojih bi to htjeli biti i gospodarske iseljene Hrvatske, komora izvrsnosti.
S druge strane iseljena Hrvatska je veliki potencija ulaganja u Hrvatsko gospodarstvo, ali ne srcem već razumom. Iseljena Hrvatska se ranih devedesetih osjetila napuštenom i odbačenom od svoje domovine i mnoge iseljenike usmjeravali npr. u krive banke, koje su propadale.
Iskustva su jako podijeljena i domovina mora uložiti maksimalno napore da se povjerenje vrati i da se ti kapaciteti izdašnije koriste.
Što mislite o privatizaciji INA-e, a povezano s najavom prodaje dijela HEP-a?
Postavlja se sljedeće pitanje: da li se prodaje HEP da se kupi INA? Ili se kupuje INA da bi se prodao HEP?
Hrvatskoj javnosti se prezentira scenarij lošeg poslovanja MOL-a i neophodnost da se ponovo otkupe dionice INE u hrvatsko vlasništvo. Za to trebaju novci i zato treba prodati HEP.
Ja mislim da se ovdje radi o interesu da se proda HEP i treba naći dobar razlog, zbog čega će se to učiniti.
Ovdje moram malo više zaorati da bi se dobila jedna objektivna slika. HEP sa svojim kapacitetima je posljednja šansa gospodarskog zaokreta i motor industrijalizacije hrvatskog gospodarstva. Razvoj i proizvodnja složenih tehnologija i plasman istih širom svijeta. HEP može povući bezbroj malih i srednjih tvrtki i s njima zajednički realizirati različite razvojne projekte. Zadnja šansa!
Kome se želi HEP ponuditi? Kakva su iskustva minulih privatizacija?
Imamo slučaj privatizacije, širenje što više i brže, kupnja tvrtke s milijardu eura duga i sad kost u grlu, daj bože da se ne uguši. S druge strane privatizacije tvrtki, bez novaca, 50 do 100 milijuna godišnje dobiti i opet je prodajemo? Kome strancu?I sada ne znamo kamo s novcem?
Razna istraživanja dokazuje da se osamdesetih godina transferirao u ime i za račun bivše partije ogroman novac u inozemstvu i da se vraća kroz privatizaciju. Mnogobrojni interesi i na meti političari svih vrsta i boja.
Politika bi samo kupovala i prodavala, hajde da nešto izgradimo pa ponudimo tržištu. Neka javne tvrtke, hrvatske privatne tvrtke, HR-građani u domovini i inozemstvu ulože u tvrtku koja će izgraditi novi LNG-terminal na Krku. Krenimo u pregovore s našim mađarskim prijateljima, ponudimo dokapitalizaciju INE novoizgrađenim terminalom i evo vage na HR-stranu. Mađarska je naš prijatelj i nije dobro stvarati takvu neprijateljsku klimu prema državi koja nam je isporučivala oružje ispod žita da bi obranili domovinu.
Kako cijenite daljnje mogućnosti šire baze kapitala iseljene Hrvatske za investiranjem u domovini?
Ja mislim da je to jedini mogući put gospodarske suverenosti, a time i političkog opstanka Lijepe Naše. Varaju se oni koji misle da će se stranci brinuti o našoj domovini, oni će svoju dobit usmjeriti i potrošiti u matičnim državama. Nas 8 milijuna Hrvata u domovini i inozemstvu ćemo ostvarenu dobit najvećim dijelom zadržati u domovini i potrošiti negdje na Krku, Gorskom Kotaru ili slično.
Privatizacija HEP i još nekih strateških tvrtki mora se osigurati na način što će donijeti dugoročno najveću korist, ne novi MOL.
Najveća korist privatizacije će se postići na način „šire baze hrvatskog kapitala“ 8 milijuna Hrvata u domovini ili u inozemstvu. Za to se zalažemo mi u HSK i ostalim udruženjima iseljene Hrvatske. Sto tisuća Hrvata sa 10.000 Eura je 1 milijarda €, kao primjer.
Sada u eri niskih kamata na štednju, cca.0,01 % šansa koja bi se trebala iskoristiti.
Isto tako tvrtka ACI, vrlo važna za potencijal hrvatskog turističkog sektora i potencijal male brodogradnje, treba privatizirati po tome modelu. Hrvatska je vlasnik i odlučuje sama o dugoročnoj koristi.
Hrvatska se iseljavala i danas brže nego ikad i ako se ne pokrenu koraci koji će ohrabrivati na povratak, je siječe granu na kojoj sjedimo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
