„Zvonko je imao zdravo oko, na sreću i na žalost. Nije lako vidjeti sve oko sebe. Bio je čovjek koji je morao davati sve od sebe. Kad je došao kući, vidio je da su se vratila stara vremena, nitko ne protestira, samo se gleda materijalno. Vidio je da narod ne smije imati heroje. Pitao se kako dalje. Imao je bogato iskustvo, imao je najduži zatvorski staž, 32 godine. Uvijek mu je bilo najvažnije biti čovjek. Vjerujem i nadam se da će Zvonko vječno živjeti“. (Julienne Bušić)
> Objavljeno novo poglavlje memoara Zvonka Bušića
> Odvjetnik Mišetić za Narod.hr: Evo zašto Klasić nije u pravu kad tvrdi da je sud za Bušića zaključio je ‘terorist’
Kada je na današnji dan 2013. sebi oduzeo život jedan od najvećih boraca protiv diktature komunizma, za hrvatsku državnost i slobodu hrvatskog naroda – Zvonko Bušić Taik – ispred kuće u Rovanjskoj novinarima se u ime obitelji obratio Dražen Budiša koji je javnost obavijestio da je Zvonko Bušić ostavio dva oproštajna pisma – jedno supruzi i obitelji te drugo prijateljima i svojim Hrvatima.
„Zvonko je napisao dva oproštajna pisma, supruzi, rodbini, prijateljima i Hrvatima u kojima ih moli za oprost zbog onoga što je jutros učinio, jer više nije mogao izdržati. Zaklinje nas da se nastavimo boriti za hrvatstvo i za Hrvatsku i traži oprost zbog svog čina. Na jednom mjestu u pismu kaže da više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini. Izgleda da je bilo lakše sanjati slobodnu Hrvatsku uz sve nevolje nego izdržavati hrvatsku zbilju«, rekao je tada Budiša koji je više puta istaknuo da je Bušić bio »jako dobar čovjek«.
Što je Platonova pećina?
Grčki filozof Platon tvrdio je da u materijalnom svijetu vidimo samo sjene svijeta ideja. To je Platon opisao u svojoj poznatoj slici pećine u djelu ‘Država’. Naime, Platon je opisao čovječanstvo kao grupu ljudi u mračnoj pećini. Iza njih je otvor iz kojeg dolazi svjetlost. Ta svjetlost baca sjenke prema zidu u koji ljudi gledaju. Kako vani ljudi možda nose neke stvari (kutije na primjer), sjene koje su na zidu daju ljudina pogrešan utisak o vanjskom svijetu – nepoznavanje svijeta ideja.
Ponekad se neko iz grupe odvoji i izađe napolje, međutim, jaka svjetlost ih zaslijepi (zbog tame u kojoj su živjeli) i oni u strahu trče nazad u pećinu.
Zvonko Bušić je hrvatski politički emigrant i jedan od najvećih boraca za slobodnu hrvatsku državu, tada okovanu i okupiranu od komunista u tamnici naroda zvanoj Jugoslavija. On je zbog otmice američkog zrakoplova i postavljanja eksploziva, od kojega je neplanirano i neželjeno poginuo američki policajac, u zatvorima u SAD-u proveo 32 teške godine. Nakon mnogo uzaludnih pokušaja hrvatske politike, 2008. pušten je na slobodu i poslan u domovinu, bez prava povratka u SAD.
Ovdje ga je čekala njegova supruga Julienne (puštena iz zatvora 1990). Svečano je dočekan i od prijatelja i hrvatskog naroda kao jedan od najvećih boraca za njegovu slobodu.
> Julienne Bušić: Klasić je iznio netočan podatak, Zvonka nikad nisu osudili za terorizam
„U Hrvatskoj se o njemu (Zvonku Bušiću op.) zna malo, ili gotovo ništa, što je notorna činjenica, jer to što se misli da se zna tek je vješto montirana ‘faktografija’ jugoslavenskih tajnih službi, koja je toliko puta ponovljena i u slobodnoj hrvatskoj domovini, da je ovdje više ne želim ni spomenuti. Kad bi danas svi u Hrvatskoj koji su Zvonka doživljavali kao terorista, a s kojima se on u međuvremenu, posljednjih godina života susretao, iskreno i javno progovorili, bila bi to priča o čovjeku koji je ljudski život cijenio samo onoliko koliko mu se tko bio spreman žrtvovati”, rekao je o Bušiću 2015. književnik Tomislav Marijan Bilosnić u Zadru.
“U tome smislu nikad javno nije ni pomislio na bilo kakav progon onih koji su mu ‘priuštili’ sudbinu kakvu je osjetio na vlastitoj koži. Oni koji ga znaju iz kratke političke aktivnosti znaju za njegovu potrebu služenja hrvatskom narodu, za njegovo promišljanje odnosa pojedinca i naroda, da je u svemu tome njegovo ključno pitanje bilo racionaliziranje odnosa pojedinac – narod – Bog, te da nije podnosio takve ljudske slabosti kakve danas nažalost vidimo od čelnika narojenih hrvatskih političkih stranaka, gdje su osobni interesi iznad interesa i naroda i Boga“, istaknuo je Bilosnić.
„Zvonko je imao zdravo oko, nasreću i nažalost. Nije lako vidjeti sve oko sebe. Bio je čovjek koji je morao davati sve od sebe. Kad je došao kući, vidio je da su se vratila stara vremena, nitko ne protestira, samo se gleda materijalno. Vidio je da narod ne smije imati heroje. Pitao se kako dalje. Imao je bogato iskustvo, imao je najduži zatvorski staž, 32 godine. Uvijek mu je bilo najvažnije biti čovjek. Vjerujem i nadam se da će Zvonko vječno živjeti.“, rekla je tom prilikom Zvonkova supruga Julienne.
